Splitsko-makarski nadbiskupi
1. Slavlje Marijina Uznesenja u Nebo radosno okuplja i povezuje nas kršćane širom svijeta u jednu obitelj oko majke Marije. Povezivalo je stoljeća i generacije Splićana, kao i nas danas u istoj rijeci molitve, zahvale, vjere i života s hodočasnicima okolnih mjesta i vjernicima iz drugih krajeva Hrvatske na odmoru u našoj sredini. Sve vas srdačno pozdravljam u našem splitskom svetištu Gospe od Pojišana. Pozdravljam oce kapucine, čuvare Gospina svetišta, braću svećenike i sve vas, drage vjernike.
Proslava Uznesenja blažene Djevice Marije dušom i tijelom u Nebo, radost je Neba i zemlje. Radost je svih nas vjernika, jer nam je majka Marija na putu života siguran znak i naše nade. Prije svega, radost današnjeg slavlja upućuje i podsjeća nas na najveći izraz Božje ljubavi prema nama, na središnji događaj života i povijesti koji sudbinski zahvaća sve generacije i sva vremena, sve stvoreno. Upućuje nas na raspetoga i uskrsloga Gospodina, na utjelovljenu Riječ Božju koja je radi nas ljudi i našega spasenja uzela ljudsko tijelo – čovjekom postala.
Isus Krist u svojoj milosrdnoj ljubavi traži čovjeka, čovjeka udaljena, podijeljena, koji se i sam u svojoj izgubljenosti pita tko sam i što sam? Tako grčka filozofija, svjedoči to i poslanica Korinćanima, prezirala je ljudsko tijelo, a vrjednovala samo ljudski duh. Tijelo je viđeno kao zatvor – grob duše. Čini se da današnji mentalitet ide u suprotnom smjeru: vrjednuje tijelo, a zapostavlja dušu. Krist, onaj koji najbolje zna tko je čovjek i što je u čovjeku, prihvaća i vrjednuje cjelovito čovjeka, tijelo, duh i dušu. Kao jedan od nas prihvatio je cjelovito i potpuno naš zemaljski život i smrt. Zato u današnjem slavlju slavimo Marijino Uznesenje dušom i tijelom u Nebo.
2. Braćo i sestre! U našem zemaljskom životu smrt je neugodna i neizbježna. Čak bi se moglo zaključiti da je gospodarica – pobjednica ljudskog života. No, ako smrt ima konačnu riječ, čovjek je doista gubitnik u utakmici života. Smrt bi s pravom mogla reći – kako piše veliki teolog pjesnik, sv. Efrem Sirski: pobijedila sam tolike prvake, heroje, proroke, kraljeve, vladare, bogataše… Kako je čovjek podmitljiv i sve želi riješiti podmićivanjem i vezama, uza sva bogatstva – srebra, zlata, posjede, slavu, moć – čovjek sklon podmićivanju, vezama i ne uspijeva, a pokušao bi korumpirati i samu smrt. Činjenica je da korumpirani čovjek ne uspijeva podmititi smrt. Smrt je nepodmitljiva. Smrt bi doista mogla reći: odbila sam novac bogataša, nisu me mogli njihovi darovi podmititi; toliki veleposjednici nisu me nikada uspjeli uvjeriti da umjesto njih uzmem njihova roba; pa ni starca umjesto mladića. Ako je neumoljiva i nepodmitljiva, zar je doista i nepobjediva?
Zato, pobjeda smrti, neumoljive gospodarice života, zaista je novost i središnji događaj života i povijesti. Isus Krist, Sin Božji, rođen od Djevice Marije, koji čovjekom posta radi nas i našega spasenja – Božje je to čudesno djelo – svojom smrću je uništio našu smrt, a u njegovu uskrsnuću i naš je život uskrsnuo.
3. Razmišljajući o Kristovoj osudi, križu i smrti, jedan duhovni pisac reče: „Zasramili su se oni koji su mislili da su pobijedili Onoga koji svima daje život. Njegova smrt i uskrsnuće nadvladali su tamu i otvorili granice groba i smrti“ (Efrem Sirski). A sama smrt je morala priznati i reći: „Svojom smrću je oživio mrtve i oni me gaze na vratima, dok izlaze jer ih više ne mogu zadržati. Njegova smrt me je pokrala, ponizio me, jer sam poražena smrću jednoga umrloga koji je sam izišao iz tame groba, a Njega jedinoga nisam mogla zadržati“.
Krist koji nas je ljubio sve do kraja, do smrti na križu, svojom ljubavlju je unio nered u carstvo mrtvih. Unio je u podzemlje lijek koji oživljava mrtve. Često je na slikama, osobito na ikonama, prikazan ovaj motiv: Krist hvata Adama za ruku, dodiruje mu puls, zagrijava njegovo bilo, oživljava i izvodi iz podzemlja.
4. Neki dan upitan, Charles Taylor, američki filozof, koji mu je tekst Svetog Pisma najdraži i nad kojim se najviše zadržava, reče: Lk 24, 5: „Što tražite živoga među mrtvima? Riječi su to koje anđeli u uskrsno jutro uputiše zbunjenim ženama nad praznim grobom. Uskrsli Krist, pobjednik smrti, izvor je novoga života i majke Marije. Novost svoga života Krist i majka Marija dijele s nama, koji smo još hodočasnici na putu zemaljskoga života i smrti. Uskrsli Krist nas oslobađa od raspadljivosti grijeha i smrti. Krist nije korumpirao nepodmitljivu i neumoljivu smrt, već je nju pobijedio ljubavlju i novošću svoga života: vjernosti Bogu i ljubavi prema čovjeku.
Uskrsli Gospodin, kako reče sveti Pavao, postade prvina uskrsnuća, na kojoj participiraju oni koji su Kristovi (usp. 1 Kor 15, 23). Od tada, da bismo bili na strani budućnosti života, zemaljskoga i nebeskog, potrebno je biti s Kristom. Jer čuli smo u našoj povijesti, od Adama do danas, suprotstavlja se i druga strana koja na razne načine ugrožava život.
5. Knjiga Otkrivenja u svojoj dubokoj simbolici spominje Zvijer koja se suprotstavlja Ženi i Djetetu. Zvijer je sijač zla i smrti. Simbol Žene predstavlja Crkvu – Mariju – zajednicu vjernika u povijesti, koja u Djetetu prepoznaje Emanuela, Boga s nama. Prepoznaje njegovo rađanje, ne ono u Betlehemu, već njegovo rađanje na Golgoti, pobjede nad zlom grijeha i smrti, borbe njegovog trajnog rađanja među nama u našim odnosima i u nama, u našim srcima. Zvijer se suprotstavlja Ženi i Djetetu, Kristu i Crkvi, Bogu i čovjeku. Ta borba traje i trajat će u našem zemaljskom životu do posljednjeg Adama.
Zvijer nema imena, već samo simboličan broj, mogli bismo reći svoj OIB (osobni identifikacijski broj) – 666 – zlonamjerne i prekomjerne zloće (usp. Otk 13, 18). Zvijer je broj koja i čovjeka kroz razne oblike nepravde, prijevare, otpuštanja, utaje, neplaćanja, podmićivanja, kriminala pretvara u sredstvo i svodi na broj.
Zar nisu djela Zvijeri koncentracioni logori, stratišta, masovne grobnice, Bleiburg, Jasenovac, tolike jame i sva ona mjesta gdje je čovjeku oduzeto dostojanstvo te je bio pogubljen ne samo bez imena – ne zna se tko su žrtve, već su ostali i bez broja – ne zna se koliko ih je nastradalo!
Zlo je i danas na djelu na razne načine, manje uočljive, šire prihvatljive, a najviše u formi poremećenih vrjednota i kriterija. Tamo gdje se gube kriteriji dobra i zla, istine i laži, pravde i nepravde, čovjek se pretvara radi interesa i egoizma u broj, posjed, funkciju, profit. A onaj broj Zvijeri može čak biti i u zbroju ruku koje donose odluke o sudbini ljudskoga života, tamo gdje se zbrajaju glasovi, ali ne po glasu savjesti. Zlo je tamo gdjegod se zbog vlastitog egoizma i komoda želi imati život na račun čovjeka i protiv čovjeka.
6. Ali, braćo i sestre, simbol Zvijeri pokušava pobijediti Ženu i Dijete, pobijediti i zagospodariti životom, ali bez uspjeha. Krist je pobjednik saveza zla i on nas oslobađa od raspadljivosti grijeha i smrti. Uskrsli Krist u susretu s nama po sakramentu krštenja hvata i nas za ruku, dodiruje naše bilo, oživljava nas i preporađa te ispunja naše srce svojom ljubavlju. Upisuje naše ime – ne broj – u dlan svoje ruke. Njegovi smo jer nas On iz vode i Duha Svetoga nanovo rađa.
Krstionica postaje utroba koja nas rađa na dostojanstvo sinova i kćeriju Božjih. Po vjeri i krštenju, po ljubavi Krista raspetoga i uskrsloga, čiju ljubav ništa ne može rastaviti od nas, ni osuda, ni križ, ni smrt, naš je život prožet kvascem vječnoga života. Život je želja i nova stvarnost Kristovih vjernika koji, upitani na krštenju - što tražite?, odgovaraju – vjeru!, a što ti daje vjera? – život!
Da, braćo i sestre, vjera i život su najuže povezani. Život, koji se na pozornici naše uzburkane stvarnosti odupire i pobjeđuje savez grijeha i smrti. Ne do groba, već do vječnosti, zahvalni smo ti, Kriste, za tvoju ljubav i život! Za tvoju pobjedu smrti i uskrsnuće života! Tvoja ljubav prema nama je tako stalna i toliko jaka da bismo s pravom trebali lakše povjerovati Tebi, nego u sva naša ljudska provjerena znanja i sigurnosti. Da, povjerovati po primjeru majke Marije, učenice i učiteljice života koja u svojoj vjernosti veliča Boga i u zauzetoj ljubavi prilazi bližnjima.
7. Dragi vjernici! Kako bismo mogli rasti u vjeri, u novosti Kristova života i biti danas njegovi svjedoci u stvarnosti našega društva i svijeta, Krist ne napušta svoje. On koji je oživio naše bilo zna da je čovjeku potreban kruh za život. Ali, čovjek ne živi samo o kruhu. Gospodin nas hrani i kruhom života vječnoga. Kruh je to euharistijskog nedjeljnog slavlja u kojem kvasac ljubavi Božje stvara zajedništvo braće i sestara. To je kruh koji nas čini da i u kruh naš svagdanji unosimo novi kvasac pravde, poštenja, odgovornosti, praštanja, solidarnosti, kako u obiteljsko, tako i u društveno zajedništvo. Snaga euharistijskog kruha života daje nam svjetlo i nadahnuće da se možemo nositi sa svim izazovima – kvascem onoga OIB-a 666.
Majko Marijo, naša Gospe od Pojišana, da bismo mogli biti svjedoci života, imenom, zauzetom odgovornošću i aktivnom prisutnošću u našoj obitelji i društvu, pomozi nam da još više otkrijemo svoj kršćanski identitet. Taj je identitet prepoznatljiv: hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi Svetu Misu! Neka redovita, dnevna, osobna i zajednička molitva proširi naša ograničena srca i učini ih otvorenijima prema Bogu i osjetljivijima na potrebe bližnjih.
Majko Marijo, dušom i tijelom na Nebo uznesena, putokazu i nado našega uskrsnuća, neka svako naše nedjeljno euharistijsko slavlje bude iskustvo radosti, bogatstva i ljepote zajedništva života u vjeri. A sveti kruh života vječnoga neka nas učini novim sjemenom na njivi naše stvarnosti i kvascem pravednoga i dostatnoga kruha svagdašnjega i kruha života vječnoga. Amen.
