Splitsko-makarski nadbiskupi
U tišini groblja, u sabranosti i iskrenosti srca, na svetkovinu Svih svetih, braćo i sestre, zahvalno i s pijetetom sjećamo se svojih pokojnika. Sjećamo se naših najmilijih, naših poznanika, branitelja i svih onih koji su otišli ispred nas i preselili se u vječnost. U ozračju današnjeg dana doživljavamo povezanost našeg doma i groba, naših živih i pokojnih članova obitelji. Štoviše, ovo je dan zajedništva neba i zemlje, Božjeg milosrđa i ljudske grešnosti. U duhu zajedništva svih svetih i nas hodočasnika na putu života, pred Gospodinom priznajmo svoje grijehe, i zamolimo ga za oproštenje.
1. Ljudi rado putuju. Ima i onih koji ne žele ili ne mogu putovati. Ali, braćo i sestre, svi smo mi za putovanje. I već smo na putu! Uvijek kod putovanja nastaju poteškoće koje stvari staviti u kovčeg, što ponijeti sa sobom? Ali, ima jedno neizbježno putovanje, koje isključuje stvari i putne torbe. Ali ne putujemo prazni. Nosimo sebe, svoje misli, riječi, snove, nakane, neostvarena i ostvarena djela, propuste, nosimo svoju dobrotu i svoju grešnost.
To najdragocjenije, najvrjednije blago što nosimo sa sobom, na svoj način ostavljamo u nasljeđe svojim potomcima i nasljednicima. Dakako, važna je materijalna ostavština - kuća, stan, prostor, sredstva za život. Ali, u ove dane razgovarajući u obitelji o našim pokojnicima, ne spominjemo ih toliko u svjetlu materijalne ostavštine, već daleko više u svjetlu onoga što su sa sobom ponijeli, a ujedno nama ostavili. Sjećamo ih se u svjetlu ljudskosti, poštenja, odgovornosti, solidarnosti, pravednosti, mira, pomirenja, iskrenosti, ljubavi. Vrednote koje poniješe sa sobom najbolje ih predstavljaju i zadržavaju u našemu životu.
2. Doista, njihove vrednote obilježene su pečatom vječnosti. Ni moljac ni hrđa ne mogu ih rastočiti. Ove vrednote i sam život naših dragih pokojnika pružaju nam ključ boljeg razumijevanja i samih riječi koje Isus govori danas mnoštvu. Mnoštvu svoga vremena, ali i za sva vremena. Blaženstva nam se ponekad čine udaljenima, nelogičnima, pa čak protivna našem svakodnevnom životu.
No, Isus Krist, prisutnost i navjestitelj kraljevstva nebeskoga, u govoru blaženstava, svjedoči nam istinu, pravo bogatstvo za ostvarenje našega života i povijesti. On je iz ljubavi prema nama postao čovjekom. On nas poziva da budemo ljudi, jer samo tako možemo biti kršćani. Biti kršćanin znači biti čovjek, tj. odgovorni građanin u društvu, svijetu, u svojim društvenim, kulturnim, ekonomskim i političkim ulogama, svjedočeći bez straha i povlačenja novost kraljevstva nebeskoga. Ova novost kraljevstva nebeskoga prisutna je u dimenzijama vremenitosti i kao kvasac zahvaća naš život do ostvarenosti dostojanstva djece Božje u vječnosti.
3. Priznat ćemo da vjere i svjedočenja kraljevstva nebeskoga nije bilo niti je danas bez poteškoća. O tome nam svjedoče toliki svjedoci ljudskosti i vjere, mnoštvo svetih bez obzira jesu li živjeli u carstvu, kraljevstvu, republici ili parlamentarnim i demokratskim sustavima. Isto tako, svjesni smo koliko se u našem znanstveno-tehničkom mentalitetu pokušava život autonomno i samodostatno ostvariti. Svjedoci smo jednoga paradoksa: znanstveno-tehnička sigurnost često je danas izvor straha i nesigurnosti života. Oni koji ne prihvaćaju radosnu vijest evanđelja na kraju krajeva se nalaze u situaciji da svoju sigurnost temelje ne na sigurnosti, već na vjeri u svoja ljudska dostignuća.
Tako, često se danas čuje: "Moraš imati povjerenja u sebe ako želiš uspjeti!" Dobar je to savjet, ali samo Bog je dostojan potpunog našeg povjerenja. Nismo mi gospodari svoga niti života drugih. Naš život je dar Božji. I naša vjera je dar Božji. Čovjek se ne može ostvariti ako odbija dar Božji.
Međutim, vjera bez djela je mrtva, podsjeća nas sveti Pavao. Djelatna vjera, vjera koja je povezana s istinom u ljubavi oživljava. Samo onaj koji ljubi prelazi iz smrti u život. Tko ne ljubi ne može upoznati Boga, jer Bog je ljubav, svjedoči nam sveti Ivan. Mi vjerujemo u Božju ljubav koja nije nemoćna. Njegova svemoćna ljubav ne ostavlja djelo svojih ruku, s ljubavlju stvoreno, bez ostvarenja i smisla. Zato, u svjetlu Božje ljubavi mjera ljudskoga života nije vremenski kriterij, broj godina, zdravstveno ili materijalno stanje, niti uloga i društveni položaj, već neizmjernost ljubavi Božje.
4. Stoga, braćo i sestre, svršetak našeg zemaljskog života nije ograničeno putovanje koje završava ulaskom kovčega kroz otvor groba. Nije to beznadni ulazak koji nema ni vrata ni puta izlaska. Vjerujemo u Boga ljubavi, Stvoritelja koji čovjekom posta. On je naš izlaz iz labirinta smrti. Isus Krist jest vrata, Put, Istina i Život naš. On je onaj koji prepoznaje posijana blaženstva za vrijeme našega zemaljskoga putovanja s njihovim plodovima. U njemu, Sinu Božjemu i mi imamo posinstvo i dostojanstvo djece Božje. Zato sveti Ivan s pravom nas upozorava: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. Sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.
Ostvarenost našega života u potpunom dostojanstvu djece Božje, da je to doista Božji dar i Božje djelo, svjedoče nam svi sveti i s njima naši dragi pokojnici u svojoj pjesmi nebesnika. S početnim i završnim Amenom žele naglasiti ljubav i ulogu nebeskoga Oca u njihovu spasenju, kličući: "Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen!"
5. Braćo i sestre! U svima svetima ostvarili su se konačni dometi za naš svijet čudesne logike Isusovih blaženstava. No, blaženstva nam postaju uvjerljivija i bliža preko primjera života naših dragih pokojnika. Zajedno sa znanim i neznanim svjedocima ljudskosti i vjere živjeli su proročki ovaj izazov i rizik blaženstava; otvarali su nove puteve i uklanjali granice nepovjerenja; humanizirali su i vodili čovječanstvo naprijed; svojim životom naviještali su konačni smisao naše sadašnjosti; tražili su i pronalazili zlatnu nit nade života koja se ponekad mogla i može izgubiti u vrtlogu povijesnih i društvenih zbivanja; mnogi od njih bili su mali, obični ljudi, ali su redovite i obične stvari svojom autentičnošću učinili velikim i važnim.
No, među njima ima i mnoštvo onih koji dođoše iz nevolje velike. Toliki su bili svjesni da će poradi Krista, raspetog i uskrslog izgubiti posjed, dom, radno mjesto, ulogu u društvu, pa čak i sam život. Uza sve to u svojoj vjeri i nadi, bili su sigurni da nisu izgubljeni. Sve njihove sudbonosne životne priče imaju jednu jedinu trajnu poruku: Bog je Bog! Bog je ljubitelj života, ljubav koja nas ne napušta. Nije li ova poruka ujedno i njihova oporuka, ostavština najvažnijeg njihovog bogatstva svima nama za naš život?
6. Njihova duhovna oporuka biva još jače izražena imajući u vidu tolike životne nedaće, poteškoće i izazove. Kolikogod im se činilo u životu teško i bezizlazno, imali su čvrst i siguran temelj vjere i nade u Krista Isusa, raspetog i uskrslog. U toj vjeri živimo, umiremo i jesmo, prenoseći je novim naraštajima. To je vjera naša. To je vjera Crkve. Nju ispovijedamo i njome se dičimo u Kristu Isusu Gospodinu našemu. u toj vjeri s nadom putujemo.
Stoga, braćo i sestre, potaknuti primjerom tolikih vjernih svjedoka, svih svetih i naših pokojnika, nadahnuti i ohrabreni njihovim životom, ispovjedimo svoju vjeru u Boga Oca, Stvoritelja svemogućega, vjeru u naše uskrsnuće i život vječni. Amen!
