Splitsko-makarski nadbiskupi
1. Draga braćo i sestre! Radosni događaj Božića poput budnih pastira u betlehemskoj noći i nas danas okuplja oko novorođenog Djeteta. I Riječ je tijelom postala! (Iv 1, 14). Bog konačno u ove dane progovori nam u Sinu (Heb 1, 1-2), – u betelehemskom Djetetu u štali, u jaslama. Betlehemsko Dijete dolazi k nama bez doma, ali, iako ga njegovi ne primiše, ne želi biti bez čovjeka. Bez doma je u štali, ali ne želi biti bez mene i tebe. S Nebesa siđe, a zapravo dolazi nam odozdo.
Susreće nas u noći, dolje, na našoj razini svakodnevlja. Spušta se do dna naše tame. U tom pothvatu ni grijeh ni naša noć ne može ga obeshrabriti. Priznajemo da je krutost života, iskustvo zla, razočaranost, beznađe i svakodnevna briga učinila naše srce sebično i zatvoreno, tamno i hladno. Često smo nesposobni primijetiti bližnje u potrebi, slijepi za ljepotu, neosjetljivi za dobrotu, smijeh i radost. Zapali smo u tamu, a s nama i sve drugo.
2. Ako je tama u srcu, sve se to prenosi i očituje u našim obiteljskim i društvenim odnosima. Svjesni smo da nam nedostaje osjećaj pravednosti, zajedništva, poštenja, odgovornosti, solidarnosti, socijalne osjetljivosti za ugrožene pojedince i brojne obitelji. Da, to je slika Betlehema današnjeg Božića! K tomu, prigušeni smo i zaslijepljeni mentalitetom profita i interesa, konzumizma i zabave.
Nehotice smo postali ovisnici gdje nas ne određuju naše stvarne potrebe, već nas nosi vihor nametnutih nam potrošačkih želja koje teško, ne samo djeca, već i mi odrasli, možemo kontrolirati i uskladiti s našim financijskim mogućnostima. Posljedica toga jest još veće siromaštvo, materijalno pa i moralno. Opasnost je da se tradicionalnoj kategoriji siromaha pojedinaca u našem društvu, koje je sredina učinila takvima, njima pridruže i širi slojevi društva, a osobito mladih i obitelji s bogatstvom svoje djece.
3. Teško je podnijeti kad nas pogode prirodne katastrofe i nepogode. Ali, ako u pozadini nije nepogoda, nego socijalna nepravda, to nas pogađa i vrijeđa, boli i dijeli. Nepravda navlači tamu na naše horizonte. Da, u tami smo. Ali, braćo i sestre, svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze (Iv 1, 5). Zato nebesko Dijete, Mlado Sunce s visine, želi ući dolje u naš Betlehem i osvijetliti ga. Želi ući u naša srca i preporoditi nas. Prihvaća svu našu povijest i grli sve ljudske sudbine. Ne želi da itko ostane van njegove ljubavi: ni beskućnici, ni siromašni, ni prognani, ni bolesni ni prezreni. U svima nama želi buditi radost i nadu, izgrađivati dostojanstvo sinovstva i učiniti nas svjedocima svjetla u tami.
U susretu s otajstvom Božića, pred betlehemskim Djetetom, strah budnih i prestrašenih pastira postaje strahopoštovanje; susret s njime radosno udivljenje, a pomoć u potrebi postaje smjerno poklonstvo. I evo vam znaka, reče anđeo pastirima. Naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. (Lk 2, 12). Svemogući u nemoćnom, veliki Bog u malom djetetu. Doista, veliki i krajnji izazov za pastire i za nas danas. O, kako bismo i mi željeli neki snažniji, agresivniji znak, znak prisile koji ne ostavlja prostora nesigurnosti i sumnji! Ali, Božja ljubav se ne nameće i u slobodi rađa vjeru i ljubav.
4. U današnjem evanđelju evanđelist Ivan, zagledan u otajstvo Božića, u divnom himnu o betlehemskom Djetetu, izdiže se iznad noćnog puta pastira. Iz nebeske, anđeoske perspektive, penjući se umom prosvijetljenim vjerom još dublje zalazi do nebeskog izvora svjetla. Pred tim svjetlom čovjek ostaje zaslijepljen, svjetlom koje je obasjalo tamu betlehemske noći, svjetlom istinskim u kom je život i prosvjetljenje svakog čovjeka (usp. Iv 1, 9). Sveti Ivan otajstvo Božića izriče jednom jedinom riječju – Ljubav. Bog je ljubav! (1Iv 4, 8) Riječ Božja, utjelovljena ljubav, u betlehemskom Djetetu, čovjekom posta.
5. Braćo i sestre, ljudsko srce ima potrebu ljubiti i biti ljubljeno. Tko Boga otkrije u svome životu, u srcu mu se spontano rađa ljubav. Ona povezuje Boga i bližnjega, jer tko ne ljubi bližnjega ne upozna Boga (1Iv 4, 20). Srce je kolijevka gdje se vječni Sin Božji želi roditi, boraviti i odgajati da budemo prisutnost njegove ljubavi u svijetu. Božja riječ, koja tijelom postade i nastani se među nama, izvor je svjetla u tami, radost je i nada našega života. U Božiću se susreću božanska ljubav prema nama i naš pogled nade prema vječnosti.
Nismo sami i nismo određeni nekom sudbinom, već događajem ljubavi Boga u betlehemskom Djetetu. Bog nas ljubi, i zbog toga možemo sami sebe i druge prihvatiti, jer smo i sami prihvaćeni. Čovjek ima potrebu drugoga koji će mu reći, ali ne samo riječima: drago mi je da postojiš! Polazeći samo od jednoga ti, doživljavamo sebe. Samo ako je moje ja prihvaćeno, mogu prihvatiti sebe. Tko nije ljubljen, ne ljubi ni sebe. Tu nedostaje onaj kriterij ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga. Prihvaćanje uvijek dolazi od druge osobe. No, svako ljudsko prihvaćanje je nesavršeno i prolazno. Na kraju krajeva, svi osjećamo potrebu bezuvjetne, trajne prihvaćenosti. To je problem čovjekova postojanja. Tek ako me Bog prihvaća, siguran sam, i ja tada mogu reći: sretan sam što postojim!
6. Gdje nedostaje svijest da me Bog prihvaća i da me on ljubi, teško je naći razlog radosti i smisla života. Čovjeka zatim obuzimaju sumnje o svojoj vlastitoj egzistenciji. Gdje je pitanje Boga u sumnji, neizbježno je i pitanje sumnje o meni samome. Posljedice takve sumnje danas se mogu primijetiti na tolikim licima, a još su veće tame u srcima. Samo nam svjetlo vjere, očitovano u betlehemskom Djetetu, daje sigurnost, radost i nadu, pa i u teškim vremenima krize, neuspjeha i bolesti. Braćo i sestre, otajstvo Božića je izvor naše osobne radosti što postojimo i što smo ljudi, jer Bog nas prihvati, čovjekom posta. Svjetlo Božića i božićnu radost pozvani smo svjedočiti svakodnevno u svojem život i u svojoj sredini. Najbolje se to može osjetiti u obitelji. Obitelj je najbolja škola i ostvarenje životnog programa Božića.
7. Betlehemsko Dijete, ti nas prvi uzljubi! Uđi u naša srca i domove naše. Rodio si se, odgajao i rastao u obitelji, bio si prihvaćen i voljen. Doživio si majčinsku i roditeljsku ljubav. U obitelji i mi otkrivamo radost da smo prihvaćeni – ljubljeni i da ljubimo. Božansko Dijete, daj da svi mi u tvome rođenju s novim pogledom gledamo i prihvaćamo svoje u našoj obitelji: drage nam osobe koje nas prihvaćaju, ljube, a kojima možda ne uzvraćamo ljubav, već ih doživljavamo običnima, svakodnevnima pa i teškima.
Riječi božanska tijelom postala, pomozi nam da ih iskreno ljubimo. Neka ovogodišnji božićni dar našima u obitelji bude: novo srce, sposobno ljubiti, prihvatiti, razumjeti, oprostiti.
Sine Božji i brate naš, po tebi smo svi mi, u društvu i u svijetu, braća i sestre. Daj da radost Božića ne zadržimo samo za sebe i svoju obitelj, već da je svima produžujemo preko ruke koja izražava i čestita radost Božića i radost postojanja; preko ispružene ruke pomirenja, te ruke koja je spremna pomoći i prihvatiti bližnjega u nevolji. Božansko Dijete, nevino, tiho, skromno, bez doma si nas prihvatio. Nađi i svoj dom! Darujemo ti ga u našem Betlehemu srca i doma, da budeš glasniji i prisutniji u svima nama, našim obiteljima, društvu i svijetu. Amen.
Marin Barišić
