Splitsko-makarski nadbiskupi

1. Draga braćo i sestre, proslavu Uznesenja Blažene Djevice Marije ove godine slavimo u posebnim okolnostima. Uza sve opasnosti koronavirusa, poštujući mjere i ograničenja, hodočastimo svojoj Majci Mariji - Gospi Sinjskoj. Naša ljubav prema Blaženoj Djevici je jednostavno jača. Slijedimo primjer ljubavi kojeg nam daje naša Gospa. Ona je, hodeći prema domu Zaharije i Elizabete, trebala nadvladati dug i naporan put, vrućinu i uspinjanje u judejsko Gorje.

Tragom Majčina primjera ljubavi, ovogodišnje hodočašće dovelo je u svetište Gospe Sinjske nas, njezinu djecu, bez obzira na godine: starije - djedove i bake, odrasle - očeve i majke, mlade - djecu i unuke. Hodočastimo iz raznih mjesta naše Splitsko-makarske nadbiskupije i mnogih drugih sredina: Bosne i Hercegovine te europske i šire dijaspore. Tolike obitelji prisutne su sa svim svojim članovima, a ovdje smo zajedno jedna Marijina obitelj. Svi vi koji nas pratite posredstvom društvenih mreža dionici ste našega slavlja.

 2. U radosnom ozračju blizine i duhovne povezanosti s našom Gospom, a i međusobno, sve vas srdačno pozdravljam! Pozdravljam oca Provincijala i svu braću franjevce - čuvare Gospina svetišta, gradonačelnicu grada Sinja, Viteško alkarsko društvo, branitelje i sve nositelje državnih, županijskih i gradskih vlasti kao i sve hodočasnike. Srdačan pozdrav svim „Zaharijama i Elizabetama“ našega vremena, starijim osobama: djedovima i bakama.

3. Zašto danas na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo osobit pozdrav vama, poštovane osobe treće životne dobi, dragi djedovi i bake? Razlog tomu je mlada djevojka Marija koja iz Nazareta ide u pohod starijim osobama Zahariji i Elizabeti u grad judejskog Gorja, o čemu nas izvješćuje evanđelje današnje svetkovine. Evanđeoski događaj Marijina pohođenja svima nam je blizak, rado ga slušamo i u njemu se prepoznajemo. Poštovani djede i bako, i osobe starije životne dobi, vjerujem da vas Marijin pohod podsjeća na radosne pohode vaše djece i unuka. Oni se također prepoznaju u evanđeoskom pohodu jer ih podsjeća na radost dolaska i boravka s vama. Poput Elizabete u tim radosnim trenucima izgovarali ste zahvalne i nadahnute riječi, štoviše, vašoj radosti nedostajalo je riječi. Svi vi koji ste bili u ulozi Marijina pohoda, sinovi i kćeri, djeco i unuci, osjećali ste neobično zadovoljstvo koje se rađa iz gestâ pažnje, uvažavanja i ljubavi prema starijim osobama. Svi u pohodima doživljavamo i shvaćamo kako je malo potrebno za sreću i ljepotu ovoga našega svakodnevnog života.

4. Stoga se pitam, zašto odgađamo ili ponekad zaboravljamo ovaj provjereni put naše radosti i sreće drugih? Čemu izmišljeni razlozi: nema vremena, zauzet sam, dalek je put, velike su vrućine, ne osjećam se dobro… koji nas ostavljaju pasivnima i nepokretnima, udaljenima od rodbine, prijatelja i bližnjih? Ne možemo se osjećati dobro ako izbjegavamo pohod djedu i baki. Zapravo, daleko bismo se bolje osjećali pohodom u gorje svojima iza Biokova, Mosora i Kozjaka, nego u komodu svoje pasivnosti. Jedno je sigurno, onako kako se mi odnosimo prema svome ocu i majci, tako će se sutra, ako ne već i danas, odnositi naša djeca prema nama. Braćo i sestre, danas u prvi plan stavljamo naše starije osobe, ne samo zbog primjera koji nam daje Majka Marija, nego i zbog toga što nas na pažnju i ljubav prema djedu i baki upućuju naša djeca i mladi koji su na ovu tematiku priredili jedan divan zbornik literarnih i likovnih radova pod naslovom „Na koljenima djeda i bake“. Djeca i mladi podsjećaju nas da obitelj uključuje djeda i baku te u njima otkrivaju svoje najbolje prijatelje, zanimljive učitelje i strpljive sugovornike koji im pomažu cjelovito promatrati  život u perspektivi Marijina i našega uznesenja.

5. U pandemiji koronavirusa najugroženija je populacija osoba zrelije životne dobi. Međutim, za njih je daleko opasniji društveni virus: samodostatnosti, zaborava, nepažnje, nebrige i „kulture“ odbačenosti starijih osoba. U mentalitetu mladosti, ljepote, uspjeha, konkurencije, gdje se čovjek vrednuje po društvenom statusu i imanju, osobe treće i četvrte životne dobi ne samo da su periferija, nego se ponekad na njih gleda kao na teret društva. Koliko god mi to nastojali ignorirati i prikrivati, u opasnosti smo da ovaj način razmišljanja zahvati i nas, a još više naše mlađe naraštaje. Djed i baka, nisu teret nego obiteljsko blago i društveni kapital. Oni nam predaju i obogaćuju nas, ne samo pokretnom i nepokretnom imovinom, nego svojom životnom mudrošću, kao i duhovnim i moralnim vrednotama. Neke stvari se očito mijenjaju, kao npr. stil odijevanja danas nije jednak onomu iz vremena naših djedova i baka. Da, haljine i odijela se mijenjanju, ali ono što je djeda i baku odredilo i nosilo kroz život: ljubav, solidarnost, poštenje, dobrota, pomirenje, briga za ugrožene, vjera u Boga i ljubav prema svojoj Domovini, to trajno ostaje. Oni su škola mudrosti i svetište života. S njima se puno dobiva, a bez njih mnogo gubi. Oni ne pripadaju drugom vremenu, nego žive u našem vremenu. Mi smo kontinuitet njihova života - njihove mladice na obiteljskom stablu!

6. Poštovane osobe starije životne dobi, dragi djede i bako! Doista, vi ste obiteljsko i društveno srebro i zlato! Jer što će nam društvo blagostanja stvari, a zaborava osoba? Ako nama ovlada „virus“ isključivanja osoba kao tereta zajednice, postat ćemo nesigurno i problematično društvo koje neće daleko stići jer ne ide u smjeru života. Sigurno, ako nema budućnosti za starije osobe, nema budućnosti ni za mlade. Stoga, poštuj oca i majku - također, djeda i baku - da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji! Iz evanđelja zaključujemo da su Joakim i Ana odgajali svoju kćer Mariju u duhu poštivanja odraslih, naročito starijih osoba. Marija je primjer međugeneracijske solidarnosti. No, ova mlada nazaretska djevojka nije obična djevojka. Ona, milosti puna, postala je majka Sina Božjega. U svome krilu nosi Utjelovljenu Božju Riječ. Tako uzvišena, a ponizna. Ne očekuje da se k njoj dolazi i njoj klanja, nego ona odlazi u Elizabetinu i Zaharijinu kuću kao službenica, postaje kućna pomoćnica.

7. Iznenađena Marijinim pohodom, pomlađena Elizabeta izgovara nadahnute riječi koje u radosti obnovljenog i novog života idu do Izvora života - do Boga: „Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ (Lk 1, 43). U Marijinu pohodu pohađa nas Mlado Sunce s visine - Utjelovljena Riječ - Božji Sin. Marijina zahvalna molitva „Veliča“ i Elizabetine nadahnute riječi cjelovito zahvaćaju osobni i društveni život, prožet teologijom, vjerom i duhovnošću. Braćo i sestre, zar sličnu dubinu mudrosti i cjelovitosti pogleda na život ne doživljavamo u susretu s djedom i bakom? Pitaju nas za zdravlje, školu, posao, život svakodnevlja, ali u svojoj mudrosti idu dublje i sadržajnije. Zanimaju se i za zdravlje duše: „Idete li nedjeljom na misu? Molite li se? Idu li djeca na vjeronauk? Radite li pošteno i odgovorno?“ O, kako su djed i baka sretni zbog svoje djece i unuka! Često na njih misle i za njih mole! Oni su najbolji odgojitelji svojih unuka! Uče ih zahvaljivati, nositi se s poteškoćama, ohrabrenje su im u krizama. Osobito u jubilejima svoga braka, djeci i unucima primjerom svjedoče da je život bez ljubavi suhoparan, težak i prazan. Kolika je važnost riječî djeda i bake, svjedoči i papa Franjo koji kaže da i danas nosi sa sobom riječi koje mu je baka uputila i dala na dan njegova svećeničkog ređenja.

8. Ovo potvrđuju i toliki mladi iz svog iskustva posvjedočenog u zborniku „Na koljenima djeda i bake“. Evo nekih dječjih svjedočanstava i pogleda: „Baka i krunica su nerazdvojive: moli se za mene i obitelj moju, nikad ona ne zaboravi svu rodbinu svoju.“; „Iako znam da su sve krunice iste, čini mi se da je krunica moje bake posebna. Možda zbog toga što ona moli s puno ljubavi i vjere.“; „Krunica moje bake jak je savez između Boga, nje i mene.“; „Bog mora biti uvijek na prvom mjestu. Priznajem da meni nije uvijek, ali osjećam da je moja mudra baka u pravu.“; „Veliku ulogu u mojoj vjeri odigrao je djed. On je za mene primjer pravoga obiteljskoga čovjeka koji ljubav prema Bogu prenosi na sve one koji ga okružuju. Tako i na mene.“; „Moj djed nije čovjek koji puno priča, ali je čovjek koji moli.“; „Po primjeru svoga djeda odlučio sam biti dobar i moliti kako bi djed bio ponosan na mene.“; „Djeda jako volim, iako on ponekad ne zna tko sam ja, ali ja znam tko je on - moj najdraži djed.“; „Lijepo je odrastati s djedom i bakom. Da sam bar upoznao svoga djeda i svoju baku.“

Vihori i okolnosti života ostavili su svoje tragove na duši pokojega djeda i bake, što danas teško tišti i zabrinjava njihove unuke. Tako netko piše: „Moja baka ne vjeruje u Isusa. Ja se jako molim za svoju baku. Možda su male šanse za to, ali ja nikada neću prestati, a naj, naj, najsretnija sam bila kad je moja baka pričala sa časnom. Jedva čekam kad svi umremo, jer onda će moja baka vidjeti Isusa. Onda će prva pustiti pred Isusom prave, čiste suze“.

9. Čudesan je ovaj odnos djeda, bake i unukâ! Ipak, u ovoj divnoj životnoj priči kako ne spomenuti i drugu stranu medalje života?! Koje li radosti za vas, djede i bako, kad ste poput starca Šimuna i starice Ane mogli na ruke primiti i zagrliti svoga unuka ili unuku! Toliki su to očekivali i željeli u svom životu, ali, nažalost, ta im se sreća nije ostvarila. Štoviše, zabrinjavajuće je što njihov broj iz dana u dan raste. Ne znam jesu li starac Šimun i starica Ana imali potomstvo i radosno držali u naručju svoje unuke, ali ako to i nisu, njihov život bio je blagoslovljen i ispunjen primanjem djeteta Isusa na ruke. Upravo o Njemu ovisi naše spasenje, kao i spasenje naših unuka. Radost pohoda i susreta s Isusom možemo i mi danas doživjeti primajući Ga na ruku.

10. Draga braćo i sestre, dragi djedovi i bake! Hvala vam na vašem svjedočenju poštenja, vjernosti, ustrajnosti, na vašoj ljubavi prema Bogu, bližnjima i Domovini! Vaše svjedočenje i predanje životne mudrosti zagrljaj je i poticaj mlađim naraštajima da izbjegnu virus odbacivanja starijih osoba u našem društvu. Majko Marijo, povedi nas putem pohođenja, susreta i zagrljaja generacija, prije svega u našim obiteljima! Neka nas tvoj pohod približi međusobno kako bi i u nama zaigralo srce od radosti što pripadamo jedni drugima. Naša Gospe Sinjska, svim sinovima i kćerima, djeci i unucima, pomozi da budu ponos i radost svojih djedova i baka! Blagoslovi Majko, sve djedove i bake, bilo doma, bilo u domovima, da što češće dožive pohod svojih unuka. Majko Sina Božjega i naša Majko, svojim pohodom blagoslovi našu Domovinu i sve obitelji kako bismo mogli ovdje glasom i srcem pjevati Lijepu našu u nadi tvoga i našega uznesenja u radost vječne domovine kod Oca nebeskoga. Amen!