Splitsko-makarski nadbiskupi

Svetkovina Svih svetih i Dušni dan povod je osobite zahvalnosti i sjećanja na naše drage pokojne, i očitovanja pijeteta i pažnje prema njima i mjestu njihova počivališta. Kršćanski i ljudski je naći se danas na groblju te uz simbol cvijeća i svijeća, stati pred tajnom našega života, pomoliti se za svoje pokojne, vjerujući da se život mijenja, a ne oduzima. Pomoliti se zahvalno i s ljubavlju za sve one od kojih smo se teško i emotivno u suzama rastali, za one koji su nas zadužili svojim životom. Željeli bismo ih u svojoj ljubavi pratiti, zaštititi i iskreno im pružiti sve najbolje s naše strane.

Svoje molitve izričemo s ljubavlju. Osjećamo da samo ljubav do njih doprijeti može. Štoviše, naše molitve usmjerene su jednoj Ljubavi. Ne svojoj vlastitoj, ne molimo se sami sebi. Molimo se Tebi, Bože, izvore ljubavi i života. Samo Tvoja ljubav može upaliti nova svjetla nad tamom groba i smrti. Samo Tvoja ljubav, Oče, razlog je slavlja Svih svetih, onog – međunarodnog – velikog mnoštva iz svakog plemena i naroda, puka i jezika, koji Tebi kliče: „spasenje Bogu našemu i Jaganjcu … u vijeke vjekova, amen“ (Otk 7, 9-10). Samo Bog je izvor ljubavi i svetosti. Božja ljubav u Isusu Kristu, temelj je i naše nade i svetosti života. U Isusu Kristu, nebeski Otac obdario nas je pozivom i blagoslovom da budemo sveti. U ljubavi nas je predodredio za posinstvo, po Isusu Kristu, do punine mjere uzrasta Kristova“ (Ef 4, 13).

Braćo i sestre! U našoj zemaljskoj kratkovidnosti, ne uspijevamo vidjeti domete ljudskog života. I sami se često pitamo što je ljudski život, tko smo? Nijedno ogledalo nam ne može dati odgovor na ta pitanja. Često gledamo sebe u ogledalu, no ono nam služi samo da se počešljamo, da vidimo kako nam odjeća stoji, kako biti ljepši i svidjeti se drugima. Međutim, u jednom drugom ogledalu, darovanom ogledalu riječi Božje, pruža nam se odgovor na pitanja tko smo i što smo. U njemu nam se otkriva naš identitet, čežnja i dostojanstvo, naša ostvarena slika života. U ovom ogledalu čitamo: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo … sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti … bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.“ (1Iv 3, 1-2)

Po krštenju smo postali djeca Božja i primili sjeme svetosti. Već smo djeca Božja. Dinamiku rasta svetosti izražava ovo: i još se ne očitova što ćemo biti. Svetost nije samo buduća stvarnost, već prisutnost koja u nama raste do punine gledanja Boga i ostvarenosti našega života. Svi sveti i naši pokojni na putu do toga cilja, nama su ohrabrenje i poticaj. Njihov životni put iskustveno nam je poznat jer "oni dođoše iz nevolje velike“. Proživjeli su patnje, stradanja, prezir, neuspjeh, suze, a toliki i nasilnu smrt. Po ljudsku, za mnoge od njih bi se moglo reći da su poraženi, neuspješni, anonimni. Nema ih u zemaljskim arhivima.  

Poljski Židov, nobelovac, Isaac Singer, razmišljajući o ljudskom životu i našoj povijesti, u jednom svom djelu reče da vjeruje kako negdje u svemiru mora postojati nebeski arhiv u kojem su pohranjene sve patnje, stradanja i suze ožalošćenih. Ne bi bilo pravde ako povijest jednog patnika ne bi krasila neizmjerni, vječni Božji arhiv. Na ovaj Božji arhiv podsjeća nas i starozavjetni psalmist: „Ti izbroji dane moga progonstva, sabrao si suze moje u mijehu svojem. Nije li sve zapisano u knjizi tvojoj?“ (Ps 56, 9). Poput beduina u pustinji, za koga je svaka kap vode u mijehu dragocjena, Bog pazi na suze patnika. Božjim očima one su vidljive i dragocjene. Bog Otac nije ravnodušan na suze svoje djece. Zato psalmist uvjeren pita: Nije li sve zapisano u knjizi tvojoj?

A knjiga Otkrivenja nam donosi prizor: „I vidjeh mrtve, velike i male; stoje pred prijestoljem, a knjige se otvoriše… I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji napisano u knjigama, po djelima svojima“. (Otk 20, 12). U Božjim arhivima vojne pobjede i uspjesi što pune ljudske arhive nemaju prednost, pred siromasima duhom, ožalošćenima, krotkima, gladnima i žednima pravednosti, milosrdnima, čistima srcem, mirotvorcima i progonjenima zbog pravednosti do suza i smrti.

Braćo i sestre! U blaženstvima Isus Krist daje kriterije i ogledalo čitanja naše budućnosti, ali prije svega, i naše sadašnjosti. Zato ih Isus ne izgovara tek usputno, na nogama, već sjedeći i na povišenom mjestu. Sve to govori o važnosti blaženstava – srca besjede na gori. Izraz blago – blago tebi, i mi običavamo reći za određene događaje i stanja, u kojima bismo rado željeli biti na mjestu onoga komu to izgovaramo.

Blaženstva su osobna karta kršćanstva. Ona nisu usputna informacija niti neko priopćenje, već važna poruka koja želi postati život. Blaženstva su kratke litanije čudesne i iznenađujuće radosti, koja je na prvi pogled u suprotnosti s našim redovitim pogledom na život. Ona ne žele održati stanje nepravde, niti žele pobjeći od sadašnjosti i odgovornosti. Blaženstva itekako mijenjaju osobni život i preobražavaju društvene odnose, a motiv su radosti samo ukoliko su povezana s Isusom Kristom, s njime koji ih je u snazi Duha Svetoga živio i naviještao. Da, Isus zna što govori. Ne kaže da je siromaštvo, žalost i patnja po sebi sreća i radost, već naglašava razlog radosti koji nam pomaže vidjeti sve to drugim očima s pogledom na neslućenu perspektivu ostvarenosti i života u Bogu. Kako reče jedan od onih koje danas slavimo, sv. Franjo Saleški, svetost nije u ukazanjima, već u ljubavi. Doista, blaženstva su nosivi temelj Božjeg programa o čovjeku i svijetu; proslava su Boga i ostvarenje čovjeka.

Pred desetak dana s grupom svećenika i naših bogoslova hodočastili smo u Svetu Zemlju i upravo bili na mjestu gdje je Isus, iznad Genezaretskog jezera, izgovorio blaženstva. Na tome je mjestu poznati arhitekt i obraćenik Antonio Barluzzi sagradio zanimljivu građevinu. U sredini okrugle crkve nalazi se oltar. Uokolo na razini visine oltara, na razini ljudskog pogleda, na sve strane su prozori. Cjelodnevno je izložen Presveti Oltarski Sakramenat. Ovdje poruka blaženstava  želi postati život: gledati Kristovim pogledom oka i srca našu stvarnost, potpuno i cjelovito; dohvatiti je i preobražavati svojim rukama i korakom; prožimati ljudske i društvene odnose pažnjom i ljubavlju, solidarnošću i odgovornošću, pravdom i mirom, licem i srcem.

Da, braćo i sestre, nisu blaženstva daleko od zemaljske stvarnosti, kao što nisu ni naše patnje i suze nepoznate Nebu. U svjetlu blaženstava, nama je to radosna poruka i ohrabrenje svih svetih i naših dragih pokojnika. Stoga, kao ljudi i vjernici, uza sve poteškoće, nepravde, bolest i smrt, sretni smo jer smo pozvani biti svjedoci nade blaženstava. I pored toga, što se na našem životnom putu spušta neizbježna večer starosti i pada mrkla noć smrti, budući da nismo sami jer imamo kome reći „ostani s nama, jer zamalo će večer i dan je na izmaku“ (Lk 24, 29). Sretni smo hodočasnici koji idu prema onom danu vječnosti koji ne poznaje zalaza.

Uskrsli Krist ušao je u naš život. Poput one dvojice na putu u Emaus i pored noći, s radosnom nadom pokrenuo ih je prema Jeruzalemu, a nas prema nebeskom Jeruzalemu. U uskrslom Gospodinu, u zajedništvu svih svetih i naših milih konačno ćemo spoznati svoje dostojanstvo djece Božje i vidjeti Njega – Oca, kao što jest. Našoj preminuloj braći i sestrama koji su nama predali logiku i svjedočanstvo blaženstava: vjernost Bogu i ljubav prema čovjeku, želimo da im nebeski Otac udijeli svoj mir. A svi mi, djeca Božja, u zajedništvu svih svetih, pridružujući se nebeskoj liturgiji, već ovdje na zemaljskom putu kličemo: uistinu, svet si, Gospodine, izvore svake svetosti. Neka je slava, čast i hvala Tebi, Oče, Sine i Duše Sveti u vijeke vjekova, amen.