Splitsko-makarski nadbiskupi

Danas se naši putovi slijevaju u Marijina svetišta – duhovne oaze života, putovi bliži i daljnji, oni unutar granica i prijeko njih. I svi naraštaji, djeca i mladi, očevi i majke, djedovi i bake tu postaju jedna obitelj. Zato te pozdravljam, obitelji Božja, puče Božji; izražavam svoju dobrodošlicu svima vama, sigurno umornima od životnoga putovanja, ali radosnim sudionicima današnjega slavlja Velike Gospe, slavlja u vjeri i nadi u ostvarenje i našega života u Marijinu uznesenju u nebo. Pozdravljam i oce franjevce, stoljetne čuvare ovoga Gospina svetišta, koji su na usluzi svim hodočasnicima na putu do Marije, njezine zaštite i zagovora. Pozdrav i Tebi, Gospe sinjska, Majko naša, koja sve nas, svoju djecu, radosno primaš, dijeliš s nama naše radosti i žalosti, primaš naše zahvale i slušaš naše molitve.

Danas na blagdan Tvoga Uznesenja dušom i tijelom u nebo, mi, Tvoja djeca, radosno Ti kličemo: Zdravo Ti puna milosti, Ti vezu što Zemlje dno i Neba vrh ujedno spaja! Ohrabri naša srca i osnaži naše korake. 1. Na putu izlaska iz egipatskog ropstva, izraelska zajednica pod sinajskim brdom ispovijeda svoju vjeru i s Gospodinom sklapa savez vjernosti i ljubavi. Taj događaj saveza određuje njezin odnos s Bogom, a u njemu i međusobne odnose Izraelaca. Savez ih povezuje i usmjerava kao zajednicu, kao narod Božje budućnosti, unatoč njihovu osjećaju malenosti i neznatnosti pred izazovima i kušnjama života. Riječ Božja postaje statut, još bolje ustav slobode i dostojanstva naroda Božjega na putu prema obećanoj zemlji. Ona ih trajno i uvijek iznova poziva: "Čuj Izraele, ljubi Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom. Ove riječi neka ti se danas urežu u srce. Prenesi ih svojim sinovima" (Pnz 6, 4 – 6). Ljubav prema Bogu nije isključiva. Bog želi da se Izraelci i međusobno ljube, da grade odnose prihvaćanja, zajednice i zajedništva. To će moći samo ako, prije toga, Boga ljube svim srcem, jer Bog je Ljubav; svom dušom, jer Bog je Dobrota; svim umom, jer Bog je Istina. Zato, savez ljubavi i vjernosti prema Bogu i bližnjemu postaje neprolazni model, uzor svakoga izlaska i trajno usmjerenje za sva vremena i za sve naraštaje.

2. I mi smo, braćo i sestre, narod izlaska! Mi, takozvana tranzicijska zemlja. I mi tražimo izlaz iz svoje zarobljenosti, gospodarske krize i inih drugih kriza. I mi na našim putovima i prostorima želimo danas ispovjediti svoju vjeru i povezati se istim putem i ciljem, putem zajednice koja pod Sinajem sklapa savez vjernosti i ljubavi s Gospodinom. Zato se svi naši hodočasnički putovi danas slijevaju u svetište Majke Božje – Gospe Sinjske. Majka Marija je najizvrsnija kći Siona a, ne samo radi sličnosti riječi (asonancije), možemo reći i našega Sinja. Ona je uzor saveza i vjernosti Bogu. Veliča ga i hvali svom dušom i srcem. Živi i svjedoči ljubav prema bližnjemu u potrebi. Riječ Božja se u njoj nastanila i prebiva među nama. Postala je Majkom Sina Božjega, "Kovčeg zavjeta", Boga s nama u Isusu Kristu. Njezino Uznesenje dušom i tijelom u nebo svjedoči Boga ljubavi koji ostaje vjeran svome savezu, koji nas prati na putu u obećanu zemlju novog neba i nove zemlje.

Poput izraelske zajednice pod Sinajom, zajedno s Majkom Marijom pod Kalvarijom, brdom novoga saveza, i mi želimo danas obnoviti svoj savez vjernosti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I mi smo, stojeći, slušali Gospodinovu Riječ i klicali: Slava Tebi Gospodine – Slava Tebi Kriste! Klicali smo Riječi Božjoj koja je stvarnija od stvorene stvarnosti. Po njoj je sve stvoreno – nebesa i zemlja. I kad oni prođu, nestanu, Riječ Božja ostaje dovijeka. Ta je Riječ, po Majci Mariji, ušla u našu povijest, postala naš suputnik i supatnik. Po njoj, po gradnji života i zajedništva na Riječi Božjoj, nipošto nismo nekakvi utopisti, nego pravi pravcati realisti. Realist je samo onaj koji u svjetlu utjelovljene Riječi traži i pronalazi put svoga izlaska, svoga ostvarenja u Bogu i njegovoj stvarnosti. U svjetlu Božje Riječi smijemo i moramo se zapitati: Na kakvom smo to mi putu? Na putu izlaska ili gubljenja u prostoru i vremenu? Na putu saveza ljubavi i vjernosti ili na stranputicama relativizma, individualizma i sebičnosti? Kakvo društvo i na čemu ga gradimo? Što nam govori gospodarska kriza i toliki ugroženi pojedinci i siromašne obitelji? Ne uvlači li se i u nas i u naše društvene odnose individualizam, sebičnost, pohlepa, samodostatnost, ravnodušnost, hedonizam i relativizam? Zašto se onda čudimo, ako u takvim odnosima bujaju: nepravda, snalaženja, veze, nepoštivanje propisa, izigravanje zakona, gramzljivost, pa čak pljačke i razbojstva?! Bez Riječi Božje sva događanja povijesti i društva možemo, čini mi se, sa W. Shakespeareom označiti kao "povijest koju luđak priča".

Dakako, pogađaju nas neke pojave u našem društvu, ali ni u kom slučaju ne bih se želio pridružiti onim, usuđujem se tako reći, medijskim piromanima koji raspiruju vatru stvarajući još veće tamne oblake. Dobro je da nam otkrivaju vatru, dobro je da nas stavljaju pred pitanja tipa: Je li to moguće?, ali je nakazno raspirivati umjesto gasiti vatru koja nas sve može progutati. Nažalost, puno toga je moguće ako se gradi društvo na pijesku, bez indentiteta i zajedništva, bez etičkih i moralnih vrjednota, bez svijesti pripadnosti i osjećaja za opće dobro. Moguće je gaziti istinsku slobodu, ako ignoriramo i zaboravljamo braniteljske žrtve naše slobode; moguće je krasti i ubijati, ako prihvaćamo neke financijske i ideološke diktate u kojima se ne prepoznaje opće dobro i ljubav prema domovini; moguće je dovesti se u gospodarsku i financijsku krizu, ako slijedimo "diktaturu ovostranosti", ako zaboravimo Boga i bližnjega svoga. Doista, na čemu mi to gradimo? Na pijesku društva mase i zbroja? Zar nije bolje graditi na stijeni, društvo osobe i zajedništva? Ako volimo svoju zemlju i ako nam je stalo do osobe, obitelji, hrvatskog naroda i društva, ako nam je stalo do čovještva, ovo pitanje traži našu opredijeljenost za duhovne i moralne vrjednote, traži naše osvjedočenje i svjedočenje zajedništva. U društvu zajedništva i osobe, uči se od drugih; u zbroju individualaca, soli se pamet drugima; u zajedništvu, podržava se opće dobro, a u zbroju i masi sebični interesi; u zajedništvu koje ne zanemaruje osobu, traži se put rasta i razvoja, a u masi i zbroju svatko se zatvara u svoj krug; u zajedništvu raste osoba, a u zbroju nagomilavaju se stvari; u zajedništvu, pravi ljudi i istinsko čovještvo dolaze na svoje mjesto, a u zbroju samo snalažljivi i glasniji; u zajedništvu se pridonosi svima, a u zbroju se otuđuje ono što pripada svima; zajedništvo, recimo i to na kraju, nije tlo za kolektivizam ni indvidualizam, a u zbroju i masi i jedno i drugo jako dobro uspijeva.

3. Na čemu gradimo i kojim putem idemo, braćo i sestre u vjeri, najbolje se vidi na obitelji, temeljnoj stanici zdravoga društva. Obitelj je prvo iskustvo i prava abeceda zajedništva. Bez iskustva obiteljskog zajedništva postajemo invalidi, osobe s poteškoćama uključenja u nova i šira zajedništva: vrtić, školu, župu, društvo... A s iskustvom razlomljene obitelji, kod djece rastavljenih individualaca, što drugo možemo očekivati nego razlomljenost između dva egoizma? Zalaganje za brak i obitelj, ne može a ne biti zalaganje i za zajedništvo i društvo. Nije dovoljno da dvoje mladih ljudi, u zrelosti i odgovornosti svoje ljubavi samo izreknu jedno drugom svoj "da", već je potrebno da ih u tome "da” podrži i pomogne i sredina u kojoj žive. Potrebno je da sredina u kojoj žive podrži njihov savez vjernosti i ljubavi, duhovno i materijalno, medijski i zakonodavno. Zato se s pravom i zabrinuto pitamo glede nekih novih zakona: Koliko oni doista izrastaju iz našeg duhovnog i kulturnog identiteta; koliko štite i promiču naravni i božanski savez braka i obitelji? Koliko su samo izraz individualističkog i egoističkog mentaliteta koji svoje želje želi pretvarati u svoja prava, bez obzira na etičnost? Koliko smo humani, ako nam nije stalo do ugroženog i nemoćnog? Tko smije reći da u takvu kategoriju ne spadaju tek začeta ljudska bića? Zar nam i pozitivna znanost, što obično samo i smatramo znanošću, zar nam i ona ne svjedoči da je čovjek čovjekom od samoga začeća? Pitajte Elizabetu i Mariju, one će vam posvjedočiti da su pod svojim srcima nosile čovjeka, čak Bogočovjeka. Dok se s jedne strane egoistične želje pod svaku cijenu žele pretvoriti u legalizirana prava, s druge strane, začetom ljudskom životu koji već jest pravi ljudski život, uskraćuje se pravo na život. Ima li onda ljudski život uopće svoje pravo na život? Zar sloboda, u smislu samovolje jačega, bez dijaloga s pravima drugih, može biti temelj humanog zakona?

Doista, neki zakoni ne samo da pokapaju život, već ozbiljno dovode u pitanje našu logičnost, etičnost i humanost. Kao etično i moralno biće u svim kulturama i civilizacijama, čovjek je uvijek razlikovao između onoga što je moguće i onoga što je dopušteno. Uostalom, zar se može biti normalan bez etičkih normi? Normalnost je izravan plod etičke i moralne normiranosti.

4. U zadnje vrijeme često slušamo o natalitetu u hrvatskom društvu. To je hvale vrijedno, ali je još vrjednije znati i prihvatiti da se natalitet ne popravlja kršenjem etičkih normi, da se nijekanjem prava začetima on ozbiljno ugrožava. Tražimo medicinski potpomognutu oplodnju, a zabranjujemo rođenje ili dopuštamo ubijanje već začetima. Zar tu ima imalo logike i čovječnosti?! Ako je vjerovati statistikama od 1983. do 2007. u Hrvatskoj je ubijeno preko 700.000 djece. Čitav jedan grad Zagreb! Zato se kao vjernici, zajedno s tolikim ljudima dobre volje zabrinuti pitamo: Hrvatsko društvo i narode, Quo vadis? Kamo te neki zakoni odvode? Ne voze li te autocestom, ali u suprotnom smjeru života i budućnosti? Nije li pogubno autocestom voziti u suprotnom smjeru? Svi se čudimo kad se to nekome dogodi, a pred zakonskim suprotnostima? Tu kao da nema mjesta za čuđenje, pa čak i osudu. Skladan brak i obitelj – duša i temeljna nota naroda, lijepa je melodija i himna društva i Crkve. Himna se uvijek pjeva korski – zajedno, dostojanstveno i skladno. Nije dobro ako se u himni – obitelji čuje samo glas Crkve! A gdje su drugi glasovi? Dakako, Crkva se ne stidi ostati usamljenom, jer je sigurna da gradi i brani savez vjernosti i ljubavi, našega puta izlaska i budućnosti. Obitelj i obiteljsko zajedništvo, najuže je povezano s Nedjeljom – Danom Gospodnjim. Nedjelja je dan našega dostojanstva, našega odgovora na Božju vjernost i ljubav prema nama. Sudjelovanjem na nedjeljnom slavlju – slavlju saveza, postajemo svjesni tko smo i što smo: djeca smo Božja – braća i sestre. Samo iz ove temeljne svijesti da nam je Bog Otac i da smo braća i sestre može se graditi solidarno i bratsko društvo. Istinsko bratstvo je nemoguće bez zajedničkoga Oca. Zato nedjelja, dan odmora i slavlja itekako utječe na naše svakodnevne odnose, društvene i gospodarske. Za cjelovit rast i razvoj našega društva nisu dovoljne samo investicije, kapital, ulaganja, programi... već je uza sve to potrebno otkriti Božju investiciju u ovaj svijet, naše najveće bogatstvo: Bogočovjeka Isusa Krista, duhovnu energiju, motiv i snagu ostvarenja solidarnosti i bratstva u društvu. Slaveći novi savez, mi svake nedjelje obnavljamo našu vjernost Bogu i ljubav bližnjemu. Euharistijski kruh života koji zajedno lomimo osposobljava nas da možemo lomiti i kruh svagdanji s braćom i sestrama u potrebi. Nedjelja, dan odmora i slavlja, nije gubitak i zapreka izlaska iz naših zarobljenosti i gospodarske krize, već naprotiv, kao dan svjetla, smisla, radosti života i zajedništva, nedjelja je uvjet našega izlaska. Na duge staze, s takozvanom radnom nedjeljom, što je već (contradictio in terminis) kontradikcija u samom nazivu nedjelje: ne djelati, ne raditi, daleko se više gubi nego dobiva. Nemjerljiv je to gubitak, ako agresivna diktatura ovostranosti, kroz diktaturu kapitala i ideologije relativizma poništava naš indentitet i briše našu kulturnu i duhovnu baštinu. A upravo ugroženost i nedostatak ovih temeljnih vrjednota, itekako se odražava na polju društvenih i gospodarskih odnosa.

Braćo i sestre, i nedjelja, blagdan zajedništva, odmora i slavlja lijepa je melodija – himna, koju bismo trebali svi zborno, zajedno i višeglasno pjevati! Vjerujem da će doći vrijeme kad će se u hrvatskom narodu i društvu slaviti još jedan dan: blagdan sjećanja na uspostavu neradne i slavljeničke nedjelje! Dan izlaska i oslobođenja od zarobljenosti agresivnog kapitala i nepoštenog profita. Bit će to svima razumljiv i dobrodošao blagdan. Vjerujem da ne će izostati ni zastave na našim ulicama i na našim domovima. Do tada nam je svima svjedočiti i vjernički izdržati, ali građanski, jer smo i kao vjernici građani i potrošači, i reagirati: ne kupovati nedjeljom, pa ni preko tjedna, tamo gdje se Bog ne poštuje, a gdje se čovjek svodi na sredstvo zarade. Takav stav bi imao i dao svoju određenu poruku. Ali, prije svega, potrebno je biti nedjeljni kvasac u radnom tjednu: kvasac odgovornosti, poštenja, solidarnosti, zajedništva. Potrebno je djelovati humano i vjernički, nenametljivo i uvjerljivo. Bože sačuvaj da bismo samo jadikovali i proglašavali se nevinom i nemoćnom žrtvom. Potrebna je u našem društvu svjedočka prisutnost i dosljedna glasnost. Nama, često malenima, neznatnima i obeshrabljenima pred izazovima moćnih zmajeva, potrebna je Marijina vjera i nada da je Bog gospodar povijesti. Za takvo ohrabrenje mi vjernici znamo gdje nam je nedjeljom biti: u župnoj zajednici, na euharistijskom slavlju, na slavlju saveza vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjima.

5. Nedjelja je posvećeno vrijeme Bogu i čovjeku, vrijeme u kojemu se doživljava blagoslov i otkriva smisao odmora, rada i života. U nedjeljnom odmoru i slavlju ostvaruje se susret Boga i čovjeka, osobe i zajednice, dijalog vjere i ekonomije, rada i vremena. Nedjelja vrednuje naše vrijeme i otvara ga punini vremena. Ako bismo se kroz tjedan i mogli poslužiti poluistinom i reći, "nemam vremena", nedjelja nam otkriva pravu istinu: ima vremena! Nedjelja nas poziva da ne živimo protiv vremena, jer vrijeme je prijatelj, štoviše, anđeo saveza – našega zajedništva s Bogom i bližnjima. Braćo i sestre, okupljeni u svetištu Gospe Sinjske na blagdan Uznesenja Marijina, na blagdan ostvarenja saveza i ulaska u obećanu zemlju Kristova uskrsnuća, očito je da stojimo pred mnogim izazovima.

Došli smo ovdje da nam Majka Marija, koja je veličala Boga i svjedočila blizinu i zajedništvo s potrebnima, dadne snage da ih nadvladamo i ispravno rješavamo. Svima nama, svojoj duhovnoj djeci, Ona je uzor i zagovor u životu. Zajedno s Njome želimo danas obnoviti svoj krsni savez vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Zato se svi mi, koji smo na svome putu izlaska, često nemoćni i obeshrabreni, utječemo Njoj i molimo: Majko Marijo, pomozi nam da svake nedjelje budemo otvoreni Riječi Božjoj i riječi tvoga Sina! Daj da radosno slavimo nedjeljno euharistijsko slavlje. Potakni, Majko, sve katoličke obitelji da dnevno mole i nedjeljom slave svetu misu. Blagoslovi, Majko, svaki brak i sve obitelji da budu vidljivi znak Božjega saveza vjernosti i ljubavi, te otvoreni daru života.

Prosvijetli, Gospe, um i srca svih onih koji u Hrvatskom društvu donose zakone. Neka u njima bude prepoznatljiv temeljni zakon Božjega saveza s nama. Blagoslovi, Gospe sinjska, našu Lijepu da Hrvatska ne bude lijepa samo u svojim prirodnim ljepotama, već da bude ugodna za život, na slavu Boga i spasenje ljudskog roda. Majko, na nebo uznesena, usmjeri i prati sve naše putove Tvojoj proslavi, u nadi Krista raspetoga i uskrsloga. Proslavljena Marijo, koja si stajala pod križem svoga razapetoga Sina, oslobodi nas straha od križa u javnim prostorima naše Domovine i društva. Neka nas prihvaćanje i životno svjedočenje križa tvoga Sina, križa ljubavi, praštanja, tolerancije, sve dovede u tvoj zaštitnički i zagovornički, tvoj proslavljeni majčinski zagrljaj. AMEN!!!