Splitsko-makarski nadbiskupi

1. Radosno slaveći Malu Gospu, kao svake godine tako i večeras hodočastimo za rođendan Majci Mariji u naše marijansko svetište Vepric. Slavimo rođenje Blažene Djevice Marije one „od koje se rodio Isus koji se zove Krist“ (Mt 1,16). Slavimo onu po kojoj nas je pohodilo Mlado Sunce s visine i obasjalo nas na ovoj nemirnoj i zagonetnoj obali života. Slavimo Majku Sina Božjega i po Njemu ujedno i našu duhovnu majku. Više nego naša biološka majka Blažena Djevica Marija dublje nas uvodi u tajnu života, nas koji u svojoj tami tražimo svjetlo na nemirnom moru, luku spasa u izgubljenosti, u tuđini svoj dom. Vrijeme u kojem živimo ponekad se doima kao vrijeme nesigurnosti i lutanja, vrijeme nutarnje praznine, gubljenja životnog smisla i straha pred budućnosti. U porastu je ravnodušnost, borba za osobne interese i povlastice, jačanje individualizma i slabljenje solidarnosti među nama. Zato hodočasteći Majci Mariji za njezin rođendan donosimo sebe i svoje poteškoće. Ne skrivamo svoje tame, ne zaboravljamo nemire, ne potiskujemo sumnje. Majci dolazimo. Majka život znači. Čudesna zlatna nit života iz generacije u generaciju satkana je od dara, primanja i darivanja života. Na svoj način Majčin rođendan uključuje život i slavlje njene djece koja se često, iznenađeni poteškoćama života, s pravom pitamo: Tko smo i čiji smo? Čovjek ne može živjeti bez nade i smisla. Gdje je pronaći? Što je istina o čovjeku?  

2. Naša pitanja na obali života, koja dodiruju tajnu ljudskoga postojanja, želio bih osvijetliti jednim svježim događajem iz samoga Veprica, s plaže naše obale. Bila je vrućina, kako znate. Plaža puna svijeta: Jedan čovjek razgovarajući s turistom do njega upita ga: „Poznajete li Vepric? To vam je Gospino svetište! Zavrjeđuje vidjeti tu ljepotu, mir, tišinu, sabranost. I još nešto što svakako trebate vidjeti: divne mozaike, umjetničko djelo jednog svjetski poznatog umjetnika… Čekajte, evo, pokazat ću vam slike, čini mi se da ih imam u torbi.“ Gledajući slike i zagledajući se u svoga sugovornika reče: „Nisu li prekrasni!“ – „Da, u pravu ste. I meni se sviđaju.“ – „Svakako prije nego otputujete, pogledajte ih. Nije daleko, tu gore, iznad magistrale!“ – „Hoću, hoću. Navratit ću.“ Tako je tekao razgovor i susret s nepoznatim strancem. Ali da bi stvar bila jasnija i zanimljivija, znate li s kime je on razgovarao? S umjetnikom toga djela koji svake godine s grupom svojih suradnika dolazi na odmor na ove prostore. Čovjek se divi ljepoti umjetničkog djela, razgovara s umjetnikom, a ne zna da je upravo to umjetnik.

3. Braćo i sestre, možemo li poći korak dalje od ovog slučaja na plaži naše obale? Zar ovaj događaj ne širi naše horizonte i ne daje mogućnost dubljeg poniranja u tajnu istine i smisla ljudskoga života? Zar svatko od nas nije jedna slika – remek-djelo, ljepota? Spomenuti čovjek s plaže hvali djelo i umjetnika. Razgovara s njime, ali ne zna da je to umjetnik. A tko je autor-umjetnik čovjeka tog jedinstvenog, jedincatog i neponovljivog remek-djela, nikad kopija, uvijek original? Nije li On i nama blizak, prisutan, a nepoznat? Nismo li ovdje na obali života do te mjere izgubljeni da svoga autora pokušavamo tražiti u slijepom slučaju, u nerazumnom kaosu ili čak slijedimo čudnu logiku samodostatnosti kao da smo sami sebe rodili, dali sebi život? Nije li upravo to razlog da je čovjek izgubio dostojanstvo i zaštitu života, postao oštećena i zamazana slika stavljena sa strane u deponij poput slučaja jedne zapuštene, naoko bezvrijedne slike nepoznatog autora? Međutim, kad su u toj sredini tu bezvrijednu, odbačenu sliku nepoznatog autora izvukli iz skladišta, očistili i obnovili, zasjala je u pravom svjetlu a prisutni su se pogledali i kliknuli: „Pa to je njegovo djelo!“ Izgovorili su ime poznatog velikog umjetnika. Ova nekada zapostavljena, potamnjela, odbačena slika nepoznatog autora sada je glavni eksponat na najsvečanijem mjestu, sjajna u svojoj originalnosti i ljepoti, obogaćena imenom svoga autora te dostojanstveno vrjednovana od mnoštva koje joj se divi. Nije li i autor ljudskoga života tako bliz a nepoznat? Zar je čovjek zaista djelo bez autora, slika bez umjetnika, život bez smisla? A istina je očita. Život je dar koji se prima i daruje. Dar koji svoj izvor ima u Bogu i od Njega u Njegovoj slici: Adamu, Abrahamu, Izaku, Jakovu, nama.

4. Dragi vjernici, svatko je od nas remek-djelo, slika Božja. Bog je autor ljepote stvorenoga i u svojoj ljubavi čovjeka. Kad bismo bili rezultat bezlične anonimnosti, postali bismo bezvrijedni, suvišni, anonimni poput one obezvrijeđene slike prepuštene tami zaborava i skladištu. Što je istina o čovjeku? Sjećate li se svoga djetinjstva? Kad smo bili mali, znali su nas upitati: „Čiji si ti?“ Dobro su znale generacije prije nas da čovjek ne pripada sam sebi, da nije autor sama sebe niti slučaja ni kaosa. Znali su da dijete pripada roditeljima, ocu i majci. Dakako ne kao predmet vlasništva, već kao živa Božja slika. Dijete je dar neba i njihove uzajamne bračne ljubavi. Hrvatski književnik Fran Mažuranić donosi zgodu u kojoj upita jedno malo dijete: „Mali, kako se ti zoveš?“ On odgovori: „Mene mama jove!“ Malo dijete je u svojoj nevinosti izreklo duboku istinu o čovjeku. Ime je znak da ne pripadamo sami sebi – nitko ne zove sebe sama. Uvijek nas netko drugi zove. Ime je otvorenost prema drugome i nama upućeni poziv. Svatko od nas je pozvan i poslan slijediti zlatnu nit života. Svjedoči nam to dugi niz od tri puta po četrnaest generacija Isusova rodoslovlja u Matejevom evanđelju. Bog autor svoje slike–čovjeka, prati našu povijest u svakoj generaciji. Ne želi da se zlatna nit života zamrsi na pijesku bez cilja i smisla, već gradi na čvrstoj stijeni. Zato sam Bog iz ljubavi prema nama po Majci Djevici uđe u našu povijest. Čovjekom posta. Dođe na našu obalu života, posta nam blizak i svakodnevan. Njegovi smo! Poput onog slučaja s plaže možemo ga susresti, razgovarati a ne prepoznati. Jedan poznati mladi današnji znanstvenik reče za znanost: „Da bismo mogli ići naprijed potrebne su nam djevičanske oči koje primjećuju novost tamo gdje je drugi ne vide. Čudesnost novosti i ljepotu misterija uočavamo nevinim pogledom udivljenja.“ Ako su nam djevičanske oči uma, duše i srca potrebne za razumijevanje i otkrivanje ljepote stvorenoga, koliko više su nam nevini i otvoreni pogledi potrebni za susret, razgovor i prepoznavanje samoga Autora-Boga. Možemo ga susresti i prepoznati očima vjere – Marijinom vjerom - u stvarnosti i događajima života, radosti i žalosti, u uspjesima i križevima; susrećemo ga u braći i sestrama, osobito u bližnjima koji su potrebni naše riječi, pažnje, pomoći, solidarnosti; susrećemo ga na osobit način u Njegovoj riječi, prepoznajemo ga u Otajstvu euharistijskog slavlja.

5. Nije li danas najdublji uzrok svih naših problema i kriza zaborav Boga-Autora koji se nužno odražava i na Njegovoj slici-čovjeku? Petar naših dana, papa Benedikt XVI.  koji je pozvan učvrstiti braću i sestre u vjeri, svojim Apostolskim pismom Vrata vjere najavio je Godinu vjere. Godina vjere je prilika i poticaj svim kršćanima i ljudima dobre volje da se otvorimo svome Autoru, da mu dopustimo da nas susretne i učini još prepoznatljivijom svojom slikom. Crkva želi navijestiti svim ljudima svoje najdublje uvjerenje da je Bog temelj i smisao ljudskog života i cjelokupne stvarnosti. Od Njega smo, Njegova smo slika, k Njemu hodočastimo. Braćo i sestre, ponosni smo što smo Kristovi vjernici. Stidjeti se možemo samo svojih postupaka, grijeha i naše nedosljednosti ali nikada Isusa Krista i Njegova evanđelja. Ruski filozof Vladimir Solovjev upitan zašto uvijek na početku konferencija, tribina, predavanja i jela se prekriži, odgovori: „Želim reći svima da se ja ne stidim svoga Krista.“ Ponosni smo i zahvalni Bogu za dar vjere u svojoj Katoličkoj Crkvi. S novim zanosom, osobno i zajedno otkrijmo radost vjere i ljepotu zajedništva! Živimo odgovorno i slavimo oduševljeno bogatstvo dara vjere! Ne zovimo se samo po imenu, već budimo kršćani! Radosno svjedočimo i s ljubavlju prenosimo ovo blago našim novim naraštajima! Vi, dragi roditelji, posvjedočite u svojoj zlatnoj niti života, svojoj djeci, riječju i primjerom da euharistijsko nedjeljno slavlje, obiteljska molitva i življena vjera obogaćuju zajedništvo, daju smisao životu, govore tko smo i čiji smo!  

6. Marija, Djevica i Majka, Vrata nebeska, po kojoj je Bog čovjekom postao, prati nas i uvodi u istinu života. Ona ima iskustvo potpunog povjerenja u riječ Božju: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ (Lk 1,38). Majka Marija poziva nas da svoga Autora upoznamo u Njegovoj riječi: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5). Svojim primjerom i zagovorom, svojom vjerom otvara naš život, naš um i srce Gospodinu kojega na osobit način susrećemo u Riječi i prepoznajemo u Otajstvu misnog slavlja.

7. Majko Marijo, daj da riječi tvoga Sina preobraze naše ljudske riječi u ohrabrenje i blagoslov; neka svako naše nedjeljno euharistijsko slavlje i blagovanje nebeskog životvornog kruha, donese obraćenje i spasenje našim domovima; pomozi da vjerom ljubavlju djelatnom prepoznamo svoga Stvoritelja u našim bližnjima. Majko naša, tvoj milosni pogled i tvoja majčinska riječ neka bude ohrabrenje, utjeha i nada našim srcima.

Mala Gospe, preporodi nas i obnovi na sliku svoga Sina, na radost i dostojanstvo djece Božje. Majko, primi ove želje i molitve kao naše iskrene i prigodne čestitke za tvoj rođendan. Amen.