Splitsko-makarski nadbiskupi

1. „Iz dubine srca zahvaljujem Bogu na svim darovima naravi i milosti kojima me je obdario u ovom životu, osobito na daru vjere, na daru svećeničkog zvanja i na daru ustrajnosti u vjeri i zvanju. Providnost je posebno bdjela nada mnom u kritičnim časovima, u kojima sam se u životu našao, i vodila me putovima koje ja sam ne bih bio izabrao, ali koji su se pokazali najbolji za mene. Više sam se puta pitao, zašto je Bog sa mnom tako postupao, osobito zašto me je doveo u Rim i zadržao u Rimu. Konačni odgovor ću znati u vječnosti, a ako moja nagađanja nešto vrijede, rekao bih, da me je Providnost izvela iz domovine (i zato), jer ja ne bih bio kadar podnijeti sve ono što su moji prijatelji i kolege podnijeli nakon rata; a da me je zadržala u Rimu i radi domovine, da bih joj u stanovitom pogledu mogao biti od pomoći…“ Riječi su to iz don Fabijanove oporuke u kojoj je izrazio i svoje želje. Jedna od tih je zemaljska: „Želim biti pokopan u rodnoj župi Metković.“ Na svom prijelazu u nebesku Domovinu želio je privremeno otpočinuti na rodnoj grudi. Izražavam svoju ljudsku i kršćansku sućut nećacima, mnogobrojnoj rodbini obitelji Veraja i Šunjić, kao i svim vjernicima i građanima grada Metkovića.

2. U svoj zemaljski život došao je na sv. Fabijana 1923., a svoje ovozemno hodočašće dovršio je u 92. godini života. Teška ratna i poratna vremena, njegovih križnih postaja udaljile su ga od domovine. Svoje utočište u tim burnim vremenima Hrvatske i Europe našao je u Rimu. U svemu tome vidio je Providnost na djelu. U vječnom gradu dovršio je studije i za svećenika je zaređen 19. srpnja 1947. Mladu misu je skromno slavio u Kalistovim katakombama, uz grob sv. Fabijana, upravo na dan koji ga je podsjećao i povezivao s domovinom, 20. srpnja, na blagdan sv. Ilije, zaštitnika Metkovića. U svojoj knjizi s naslovom „Putevi providnosti“ on spominje: „Sedam godina kasnije doznao sam da su onoga dana, na sv. Iliju, moji u Metkoviću slavili u župnoj crkvi moju mladu misu.“ Teško je bilo don Fabijanu, kao i tolikim drugim izbjeglim svećenicima u izgnanstvu, živjeti tako blizu glede zračne linije, a opet biti tako daleko od domovine, preko granice. Zato mu je Neretva i Hrvatska još dublje bila prisutna u njegovim mislima i razgovorima. Stoga, velika je bila njegova radost kada je po prvi put nakon 47 godina mogao posjetiti svoju domovinu. Doista, prepoznao je sebe i svoj slučaj u riječima psalmiste: „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo.“ (Ps 126,1) Te je godine pokojni don Fabijan u svome Metkoviću, u starosti slavio svoju mladu misu u crkvi njegove mladosti.

3. Braćo i sestre, naš zemaljski život može biti kraći ili duži, ali uvijek je naše vrijeme jedan hodnika, prolaza i prijelaza. „Naša je domovina na nebesima“ podsjeća nas sv. Pavao. Život pokojnog svećenika Fabijana bio je obilježen dvostrukom nostalgijom: za našom zemaljskom domovinom Hrvatskom i nebeskom Domovinom. Daleko od domovine slušao je vijesti i pratio događaje u onim teškim vremenima komunističke diktature, ali isto tako, kao vjernik, razmišljao je i živio u radosti nade naše nebeske Domovine. Providnost ga je vodila, kako i sam reče, jer da ne bi bio kadar podnijeti sve ono što su njegovi prijatelji i kolege podnijeli nakon rata. A radi domovine zadržala ga je u Rimu i, da bi joj na svoj način mogao u stanovitom pogledu biti od koristi. I bio je od pomoći i za domovinu, a osobito za Crkvu u Hrvata. Dugi niz godina, mons. Veraja, radio je u Kongregaciji za proglašenje svetaca. Bio je i podtajnik te važne i ugledne Kongregacije. Obdaren tolikim talentima i sposobnostima, disciplinom i marljivošću, bio je vrlo cijenjen i stručan. Proučavao je i bavio se povijesno-pravnim aspektom kanonizacije, te je napisao više stručnih rasprava, kao i svojevrsni priručnik za proglašenje svetih. Njegova je zasluga, da je u duhu II. vatikanskog koncila inicirao reformu svoje Kongregacije. Njegovi životni stavovi nisu bili određeni i vezani uz kategoriju progresivan-konzervativan, već ljubavlju prema Kristu i svojoj Crkvi.

4. U svom testamentu, don Fabijan zahvaljuje Bogu na darovima kojima ga je obdario, prije svega na daru vjere i na daru svećeništva u kome je doživio časove najdublje duhovne sreće. Zahvalan je tolikima koji su utkali sebe i svoju ljubav u njegov život. Prije svega to su njegovi roditelji pokojni Ivan i Danica r. Šunjić, don Grgo Bučić sjemenišni duhovnik u Splitu, a u Rimu naročito sluga Božji kandidat za čast oltara Pier Carlo Landucci. No, njegov život trajno su obilježili toliki mučenici i svjedoci, blaženici i sveci hrvatskog naroda, kao i univerzalne Crkve. Svi oni za koje Isus u evanđelju reče: „Oče pravedni,… a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime,… da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima.“ U svim blaženicima i svecima prepoznajemo komadić ljubavi nebeske Domovine. Kristove svjedoke ljubavi, prijatelje Boga i čovjeka, don Fabijan je ne samo proučavao i osvjetljavao njihove korake na putu do oltara, već je i sam na istom Kristovom putu nastojao hoditi njihovim stopama. U malim svakodnevnim stvarima, trudio se je biti odgovoran, postojan, pravedan, skroman, duhovan; u svojim stavovima bio je jasan i nadasve istinoljubiv. Nije volio površnost, spletkarenja i ogovaranja. Znao je razlučivati grješnika od grijeha. Poštivao je sugovornika. Znao je šutjeti i slušati. Bio je vrlo zanimljiv u svojim stavovima i razmišljanjima koja su izlazila iz duboke teološke i široke kulturne naobrazbe, a iznad svega obilježena osobnom ljubavlju prema Crkvi i svom narodu. Njegova istinoljubivost i poštenje očitovala se i u dobronamjernoj kritici i hrabrosti i pred onim autoritetima pred kojima su neki znali kaditi i laskati. I po tome je mons. Fabijan bio različit, uvažen i poštivan. Svetost prijatelja Božjih i prijatelja ljudi doista je obilježila don Fabijanov život. Strana mu je bila svaka profanost, a život svakodnevlja svojevrsna liturgija. Daleko od svoje Neretve, domovinu je otkrivao u spoznanju i vršenju Božje volje. U tom obzorju je sanjao, želio i doprinosio za slobodu i budućnost hrvatskog naroda i svoje Crkve. Kao dobar poznavatelj materinskog hrvatskog jezika, bio je stručan i pouzdan u ispravljanju jezičnih pogrešaka. U mirovini nije se odmarao, već je bio vrlo aktivan. Napisao je više knjiga i studija, a u planu je imao još mnogo toga, pa i pripremu Opera omnia. Do kraja je zadržao svježinu duha i bistrinu uma, ali tijelo je slabilo. Svećenik don Fabijan doista je ljubio svoju zemaljsku domovinu u zauzetoj nadi i otvorenosti našoj Domovini na nebesima. Dobro je upotrijebio svoje talente i odgovorno koristio svoje vrijeme, tako da je mogao u perspektivi horizontale i vertikale mirno usnuti govoreći: U tvoje ruke, Oče nebeski, predajem duh svoj.

5. Naša splitsko-makarska nadbiskupija, splitska metropolija kao i Crkva u Hrvata mogu biti ponosne na uzoran i bogat svećenički život pokojnog mons. Fabijana Veraje. Svojim životom i djelovanjem zadužio je sve nas u Crkvi i domovini Hrvatskoj, a naročito svoj Metković i dolinu Neretve, upućujući nam na kraju jednu molbu: „Molim za oproštenje sve, koje sam na bilo koji način povrijedio…“ Danas se ispunja njegova zemaljska želja da u rodnom Metkoviću u nadi uskrsnuća otpočinu njegovi zemni ostaci. Međutim, u svojoj oporuci, ima još jednu – nebesku želju. „Samo jedno želim, i za to molim, da mi blažena Gospa isprosi veliku milost da se u času smrti nađem na srcu njezina Sina. Srce Isusovo, ja se u te uzdam! Isuse, budi mi Spasitelj.“

6. Dragi don Fabijane, vjerujemo da je Gospodin rado uslišao tvoju želju i za nebeskom Domovinom. U toj vjeri i nadi, zahvalni za tvoj uzorni i plodni svećenički život, izričemo svoje želje i molitve: u raj poveli te anđeli! Radosno te dočekali tvoji prijatelji, sveci i blaženici, da budeš dionikom nebeske radosti u domu Oca nebeskoga u društvu svih svetih i blaženih. Gospodin ti bio nagrada za opera omnia. Amen.