Splitsko-makarski nadbiskupi

Tko će nas rastaviti od ljubavi Božje u Isusu Kristu, Gospodinu našemu , kliče sv. Pavao i radosno dovikuje nama koji smo i sami zahvaćeni čudesnom blizinom božićne – Kristove ljubavi, ljubavi Boga koji zbog nas i za nas čovjekom posta. U Pavlovu pobjedonosnom uskliku vidimo život i čujemo glas sv. Stošije, mučenice – zaštitnice grada Zadra i zadarske nadbiskupije. Svojim štovateljima i vjernim nasljedovateljima iste Božje ljubavi Stošija svjedočanstvom svoga života govori: Doista, nitko i ništa nije tako vrijedno, niti može biti, da nas može rastaviti od ljubavi Božje u Isusu Kristu. Ni grad Zadar ništa ne rastavlja od svete Stošije. Svjedoči to burna povijest ovoga grada kao i današnje slavlje.

Zato radosno pozdravljam Tebe, pastiru zadarske Crkve, brate Ivane nadbiskupe, nadbiskupa u miru Marijana, braću svećenike, redovnike, redovnice, bogoslove, sjemeništarce, predstavnike gradskih i županijskih vlasti i sve vas, braćo i sestre, na ovom slavlju u Stošijinoj karedrali.

Dok slušamo radosnu ispovijest vjere Kristovih svjedoka, tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove....iskreno se pitamo: Koliko ova izjava može biti naša? Nije li ona prejaka i nedostižna za naše vrijeme, za nas nestalne i promjenjive?

Živimo u vremenu i mentalitetu naglašenih emocija i kratkotrajnih osjećaja. U našem vremenu i mentalitetu vlada prenaglašeni kult emocija i raspoloženja što ih neki nastoje postići na umjetan način, opasnim sredstvima. Želi se sve, odmah i bez napora. Same emocije nisu sposobne izdržati poteškoće i podnijeti izazove života. Osjećaji i emocije su nestalne i promjenjive vrijednosti, brzo dođu a još brže odu. Dakako, čovjek bez osjećaja i emocija nije čovjek, ali one same nisu nosive i dovoljne u svagdanjem životu. Tako, nažalost, nisu rijetki slučajevi rastave braka, jer ljubav oslonjena samo na osjećaje, brzo se povlači pred stvarnošću života.

Uz kult emocija i oslonjenosti samo na njih, nikakvo čudo da smo podložni promjeni i prilagodljivosti. O tome nam govori jedan pjesnik (GĂĽnter Kunert) iz vremena marksisitičke ideologije koja se na sreću povukla, ali to vrijedi i za nas, danas za razne utjecaje i trendove koji nas zapljuskuju. U pjesmi naslovljenoj "Kako sam postao riba", pjesnik govori da su sve rijeke podivljale, izišle iz svojih korita i poplavile čitavu zemlju. Stanovnici se u početku povlače na brežuljke, ali ništa ne pomaže. Voda je sve zahvatila i preplavila. Sve je pod vodom. Oni koji znaju plivati pokušavaju se oduprijeti plivajući. Nažalost, odoljevaju samo kratko dok se ne predaju. U takvom stanju pjesnik dolazi na ideju da se potpuno prilagodi potopu. Njegove ruke postaju peraje, ljuske prekrivaju njegovu kožu, a dišni organi se mijenjaju u škrge. Prilagodio se promjenama i ugodno se osjeća.

Ipak, muči ga jedno pitanje: A što ako se voda povuče? Hoću li ja, poslije tolikih promijena i transformacija opet moći biti čovjek? Jesam li svojim promjenama, nepovratno izgubio svoje čovještvo? Opasnost je da zbog takvih promjena, prodajući dušu i gubeći svoj indentitet, umjesto ljudskosti dobijemo ljuske. Jučer je opasnost dolazila od ideologija, a danas može doći s više strana: od stranke i klana, karijere i vlasti, profita i bogatstva, korupcije i kriminala, sebičnosti i relativizma. Da, potrebne su promjene. Trebamo prilagodbe ali je opasno izgubiti čovještvo. Jedina promjena koja ne gubi, nego potvrđuje i osnažuje čovještvo, to je promjena srca, naše obraćenje.

I Stošija je živjela u vremenu opasne poplave, za vrijeme progona kršćana sa strane cara Dioklecijana. Nije Stošija bila bez mogućnosti izlaza. Mogla se spasiti, ali samo tako da svoje izvanjsko ponašanje rastavi od svoga uvjerenja. Predlagali su joj: u sebi ti misli što hoćeš, samo se pokloni idolima, zapali tamjan našim bogovima, priznaj cara za božanstvo, i neka to i drugi javno vide, bit ćeš spašena. Međutim, Stošija je ostala nepokolebljiva i uspravna. Ostala je cjelovita i dosljedna jer nije htjela pričinjati se i rastavljati svoje uvjerenje od ponašanja. Uspoređujući se s njezinom opasnošću i životnom odlukom, pitamo se kako je ovako jedna slaba, nezaštićena i obespravljena žena, uza sve prijetnje - progonstvo, mučenje, lomaču i smrt - mogla ostati vjerna Kristu?

Mogla je braćo i sestre, jer u ovom Stošijinom - Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove - nije izražena samo njezina ljubav prema Kristu. Prisutna je tu još dublja i važnija ljubav, ona koja je nosila i utemeljivala Stošijinu ljubav. Bila je tu prisutna ljubav Božja prema nama. Zato ovo - Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove –samo je posljedica i ne može ostati ako u Njemu nema onoga: Tko će Njega, Božju ljubav - Krista rastaviti od nas? Nitko i ništa. Ni štala ni Golgota, ni jaslice ni križ, ni osuda ni poniženje, ni smrt ni grob, ništa ne može Njegovu ljubav rastaviti od nas. U ovom je ljubav piše sv. Ivan u svojoj poslanici: ne da smo mi ljubili Boga, nego On je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše(1 Iv 4, 10). Iz Božje ljubavi prema nama izrasta mučenica Stošija.

Simbolika zrna najbolje osvjetljava Božju ljubav i njezinu pashalnu dimenziju. Samo darujući se, tek kad se razda i umre, padne u zemlju, zrno postaje načelo života. Egoističan život koji sebe želi sačuvati postaje mrtav – sterilan i besplodan. Zemaljski život je smrtan i na kraju je izručen smrti. Zato, tko ljubi svoj život na egoističan način, želeći ga sačuvati zapravo ljubi smrt. Sebično usmjeren čovjek igra na pogrešnu kartu, kartu gubitnika.

Međutim, Kristova pashalna ljubav nije obilježena samo križem i umiranjem. To bi bila tragedija. Obilježena je i Kristovim uskrsnućem, bogatstvom i novošću života. U svjetlu pashalne ljubavi smrt se ne odnosi na fizičku smrt. Prava je smrt rastavljenost i udaljenost od Boga darovatelja i ostvaritelja života. Tako će sv. Pavao u zajedništvu s Kristom s pravom reći: Meni je umrijeti dobitak (Fil 1,21).

Pravi život, braćo i sestre, ne započinje tek poslije smrti, u vječnosti, jer tko ljubi već prelazi iz smrti u život. Logiku Kristove pashalne ljubavi i sami smo u životu često provjerili i doživjeli. Zar nismo iskusili da pobjeđujemo gubeći, primamo darujući, i živimo umirući. Doista, ljubav nikad ne prestaje i sve što je učinjeno u ljubavi vječno ostaje. Sam Gospodin govoreći o zrnu reče: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja ondje će biti i moj služitelj. (Iv 12, 26). Tko ljubi već je tamo i više je tamo gdje mu je srce nego gdje je tijelo. Samo nam ljubav omogućuje da upoznamo Njega - Ljubljenoga.

Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. Ljubiti Boga znači ljubiti i bližnjega jer Bog se u Betlehemu i na Golgoti, sudbinski i nerastavljivo u svojoj ljubavi povezao s čovjekom.

Braćo i sestre, toliki svjedoci Kristove ljubavi, bračni drugovi, obitelji, mladići i djevojke, u teškim su vremenima različitih poplava, uz svoje žrtve i zalaganja, svjedočili čovještvo i obranili ljudskost protiv ljuski ideologija i mentaliteta prilagođivanja. Ova duhovna snaga svjedočenja koja brani dostojanstvo čovjeka i unapređuje društvene odnose ne bi smjela ostati izolirana i rastavljena od naše stvarnosti. Ni svjedoci radosne vijesti kulture života i ljubavi ne bi se smjeli danas povlačiti u religioznu sferu privatnih osjećaja niti biti potisnuti u izolirani prostor sakristije. Radosna vijest da "nitko i ništa ne može Njega i Njegovu ljubav rastaviti od nas", želi cjelovito zahvatiti našu osobu kao i društvene odnose u cjelini.

Nije li braćo i sestre u našem mentalitetu sve prisutnija rastavljenost vjere i života? Vjera ne zahvaća dublje naš život te ostaje na razini privremenih i promjenjivih osjećaja. Isto tako, ne poplavljuje li naše društvo jedan mentalitet koji želi rastavljenost vjere ne samo od vlasti, već i od društva i od javnosti? Krćani, dakako, nisu od svijeta, ali jesu za svijet. Oni su svjetlo i kvasac. Ako živim i svjedočim svoju vjeru, ne vrijeđamo time druge i različite. Korektan sam prema svima njima jer svoje držim a tuđe poštivam. Najkorektniji sam prema drugima, ako u svjetlu pashalne ljubavi ljubim Boga i bližnjega svoga. Gospodin ne želi da u svojoj sredini budemo pasivno dobri, već nas poziva da se aktivno uključimo i svjedočimo novost pashalne ljubavi. Takva je ljubav sposobna žrtvovati se u obrani života, dostojanstva osobe i općeg dobra. Svjedoci pashalne ljubavi, uz sv. Stošiju a vjerujem i potaknuti njezinim primjerom, bili su i naši branitelji. Oni nisu ostali samo na osjećajima i emocijama, nisu se prepustili ugodi i dobru samo za sebe. Jer da je tako bilo mi danas, na blagdan sv. Stošije, ne bismo slavili dan međunarodnog priznanja Hrvatske.

Zajedno sa svetom Stošijom, mučenicom, naši nas branitelji pozivaju da izgrađujemo u pravdi i solidarnosti, poštenju i odgovornosti našu domovinu i društvo; da ne rastavljamo riječi od djela; misli od riječi; obećanja od zauzetosti; uvjerenja od prakse; da budemo vjernici ne samo doma i u crkvi već i na poslu i u javnosti. Podijeljeni smo i prilagodljivi svaki put kad smo na strani koristi a ne dobra, zarade a ne pravde, većine a ne istine, svaki put kada god se pokušavamo snaći i imati, a ne biti i ostati čovjek.

Zašto, braćo i sestre, sv. Stošiju nije ništa moglo rastaviti od ljubavi Božje? Zato jer je ona slušala Riječ ove ljubavi - sv. Pismo; hranila se Euharistijom - najvećim gestom ljubavi; jačala se molitvom - dijalogom i razgovorom s Gospodinom; rasla zahvalnošću – trajnom memorijom svoga srca; svjedočila djelotvornu ljubav koja ju je povezivala s Bogom i čovjekom. Zato, konačno jer je bila svjesna Kristovih riječi: Ĺ to god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Zašto Stošiju nije moglo ništa rastaviti od ljubavi Božje? Jer je ovu ljubav živjela u zajednici vjernika, u Crkvi Kristovoj. Veliki zaljubljenik Isusa Krista obraćenik sv. Augustin sam priznaje da ga je Krist zanimao i prije dok je bio izvan Crkve, ali tek u Crkvi doživio je i upoznao ljubav Božju u Isusu Kristu. Doista, ako sam se udaljio od Crkve – svoje župne zajednice, tog vidljivog mističnog Kristova tijela, ako ne sudjelujem na nedjeljnom euharistijskom slavlju, ako ne zahvaljujem i ne molim, ako ne svjedočim svoju vjeru djelima, onda za mene više neće vrijediti ovo: Tko ili što će nas rastaviti od ljubavi Božje u Isusu Kristu? Tada je odgovor vrlo jasan: svatko i svašta! Posljedica te rastavljenosti od ljubavi Božje u Isusu Kristu opasnost je da doista svoju ljudskost zamijenim ljuskama, a dostojanstvo slike Božje maskama.

Svetu Stošiju, mučenicu, nitko i ništa nije mogao rastaviti od ljubavi Božje, ni plamen vatre u koju je živa bačena jer je plamen ljubavi u Isusu Kristu u njoj bio jači od prijetećeg ognja. Stošijino mučeništvo iz ljubavi dogodilo se 25. prosinca 304. godine, upravo na dan Božića, kad je Bog iz ljubavi prema nama čovjekom postao. Njezino mučeničko svjedočenje prožeto ljubavlju nije za nju bila noć tamne smrti već u svjetlu one ljubavi koja je osvjetlila betlehemsku i našu tamu, kao i tamu groba, bio je to dan rađanja na život uskrsnuća. I samo ime Stošija – grč. Anastazis - Anastazija znači Ustala – Uskrsnula. Kod nje se potpuno ostvarila ona: nomen – omen (Ime je znak)! Jer je nitko i ništa ne mogoše rastaviti od ljubavi Božje u Isusu Kristu. Životno je potvrdila što je imenom izražavala.

Gospodine, slavlje sv. Stošije, mučenice, proslava je tvoje ljubavi, one Tvoje ljubavi koju nitko i ništa ne može rastaviti od nas. Tebe zato večeras zajedno sa sv. Stošijom i sa svim svetim hrvatskim mučenicima molimo, pomozi nama grješnima i ograničenima, da Ti i mi svakodnevno, osobno uvjereni, a drugima u svojoj sredini uvjerljivi, svjedočeći dostojanstvo svoga sinovstva, uzmognemo radosno klicati: Tko će nas rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našemu. Amen!!!