Posveta crkve Svete Obitelji - homilija

1. Draga braćo i sestre,

„Ovo je dan što ga učini Gospodin!“ (Ps 118, 24) Okolnosti slavlja su posebne, ali opet smo radosni. „Zvonite, zvona Gospe od Otoka…“ Ovo je dan koji smo dugo čekali. Pred više od 80 godina želja je bila da se na Gospinu Otoku, gdje je pobožna kraljica Jelena 976. godine dala podići prvu crkvu u Hrvata posvećenu Blaženoj Djevici Mariji, sagradi nova i veća crkva. Na ovom svetom tlu Lijepe naše, na tlu naše kolijevke i krstionice, formiranja nacionalnog identiteta i rađanja radosti zbog pripadnosti Katoličkoj Crkvi, mjestu gdje smo započeli proslavu 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, konačno posvećujemo novoizgrađenu crkvu.

2. Ova crkva znak je zahvalnosti za 14 stoljeća hrvatskog rodoslovlja i istovremeno put i nada naše budućnosti. Nova crkva za koju ćemo od Svete Stolice zatražiti naslov basilica minor, a već je tako nazivamo, nadilazi razinu Solina pa i Splitsko-makarske nadbiskupije. Sagrađena na najsvetijem tlu naše Domovine, u Prasvetištu Gospe od Otoka, simbol je nacionalnog identiteta i duhovnog zajedništva obitelji hrvatskog naroda. Memorija i zahvala za našu povijest te molitva za budućnost, na radost Neba i zemlje. Kada je don Frane Bulić 1898. godine, ovdje na Gospinu Otoku, otkrio ploču kraljice Jelene i od stotinjak dijelova rekonstruirao njezin cjelovit tekst, zazvonila su sva zvona u Hrvatskoj. Uz radosni događaj posvete novoizgrađene crkve - memorije naše prošlosti i simbola naše budućnosti, duhovnog žarišta hrvatskog naroda i društva, neka i danas zazvone zvona Gospe od Otoka i sva zvona Lijepe naše. Neka suvremena zvona društvenih mrežâ i javnih medijâ donesu ovu radosnu vijest u sve krajeve, domove i srca naših ljudi u Domovini i po svijetu.

3.  Draga braćo i sestre, i mi se danas prepoznajemo u biblijskom događaju posvete starozavjetnog hrama i radosti mudroga kralja Salomona. U svojoj teologiji i duhovnosti Salomon je svjestan da je Bog transcendentan, te se ne može zatvoriti u prostor i vrijeme, premda je sve stvoreno njegov divni hram. No, poštujući ograničenost čovjeka, Bog nam dolazi ususret osobito na nekim mjestima koja nam više znače i zrače njegovom svetošću. Ta posebna sveta mjesta u službi su osobe i zajednice, zato se pobožni i mudri kralj moli: „Usliši molitvu sluge svoga i naroda svojega Izraelskog koji bude upravljao prema ovom mjestu. Usliši s mjesta gdje prebivaš, s nebesa; usliši i oprosti“ (1 Kr 8, 30-31). Ali, Bog Otac u svojoj ljubavi sam gradi hram - mjesto svoje prisutnosti, susreta i dijaloga Boga i čovjeka. Taj hram utjelovljena je Riječ, Sin Božji koji radi nas ljudi i radi našega spasenja posta čovjekom - članom ljudske obitelji. S njime i po njemu Crkva je zajednica vjernika - tijelo Kristovo - i svatko od nas hram je Božji, mjesto susreta s Kristom te njegovog boravka među nama.

Na tu stvarnost sam Krist nas upućuje u evanđelju koje smo slušali. Kad su mu javili da njegova majka i rodbina stoje vani i da žele s njime razgovarati Isus je rekao: „Tko je moja majka, tko li braća moja? […] Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka“ (Mt 12, 48. 50). Tko sluša riječ Božju i vrši volju Očevu u srodstvu je s Isusom. Po Sinu smo sinovi i kćeri Oca nebeskoga, a međusobno braća i sestre.

4. Dragi prijatelji, s istinom o nama i o našoj ljudskoj obitelji susrećemo se čim stupimo na prag nove crkve. Pred nama se otvara pogled na cilj, smisao i konačnu viziju ostvarenosti života te povijesti ljudske obitelji. Naša bazilika bit će upravo posvećena obitelji - Svetoj Obitelji. Dakako, nazaretskoj, u kojoj se može prepoznati svaka naša obitelj, ali i onoj prema kojoj hodočastimo - obitelji nebeskog Jeruzalema: Presveta Obitelj novoga neba i nove zemlje gdje ćemo biti potpuno narod Božji, a on će biti Bog i Otac naš (Usp. Otk 21, 3). Kako svjedoči knjiga Otkrivenja: „I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu“ (Otk 21, 4). Ni hrama, ni bazilikâ, ni crkavâ više nema: „Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njihov – i Jaganjac!“ (Usp. Otk 21, 23). U nebeskom Jeruzalemu nema ni sunca ni mjeseca jer ga obasjava slava Božja. Sunce i mjesec na mozaiku u našoj crkvi prikazani su izvan nebeskog Jeruzalema. U Presvetoj Božjoj Obitelji: Oca, Sina i Duha Svetoga, dolazi do svoje punine dostojanstvo sinova i kćeri te svijest da smo svi braća i sestre. Isus Krist, Raspeti i Uskrsli, Prvorođenac novoga života, vodi i okuplja nas u zajedništvo svetosti poput zrnâ na grozdu. Međutim, dok nas prvi pogled vodi nadi, cilju i smislu našega zemaljskog života, u sebi osjećamo i oko sebe uočavamo osobnu, obiteljsku i društvenu suprotnost - grešnost koja nas udaljava od toga cilja.

5. S jedne strane pozvani smo u zagrljaj smisla i svetosti Božje Obitelji, dok nas s druge strane zarobljava i ograničava besmisao i beznađe grijeha. O, kako nam je svima potrebno, u ozračju nove crkve, oslikane biblijskom poviješću spasenja, u tišini svoga srca iskreno i skrušeno pročitati svoje osobne, obiteljske i društvene odnose u dvjema dimenzijama našega života: grešnosti i svetosti - ljudske ograničenosti i božanske vječnosti. U biblijskim prizorima oslikanima na površini zidova najpoznatiji suvremeni kršćanski umjetnik, isusovac Marko Rupnik sa svojim suradnicima, uvodi nas u teološke i mistične, antropološke i egzistencijalne dubine našega života. U ocrtanim biblijskim događajima prepoznajemo sebe i svu stvarnost naših obitelji u izazovima, padovima i izgubljenostima, ali ipak u nadi i radosti spasenja. Grijeh praroditeljâ Adama i Eve poput pandemije proširio se i zahvaća njihovo potomstvo. Nisu u pitanju samo ovdje prikazani Kajin i Abel, nego se u njima prepoznajemo i svi mi i naši bližnji. U prikazu Edenskog vrta Eva miluje zmiju po glavi, povlađuje joj i tako u kušnji zlo pobjeđuje. Posljedica je to iskrivljene slike o Bogu kojega zmija predstavlja kao onoga koji ne želi dobro čovjeku. Lažna slika Boga Oca prikazana je u repu zmije slikom stisnute šake: simbolu sebičnosti, zloće, nasilja i zavisti... Rezultat zavedenosti i prihvaćanja kušnje je prijevara, praznina, razočaranost… Daleko je to od onoga obećanja: „Ne, nećete umrijeti… Bit ćete kao bogovi“ (Post 3, 4). Čovjek potamnjuje sliku Božju u sebi, zatvarajući se Bogu prestaje biti hram njegove prisutnosti, a postaje prostor idolâ.

6. Draga braćo i sestre, kad se čovjek udalji od Boga i zaniječe njegovu ljubav, temelj i izvor svake ljubavi, ljubav prelazi u mržnju. Upravo se to događa Adamu i Evi - nema zajedništva: jedno drugo optužuju, nema ljubavi: jedno drugo mrze - rastavljaju se. Pandemija virusa grijeha roditelja, nažalost, prelazi i zahvaća njihovo potomstvo. Ljubomorni i zavidni Kajin, koji želi biti kao Bog, negira i uklanja brata Abela. Rodbinske i obiteljske odnose umjetnik je naročito prikazao u povijesti obitelji Josipa i njegove braće. Josip je svjestan da ga otac Jakov voli. Upravo svijest da je ljubljeni sin daje Josipu sigurnost i povjerenje u njegovu braću. Zavidna braća žele ga ukloniti te ga bacaju u dubok i suh bunar. Providnost ne napušta pravednika, zato pater Rupnik ne prikazuje Josipa na dnu bunara, nego kako stoji iznad dna. Na kraju braća prodaju svoga brata u Egipat kao roba, a njegovu haljinu poprskanu krvlju donose ocu s viješću da ga je zvijer rastrgala. Josip, pravedan i vjeran, od roba postaje uzvišen, i to ministar gospodarstva koji u kriznim godinama spašava Egipat i druge narode od gladi i smrti. Spašava i svoju braću i kuću svoga oca, jer su bili prisiljeni zbog nestašice i smrtne opasnosti potražiti žito u Egiptu. Ne znajući što se s njihovim bratom dogodilo, gdje i kako je kao rob završio, ostaju iznenađeni kad im se on sam očitovao kao onaj koji ih spašava. Braća su u strahu da im se Josip ne osveti za svo zlo što su mu nanijeli. Međutim, brat se ne osvećuje, nego oprašta. To što Josip daje braći da ih spasi nisu samo materijalna dobra - žito - nego mir i pomirenje, spoznaja da su braća zajedničkog oca te svijest sinovstva i radost obiteljskoga zajedništva.

7. Lik pravednog Josipa proročki je navještaj ljubljenog Očeva Sina kojega će njegova braća i sestre predati, razapeti i u grob baciti. A on postade Prvorođenac života, naš mir, naša nada, Spasitelj svoje braće. U Isusu i po Isusu - hramu svoje prisutnosti, nebeski Otac daje nam dostojanstvo svojih sinova i kćeri te međusobno braće i sestara. Koje li divne Božje ljubavi?! Koje li čudesne obitelji: „Velikog mnoštva iz svakog naroda, i plemena, i puka, i jezika“ (Otk 7, 9). I hrvatskog puka i jezika! I svih boja! Ljubljeni smo i spašeni jer Bog Otac je Ljubav. On nije stisnuta šaka kojom nas dotiče, kako ga predstavlja zmija, nego ispružena i otvorena ruka svim ljudima u daru svoga Sina, novoga Josipa, našega brata i Spasitelja. Ruka je to probodena, ali i ruka koja pomiruje i oprašta, ruka izvora novih odnosa u životu obitelji, društva i svijeta, odnosa Boga Oca s nama i nas međusobno. Put je to dijaloga neba i zemlje, novog neba i nove zemlje. Isus Krist, naš Josip i novi Mojsije, Prvorođenac konačne nebeske obitelji, čiji lik dominira u središtu apside, hrabri nas, svoju braću i sestre, sinove i kćeri Oca nebeskoga: „Ja sam u Ocu svom i vi u meni i ja u vama“ (Iv 14, 20). Ovoj proročkoj viziji ostvarenja ljudskog roda u zajedništvu Presvetog Trojstva te istine da smo već sada i ovdje sinovi i kćeri zajedničkog nam Oca, posvećujemo ovaj novi hram. Potpomognuti primjerom i zagovorom svete nazaretske Obitelji, svetoga Dujma čije su relikvije ugrađene u oltar, Solinskih mučenika, svih svetaca i blaženika hrvatskog naroda, osobito blaženog Alojzija Stepinca čije će relikvije također biti izložene na štovanje u ovoj crkvi, kao i svih svetaca i svetica sveopće crkve, živimo i hodimo u nadi ostvarenja sinovstva ljudske obitelji.

8. Nova bazilika u kojoj su sadržani gotovo svi najvažniji događaji biblijske povijesti spasenja želi nam u dinamici naše grešnosti i Božje milosti otvoriti horizonte nebeskog zajedništva Presvete Obitelji: Oca, Sina i Duha Svetoga. Svojim ozračjem našega zemaljskog zajedništva, usmjerena prema Nebu, ona želi katehizirati i evangelizirati nove naraštaje hrvatskog roda: djecu i roditelje, odgojitelje i vjeroučitelje. Novoizgrađena crkva ispravna je dijagnoza i djelatna terapija za tijelo i dušu, važan i učinkovit lijek za sve viruse individualizma, egoizma, relativizma, ravnodušnosti, podjela… Ozračje crkve prihvaća nas i posvješćuje nam da ne živimo samo za sebe, da nismo izgubljeni u svemiru, nego da pripadamo zemaljskoj i nebeskoj obitelji. Želi nas ohrabriti da nadvladamo sebičnost i podjele na svim razinama: braka i obitelji, društva i svijeta, jer svi na istoj lađi putujemo prema našoj nadi. Djelo arhitekta gospodina Vrečka, autora idejnog projekta, možemo vidjeti kao bijeli svemirski brod koji nas vodi prema luci spasa. Neka nas na tom putovanju preporađa milost krštenja na koju nas podsjeća naša krstionica, prati stup oblaka svetohraništa, hrani i napaja voda iz oltarne stijene koja je Krist. Neka Presveto Trojstvo svojim silaskom nad oltar svakodnevno, rosom Duha svoga, posvećuje plod naših ruku da postanu tijelo i krv Sina Božjega u ovom hramu i u svima nama, njegovim hramovima - hodočasnicima prema obitelji nebeskog Jeruzalema.

9. Majko Marijo, Gospe od Otoka! Ti, koja si najbolje slušala riječ Božju i vršila volju Očevu, budi nam vodič i tumač biblijske povijesti spasenja prikazane u našoj bazilici. Neka rodbinska svijest i povezanost s Isusom Kristom, tvojim Sinom, u našoj novoj crkvi Svete Obitelji, raste u osobnoj meditaciji, a osobito u nedjeljnim liturgijskim slavljima do svoje punine: obiteljskog zajedništva u kući Oca nebeskoga.

Draga braćo i sestre, poput događaja otkrića i rekonstrukcije ploče kraljice Jelene od tolikih razbijenih dijelova u jednu cjelinu, neka i danas, uz posvetu novoizgrađene crkve u Solinu na Gospinu Otoku, simbolu našega duhovnog i narodnog zajedništva, „zazvone zvona Gospe od Otoka hrvatskom narodu blagu vijest spasenja“. Aleluja! 

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
Ovogodišnja proslava svetkovine Sv. Klementa mučenika, zaštitnika grada Makarske i nekadašnje Makarske biskupije koja ...
Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić predvodio je misno slavlje u četvrtak, 19. studenoga u ...
Predvodeći euharistijsko slavlje u novoizgrađenoj crkvi Svete Obitelji u Solinu u nedjelju, 8. studenoga 2020., ...
Kandidati za đakonat Splitsko-makarske nadbiskupije: Marijan Šitum i Roko Kaštelan ispovjedili su svoju vjeru i ...
Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić predvodio je misno slavlje za klanjatelje trajnoga euharistijskog klanjanja ...
Član francuske družbe Misionari Presvete euharistije iz Argentine o. Justo Lo Feuda i splitsko-makarski nadbiskup mons. ...
U Hvaru je 2. listopada svečano proslavljena svetkovina sv. Stjepana I., pape i mučenika, zaštitnika grada i biskupije. ...
O proslavi 1600-te obljetnice smrti sv. Jeronima, poseban gost Splitsko-makarske nadbiskupije bio je uzoriti gospodin ...