Splitsko-makarski nadbiskupi

Braćo i sestre!

Ne znam, ali sam uvjeren da su ovdje s vama na blagdan Marijina uznesenja u nebo, u svetištu Gospe Sinjske, prisutni i drugi članovi vaše obitelji. Sigurno svatko od nas nosi svoju obitelj u srcu. Svatko od nas ima izvor života i svoj identitet po obitelji. Jedna nas je majka rodila, a po Majci Mariji, jer nam je ona svima zajednička duhovna majka, jedna smo obitelj.

Na blagdan njenog uznesenja koji svjedoči o dostojanstvu i ostvarenosti života, koji govori o njegovoj otvorenosti i ulasku u nebesku obitelj, zar smijemo u svojim razmišljanjima zaobići naš svagdanji život, ovaj ovdje i sada. On nam je u srcu, a korijen mu je u obitelji. Obitelj je sveta i važna za Boga i čovjeka, pojedinca i narod, društvo i Crkvu. Na to nas podsjeća i upozorava i sam Isus Krist. Rodio se u jednoj obitelji. On toliko vrednuje obitelj da je prvi njegov javni nastup bio upravo na svadbi - na početku i u temeljima osnivanja jedne mlade obitelji. Stoga, nikakvo čudo da je i Majka Marija svoj prvi korak poslije naviještanja i utjelovljenja Radosne Vijesti usmjerila prema obitelji gdje je zbog radosti i darovanosti novoga života ispjevala svoj Veliča. O tome smo čuli u današnjem Evanđelju.

Ovaj Isusov i Marijin temeljni stav i trajnu istinu o obitelji priznao je i potvrdio ali tek na kraju svoga života i jedan otac. Puno je u životu htio postići, ali mu se malo toga ostvarilo. Uz sve neuspjehe i promašaje, na kraju teškog životnog puta izgovorio je svoje priznanje pred drugima: "Jedno sam uspio. To me raduje. Moja obitelj." Ovaj Isusov i Marijin pogled na obitelj dobiva potvrdu i priznanje uvijek, barem na kraju svih krajeva.

Što je i gdje je obitelj za naše župne zajednice i naš pastoral, naše društvo i vlast, stranke i medije, ekonomiju i politiku? Ovo bismo pitanje mogli postaviti danas različitim subjektima u našem hrvatskom narodu i društvu, jer svima nama obitelj može biti i jest zajednički nazivnik svih naših mogućih različitosti. Ako je vjerovati zadnjem popisu stanovništva, obitelj nam je manje vrt u središtu interesa, a puno više praznina i pustinja! Nije li naša obitelj prepoznatljiva u onoj apokaliptičkoj situaciji, gdje se u slici one žene u pustinji bori za svoje preživljavanje?

Doista popis stanovništva govori o porastu neoženjenih i neudanih. Raste postotak bračnih parova bez djece. Najviše je obitelji s jednim djetetom (421.000). S dvoje djece 372.000. S troje samo 92.000. S petero djece ispod 5.000 obitelji u Hrvatskoj.

Nije li pustinja nastala i zbog promašenih, propuštenih prilika, lažnih obećanja, zbog nedostatka ozbiljne političke volje da se uvaži, vrednuje, pomogne obitelj, posebno obitelj s više djece? Nije li i velika nezaposlenost potisnula i dovela obitelj u situaciju pustinje gdje su mnogi očevi, poniženi u svom dostojanstvu, frustrirani i nezadovoljni, jer bez rada i primanja ne mogu prehraniti svoju djecu, niti se mogu ostvariti kao ljudi i ravnopravni članovi u društvu. Ali nisu svi jednaki, jer su iz nekih obitelji s društvenim ulogama svi sinovi i kćeri zaposleni, (jasno nisu to obitelji s brojnom djecom), dok oni drugi, brojniji, iz brojnih obitelji, ali malih, mjerene društvenim statusom, ostaju bez posla, ne samo roditelji već i njihovi sinovi i kćeri.

Pustinja je opasna. Ona je mjesto izazova i iskušenja. I Gospodinu je Napasnik upravo u pustinji nudio obećanja, rješenja, uspjeh i sigurnost. Na žalost, toliki mladi s jedne strane izazvani mentalitetom i reklamama potrošačkog društva i blagostanja koji izazivaju nove potrebe i nove želje, a bez mogućnosti rada i zarade u svojoj frustriranosti i besperspektivnosti prihvatiše izazov suhe trave. Bez perspektive budućnosti njima je i sadašnjost neprihvatljiva. Žele iz nje pobjeći. Isto tako jedan dio mladih nam napušta dom i Domovinu i negdje drugdje vide budućnost. Zar nisu naši pali branitelji dali život za slobodu svoje Domovine da u njoj njihova djeca i naša mladost mogu živjeti i graditi svoju budućnost?

Nije li obitelj dospjela u pustinju i zbog toga što se više pažnje posvećivalo ekonomskim problemima, a manje duhovno-moralnoj obnovi? Rezultat toga nije li egoizam, gramzljivost, samodostatnost, kriminal, podjele, sebeljublje? Zanemarujući obitelj lako se dođe do toga da u društvu nenormalno postaje normalno, nemoralno moralno, bolest zdravlje, nastranost vrednotom? Jedna od najvećih opasnosti za obitelj i društvo, a što stvara u sebi i oko sebe pustinju, jest sebeljublje i samodostatnost. Nisu li žalosna posljedica toga toliki mladi neoženjeni i neudani? Ekonomski problemi ne bi smjeli bikti toliko utjecajni na darivanje novoga života, kao ni na osnivanje nove obitelji, kako se to obično misli. Činjenice govore da veći broj djece imaju obitelji s manjim prihodom. Daleko više na osnivanje obitelji i darivanje novoga života utječu životni optimizam, nada, vjera i odnosi među bračnim drugovima.

Samodostatnost i sebeljublje ne trebaju druge. Ne trebaju nikoga, a nikoga i nemaju. Čovjek se zatvara u samoga sebe, a zaboravlja druge. To je čovjek koji moć, vlast i uloge koristi za sebe, a sve to vodi prema narcizmu i konsumizmu. Zar u dobroj mjeri tome ne pridonosi Internet i kompjuter, gdje se družimo sa zamišljenim i izmišljenim svijetom, svijetom iza ekrana, stakla, gdje se čovjek zatvara u četiri zida, sam se igra, ne treba mu drugi niti druženje?

Mogli bismo danas onu nekadašnju izreku: Pakao to su drugi, prereći na nov način: Pakao to sam ja sam sebi. Onaj koji živi sam za sebe ne može biti radostan. Sebičnost se protivi i življenju i spasenju, i naravi i milosti. Latinski se življenje kaže existere = ex eo, ire, otvoriti se, izići iz sebe prema drugome. Spasenje znači otvoriti se, imati povjerenja u Boga i bližnjega.

Osobe u sebe zatvorene ne postoje niti mijenjaju svijet. One ga čine gorim. S njima niču samo podjele, nema zajednice ni zajedništva, sve se instrumentalizira i uloga i vlast i zakoni i propisi. A to je opća opasnost, doista pustinja za budućnost, jer taj mentalitet ne poznaje kategoriju općeg dobra. Tu nema braća i sestara, jer nema zajedničkog oca. Znanost i tehnika mogu stvarati samo susjede, a ne brata bližnjega; mogu osigurati uvjete, a ne i vrednote života.

Ova osamljenost odraslih ne može se poput dječje osamljenosti ispuniti igračkama, stvarima, kompjutorom, Internetom, pa čak ni uspješnom karijerom. Ne bi li danas trebalo nadopuniti onu prispodobu o izgubljenom sinu, u tolikim slučajevima, s izgubljenim ocem, roditeljima? Ima li izlaza iz stanja pustinje i kako izvući našu obitelj, buduće obitelji i društvo u cjelini? Svakako, jedan važan moment izlaska jest ekonomski razvoj i podizanje standarda, otvaranje radnih mjesta, veća primanja, veći dječji dohodak, olakšice, popusti, veće mirovine, gradnja novih domova, ali ne samo to.

I od ove, kao i od svake buduće Vlade, očekujemo da se odgovornije i određenije postavi prema obitelji kroz svoju obiteljsku politiku. To je kriterij uspješnosti, ispravnosti i trajnosti Vlade. Samo ona Vlada može imati podršku i duži mandat koja se opredijelila i koja se zauzima za obitelj. Ukoliko joj to nedostaje, postaje ne samo neosjetljiva, već strana, pa i opasna za budućnost društva i svoga naroda.

Da, sve što rekosmo važno je, ali najvažnija si ti, obitelji, sama sebi. Sve ovo drugo sa strane može i nedostajati, ali ti ne smiješ samu sebe zaboraviti. Prilika je zato danas, oče, majko, dragi roditelji, da vi pogledate sebe i svoju obiteljsku stvarnost. To je potrebno, štoviše, nužno, jer nema ništa dragocjenije, važnije od obitelji. To nam svjedoči Isus i Marija, a i ljudsko iskustvo.

S vremenom mogu izblijedjeti ona vaša uvjerenja koja su vas vodila i dovela do braka i obitelji. Mogu oslabiti oni odnosi za koje smo vjerovali da su neuništivi, vječni. S godinama mogu doći problemi, poteškoće, krize, zatvorenost, šutnja, nepovjerenje, opasnost hoda unazad. Ovdje bismo se s pravom mogli zapitati što će nam sve moguće udruge i sama globalizacija, pa i u najpozitivnijem značenju, ako kao društvo i narod budemo unutar sebe u svojoj biti podijeljeni i urušeni, u rastavljenim bračnim parovima i razbijenim obiteljima.

A jedna od najvećih nepravdi koju možete nanijeti svojoj djeci jest da, razočarani zbog svađa, sukoba, sebičnosti i nesklada svojih roditelja, ne osnuju svoju vlastitu obitelj. A kolike se obitelji rastaviše i to bez ikakva razloga? Kolike obitelji su doduše fizički zajedno, a duhovno rastavljene? Pomozite svojom roditeljskom odgovornošću sebi samima. Pomozite i svojoj djeci.

Marija je Elizabetinoj obitelji sigurno donijela i materijalnu pomoć, ali daleko je važnija podrška, duhovna, psihološka, moralna. To je bilo važno onda, a i danas je u ovom mentalitetu sebičnosti, zatvorenosti i bijega od života. I naše današnje obitelji, pa čak i one s brojnom djecom, uz materijalnu pomoć od svih institucija u našem društvu i narodu potrebne su prije svega duhovne i moralne podrške, potrebne su uvažavanja i priznanja. Takvu podršku obitelj očekuje od svih u društvu, pa i od medija od kojih je počesto ugrožena, a svakako to očekuje od Crkve, svoje župne zajednice. Obitelj je u našem narodu vezana uz svoju Crkvu toliko da su Crkva i vjera uvijek bile za nju najintimniji dom i domovina. Nikakvo čudo, jer se brak i obitelj utemeljuju pred oltarom, a članovi su obitelji od rođenja do kraja života vezani uz svoju Crkvu.

A žena ode, "sakri se u pustinju", kaže Ivan u Otkrivenju. Tko je ova žena u pustinji? U njoj smo prepoznali na svoj način obitelj u našem društvu. Ne prepoznajemo li i danas u ovoj ženi upravo našu Crkvu? Svjedoci smo, braćo i sestre, ovih dana u nekim medijima i u nekim sredinama teških napada, blaćenja, lažnog ideološkog optuživanja i osuđivanja naše Crkve. Po onome kako se kod nas piše o Crkvi netko bi mogao zaključiti da je u Hrvatskoj samo 5% kršćana, a da je 95% puka nekršćanskog nazora na svijet. Crkvu se predstavlja senzacionalistički i samo kroz negativne slučajeve. Zamislite, Crkvu se optužuje za sve prošle, sadašnje i buduće ratove, hvale se sekte, tvrdi se da je Crkva imala pravu slobodu u komunističkom režimu, stvaraju se podjele u Crkvi i jednima se u Crkvi dijele neki ideološki blagoslovi, a drugima ideološka prokletstva. I tolike druge čudne i uvredljive teze sistematski se i pojačano provlače kroz određene medije.

Dakako, zahvalni smo na kritici, pa i na onoj koja ne stoji, ako je dobronamjerna. Ali što s ovim optužbama, uvredama, zlonamjernim blaćenjem Crkve? Niste li vi, braćo, u nekim momentima postali i naši tužitelji i naši suci? I Gospodin, koji nije uzvratio, ipak je pitao svoje tužitelje zašto me bijete. Usuđujem se i ja zapitati, a zašto nas baš sada ovako bijete? Je li to ono zbog onih 95% kršćana po popisu u našem društvu? Što, zar to nije prihvatljivo i dobro za naše društvo? Je li to vaša inicijativa ili nešto drugo? Niste li vi, poštovani građani i vjernici ovoga društva, krivi za sve ovo? Pa vi ste se u popisu stanovništva preko svakog očekivanja izjasnili da ste kršćani. A bilo je u pripravi za popis inicijativa koje su uvjeravale da to nije važno i da to ne treba. Da je postotak manji, možda bi se o Crkvi drukčije pisalo. Nije li uzrok krivnje negdje drugdje? Da li smo kažnjeni zbog vašeg inata ili uvjerenja? Ako je iz uvjerenja neka nas kažnjavaju, a inat nikada ne vodi dobru! 

Htjeli smo povjerovati da je vrijeme optuživanja i lažnog ideološkog blaćenja daleko iza nas. Htjeli smo povjerovati da je došlo vrijeme tolerancije, dijaloga, suradnje, solidarnosti, uvažavanja. Htjeli smo povjerovati da je došlo vrijeme izgradnje i življenja zajedništva u različitosti. Htjeli smo povjerovati da je došlo vrijeme u hrvatskom narodu i društvu za civilizaciju ljubavi, kulturu života i suživota, ali, ako još nije, ipak ne vjerujemo da ono neće doći. I premda takvom ozračju stoje zapreke na putu, želimo biti ustrajni, strpljivi i zauzeti za njegovo ostvarenje. Želimo biti i ostati na tome putu dolaska i u tome uvjerenju, pa ako treba trpjeti još i više. U tome uvjerenju želimo ostati i uz cijenu osobne žrtve. Izdržat ćemo mi vjernici. Izdržat ćemo jer imamo bogato iskustvo prošlosti iz tamnih vremena. Izdržat ćemo i zbog toga što sve više postajemo uvjereni i sigurni u riječi našega Utemeljitelja i Temelja Crkve: "ni vrata paklena neće je nadvladati".

U svakom slučaju, dragi vjernici, potrebno je izdržati ne zbog nas samih, nego i zbog ove braće i sestara koji nas udaraju. Radi budućnosti i ljudskosti našega naroda i društva. Ako nas oni drže za protivnike, trudit ćemo se da oni za nas i dalje budu braća. Ako su se učinili našim tužiteljima i sucima, nećemo ih mrziti, ta naši su bližnji. A ako postanu i još gori, sigurno nas to neće radovati, ali neće nas ni smesti. Pitat ćemo se gdje smo mi to pogriješili. Jer želimo biti svjedoci Isusa Krista u svom vremenu, narodu i društvu. Već je u svoje vrijeme govorio Albert Camus: "Svijet danas traži od kršćana da budu kršćani." Nećemo se uvrijediti, ako nam netko dobronamjerno danas kaže, nama i našim obiteljima: 'Naše društvo od vas traži da doista postanete i budete još više kršćani.'

Poštovana obitelji, u tome smislu kao Crkva u ovom narodu želimo ti pružiti još veću duhovnu, moralnu pa i materijalnu podršku i pomoć. Želimo, posebno kroz ovu godinu, da naše župne zajednice budu obiteljski prepoznatljive i obitelji otvorene. Pokrenuli smo i jednu konkretnu inicijativu – pomoć obiteljima s brojnom djecom. Doista, simbolična je ta naša materijalna pomoć. Ona u sebi otkriva i pokazuje onu Marijinu duhovnu, moralnu podršku i uvažavanje, što je Elizabeti i njenoj obitelji daleko bilo važnije. Ganutljiva su pisma vaše zahvale. Netko od vas reče: "Hvala vam na ovoj pažnji i uvažavanju. Nismo dovoljno materijalno osigurani, ali pola vaše pomoći dali smo jednoj drugoj obitelji, jer smo i mi htjeli osjetiti radost darivanja."

Crkvo splitsko-makarska, braćo i sestre, zar nećemo razmislit kako povećati i konkretnu materijalnu pomoć našim obiteljima, posebno s brojnom djecom? Vjerujemo da će se za ovu budućnost još više založiti i sama hrvatska Vlada, mediji i čitavo naše društvo. Zar nije vrijeme da se ona žena iz pustinje, i naša obitelj i naša Crkva, vrate u središte društva?

Zato su nam potrebni novi pogledi, ohrabrenje i nada. Ako se samo ljudski nadamo, razočarat ćemo se. Ali kao vjernici čvrsto stojimo u nadi Isusa Krista. U slavlju Uznesenja Majke Marije vidimo izazov za naše mogućnosti i shvaćanja, naše razumijevanje osobnog i obiteljskog života. Uznesenje Blažene Djevice Marije nije pitanje tehničke mogućnosti, već je to djelo ljubavi Boga Oca. U Mariji je potpuna ostvarenost onoga što je krštenjem na djelu u svima nama. Marija je potpuno ušla u zajedništvo s Kristom, dušom i tijelom, potpuno ostvarila svoju puninu biti vjernica, kršćanka. Iz njenih usta i srca čujemo himan spasenja Veliča, ali je taj himan, koji bi najbolje pristajao uz blagdan njenog uznesenja na nebo, ona izgovorila na početku u ozračju konkretnog svakodnevnog obiteljskog života. Njen Veliča daje nama, njenoj djeci, novi pogled na život, pogled iskustva vjere i pogled čvrste nade u osobnim i obiteljskim teškoćama.

Uza sve teškoće i mi, poput nje, imamo razloga za svoj životni Veliča. I mi ga Ocem smijemo zvati; i mi pred njim možemo umiriti svoje srce, ako nas ono u bilo čemu osuđuje. Jer, Bog je veći od i našega srca. I ovo vrijeme u kojem živimo Božje je vrijeme. Svoj Veliča možemo izgovoriti zbog radosti dara života kojeg smo primili i vi, poštovane obitelji, zbog darovanosti novih života iz vaše ljubavi. Jer, mi smo ljubimci i djeca Božja. I ako ikada dođemo u stečaj, promašaj, grijeh, neuspjeh i dugove sve to Bog prihvaća, jer nismo stečeni nečim raspadljivim, zlatom, srebrom, tržišnom cijenom koja relativizira čovjeka, nego dragocjenom krvlju Isusa Krista. Zato, braćo i sestre, malo je reći hvala, već je potrebno proslaviti Boga u svome životu.

Majko, evo nas i ove godine na tvoj blagdan, ovdje u Sinju, spremni osnažiti svoju nadu, osobno i obiteljski. Majko Marijo, tvoja smo djece, tvoja duhovna obitelj. Prazni su nam danas domovi, jer smo ovdje kod tebe doma. Napuni nam srca svjetlom vjere, radošću i snagom života da bismo i mi s tobom mogli pjevati tvoj i naš Veliča. Pomozi nam, Majko, da iz ovog tvog svetišta ponesemo i unesemo radost života i življenja u naše domove i u čitavu domovinu nam Hrvatsku. Amen!