Splitsko-makarski nadbiskupi

1. Braćo i sestre, na ulazu u naše marijansko svetište Vepric stoji neprimjetni natpis: Šutnja. To upozorenje skoro nitko ne uoči, a ulazeći u prostor svetišta svi zašute. Svim hodočasnicima različitih jezika i nacija ovdje je šutnja zajednički jeziki. Nije to nijemost i mukost, nego govor srca. Ovdje navraćamo od buke motora, galame ljudi, trke posla, stresa života, te u kraćem ili dužem duhovnom predahu pozdravljamo Majku Mariju i susrećemo njenog Sina, našega Spasitelja. Ne izražavamo se toliko riječima usana, koliko šutnjom otvorena srca. U šutnji osluškujemo Majku Riječi Božje i Utjelovljenu Riječ, Isusa Krista. Kako reče jedan duhovni pisac, šutnja je, doista, kanal kroz koji nam Gospodin daruje svoju milost, koja nas oslobađa od vanjske uvjetovanosti osvjetljava naše tame, tumači događaje, pročišćava srce i usmjeruje nas prema Bogu i bližnjemu.

2.Plod šutnje, kanala Božje milosti, su i tolike zahvalne ploče u svetištu. Zahvale, upisane u kamen, tiho nam šapću i svjedoče tolike životne, osobne i obiteljske drame, ali i milosti i radosti. A tko će znati sve te drame, izrečene molitve i doživljene zahvale? Spomenut ću samo neke: „Bože, hvala ti, što sam uspio vratiti kredit“; ili ova: „Hvala ti, Majko, što sam majka.“

Svima nama, braćo i sestre, koji živimo površno, nesvjesno i stresno u raskoraku sa životom, odbjegla i udaljena srca od Gospodina, potrebno je, u sabranoj šutnji, otvoriti svoje ranjeno srce i bolnu dušu pogledu Majke Marije. Ne želimo bježati iz svijeta buke, galame, trke, stresa, niti tražiti azil u muku i nijemosti, već u šutnji koja srcem progovara želimo čuti Majku utjelovljene Riječi Božje, te preporođeni i ojačani biti blagoslov u svojoj sredini.

3. Sve nas ovdje uranja u molitvenu šutnju. I priroda koja svojom šutnjom govori o ljepoti stvorenoga. Vepric je jedna od ljepših kitica većeg Božjeg spjeva - Lijepe Naše. Bog nam govori u ljepoti stvorenoga, u događajima života, čujemo Ga u dubini svoga srca, Njegov glas se vidi i čuje u životu Njegovih svjedoka… No, svi ovi govori osvijetljeni su i postaju nam jasniji u svjetlu Riječi Božje, utjelovljene i rođene od Djevice Marije. Majka Marija je najbolja učenica i učiteljica slušanja Riječi Božje, koju je ona pohranjivala, i o njoj razmišljala u tišini svoga srca. I sama Riječ Božja rađa se od Djevice Marije u tišini noći. Na to nas podsjeća božićno čitanje: „Dok je mirna tišina svime vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa.“ (Mudr 18, 14-15) I nama je potrebna tišina srca u susretu s Riječi Božjom. Majka Marija želi svoje iskustvo podijeliti sa svojom duhovnom djecom i povesti nas svome Sinu.

4. Braćo i sestre, ovdje sam vidio razne narode i čuo različite jezike koji su u tišini svoga srca, kao i mi večeras, zaželjeli učiti od Majke Marije materinji jezik molitvene šutnje i govora srca. Kako je lijepo vidjeti tolike hodočasnike koji od susreta s Majkom Marijom, učenicom i majkom Riječi Božje, stepenicama se penju gore, do kipa Srca Isusova.Vidio sam bračne drugove, supruga i suprugu, ne znam kojim jezikom govore, a čini se da su već godinama u braku. Ovdje su jedno drugom govorili materinskim jezikom ljubavi. Najprije suprug, kad je vidio pred kim je – likom Srca Isusova, okrenuo se i gestom ruke pozvao suprugu, koja je okolo snimala ljepote Veprica. Dođe i njegova supruga pred lik Srca Isusova. Držeći se za ruku, stajali su u tišini srca, pred Srcem Isusovim, utjelovljenom Riječi ljubavi Božje. Uvijek držeći se za ruku, podizali su pogled prema Srcu Isusovu, ne samo pogled, nego vjerujem, i svoja srca. Skrušeno su obarali pogled prema zemlji i pogledavali se međusobno. Na kraju, okrenuti jedno prema drugom, pogledaše jedno drugo u lice. Ne toliko očima lica, koliko očima pročišćena srca, koja je Gospodin osvježio ljubavlju svoga Srca. Bez riječi, zagrljeni, spustiše se dolje niz stepenice koje ih, vjerujem, obnovljene povedoše u život njihova svakodnevlja gdje su im sigurno i na trnju ruže cvjetale.

5. Iza njih je slijedio jedan drugi prizor. Vjerojatno su to bili zaručnik i zaručnica. Zaručnica prva dođe do lika Srca Isusova. Pogledom potraži svoga zaručnika, koji je malo zaostao, te ga pozva gestom ruke. Dođe i on, i sve je razumio. Dok su se držali za ruku, čas zagledani jedno u drugo, čas zajedno gledaše u istom smjeru: prema gore, prema Isusovu licu i srcu. Kojeg li osobnog i zajedničkog govora u dinamičnom dijalogu šutnje srca, govora srca jednoga drugome, govora Gospodinu, i govora Gospodina njihovim srcima. Ovo dvoje, zagrljeni pred izvorom ljubavi, poljubiše se. Možda im je sam Gospodin u tišini šapnuo: „Mojom ljubavlju poljubite jedno drugo.“ I oni pođoše dolje, ali uza sve poteškoće, vjerujem, s Gospodinom u zajedničku budućnost. Doista, šutnja i govor srca ne žele biti azil, bijeg od buke, galame svakodnevlja i još ubitačnije nijemosti i gluhosti, nego ohrabrenje razočaranima, snaga koja podiže pale, budi pospane, svjetlo koje otvara oči slijepima i nove horizonte života.

6. Braćo i sestre, nismo ni mi vidjeli upozorenje za šutnju, ali smo uronili u šutnju, u kojoj prestaje govor usana, a progovara jezik srca. Ono što je udisaj u životu, to je uloga šutnje u našim odnosima. Dahom izdisaja izgovaramo riječi. Kad bismo samo izdisaj za izdisajem činili, bez udisaja, izgubili bismo svijest, ispraznili se. Zato je potrebna i svježina udisaja. Ono što je udisaj u našem životu, to je šutnja: udisajem primamo, slušamo i ispunjamo se. Važnost šutnje i govor srca, potvrđuje nam i glazba. Kad bi samo bile note do note, bez pauze, bilo bi to trubljenje, a ne glazba. Zato i kažemo kad netko stalno govori: Ne trubi! Tek note i pauze čine skladnost i ljepotu melodije. Zato, da ne bismo Gospodinu „trubili“ samo govorom usana, potrebna je šutnja, potreban je govor našem srcu i odgovor našega srca. Šutnja je materinski jezik kojega trebamo učiti i govoriti od Isusove i naše Majke koja je riječ Božju pohranjivala i o njoj razmišljala u svome srcu.

7. Majka Marija nas, svoju duhovnu djecu, uči ovom materinjem jeziku milosne šutnje, u kojoj nam Riječ Božja progovara, šutnje u kojoj i mi Bogu dajemo svoju riječ. Materinski jezik šutnje povezuje nas s Bogom, izvorom života, a tim istim jezikom potrebno je govoriti i čuti svoje bližnje, bližnje u braku, obitelji, Crkvi, društvu, da i oni dođu do riječi. Umijećem šutnje i govorom srca, rađaju se odnosi ljepote i sklada, postajemo blagoslov i radost drugima, a drugi nama.

Često nam je srce kameno, bezosjećajno i ranjivo. A u srcu je čitav čovjek. Već je prorok Ezekiel vapio za srcem od mesa, srcem novoga duha. Srce, a ne usne nas približava Bogu i bližnjemu. Opasno je čuti Izaijine riječi na koje Isus podsjeća farizeje: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.“ (Mk 7, 6-7) U srcu se rađa i ljubi istina, izviru plemenite nakane, bira život i Bog nam progovara. Samo pročišćeno srce osjetljivo je za pravednost, solidarnost, iskrenost, povjerenje, pomirenje, ljubav. Srce, a ne samo usne, put je našega ulaska u Obećanu zemlju braka, obitelji, društva. Život bez srca pretvara ljude u robote, dom u skladište, osobe u brojke. Bez srca sve nam je dosadno i teško, a srcem i teško postaje prihvatljivo. Novo, pročišćeno srce sposobno je priznati svoje pogreške, vidjeti svoje mane i uočiti vrline drugih, drugima oprostiti jer i nama je Bog u svojoj milosrdnoj ljubavi oprostio. Zato i mi, braćo i sestre, imamo velikog razloga zajedno s Psalmistom klicati Božjoj ljubavi: „Hvalit ću Te, Gospodine, Bože moj, svim srcem svojim, slavit ću Ime Tvoje dovijeka, jer je velika ljubav Tvoja prema nama.“ (Ps 86)

8. Braćo i sestre, na početka smo nove školske i vjeronaučne godine. Majka Marija, učenica i učiteljica, želi i nas uvesti u školu Riječi Božje, školu evanđelja, potrebne šutnje i govora srca. Šutnja nije nedostatak riječi. Nije gluhoća i nijemost. Ona uvažava drugoga, sluša i u srcu rađa iskrenu riječ. Dragi roditelji, oče i majko, pođimo zajedno sa svojom djecom u ovu školu života. Učinimo svoju obitelj školom odnosa, slušanja i razgovora. Potrudite se saslušati jedno drugo i svoju djecu do kraja, nemojte ih prekidati, saslušajte ih strpljivo, i dok ih slušate, poklonite im potpunu pažnju pogledom oka i srca. Oni će to znati cijeniti. Puno će to značiti u njihovu životu. Vjerujem da su ovaj jezik učili, i sa sobom ponijeli, oni bračni drugovi i zaručnici iz našega marijanskog svetišta.

9. Majko Riječi Božje koja si pohranjivala Božju Riječ u tišini svoga srca i o njoj razmišljala, nauči i nas, svoju duhovnu djecu, razgovarati tim materinjim jezikom u našoj obitelji, školi i društvu. Mala Gospe, pomozi nam da milosna šutnja i govor srca bude poticaj za našu svakodnevnu osobnu i obiteljsku molitvu! I poticaj za one male, ali plodne i životvorne riječi: oprosti, hvala, molim. Majko, neka Tvoje tjelesno rođenje, koje radosno slavimo u našem domu i Domovini, bude svima nama izvor ohrabrenja i duhovnog preporođenja. Amen.