Splitsko-makarski nadbiskupi

1. Okupljeni u našem lurdskom svetištu Vepric sa svih strana, mora, kopna i otokā, radosno slavimo rođenje Blažene Djevice Marije. Slavimo događaj koji zahvaća naš život, obitelj i našu povijest. Hodočasteći s različitih strana k Majci Mariji u ozračju zajedništva, sve vas srdačno pozdravljam, draga braćo i sestre. Pozdravljam sve hodočasnike župa naše Splitsko-makarske nadbiskupije, otoka Brača, Hvara, Hercegovine, i šire. Isto tako, pozdravljam braću svećenike i redovnike sa svojim vjernicima, ispovjednike, časne sestre i sve nazočne. Na osobit način pozdravljam novoga upravitelja svetišta don Miju Šurlina, a njegovu suradniku, dosadašnjem upravitelju don Alojziju Bavčeviću zahvaljujem na dugogodišnjoj pažnji i zauzetosti za duhovni rast i napredak hrvatskog Lurda – Vepric.

2. Došli smo morem, kopnom i s otoka. Često se danas govori o otocima, pa i u simboličnom značenju, da nitko nije otok. No, zatvarajući se u svoj egoizam, samodostatnost, osamljenost, u prenesenom smislu mogli bismo reći da se otoci u našem životu i društvu svakodnevno umnažaju. I našu planetu Zemlju uspoređuju s jednim ograničenim, omeđenim, izoliranim otokom na prostranstvima oceana. Ali, ako je zbog Adamove samodostatnosti bijega, zatvaranja i skrivanja od drugoga zapala u takvo stanje, nije više otok. Kao što otok dodiruje val koji susreće, šapće, šumi, koji dolazi iz prostranstva oceana, tako je našu Zemlju dodirnuo iz dubina oceana s obale vječnosti blagi val milosrdne ljubavi Božje. S te strane, dolazi i radosni val pozdrava: Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom. Snagom Duha Svetoga, Sin Božji, po Majci Mariji, uđe u našu povijest, stupi na naše kopno, čovjekom posta.

3. Rođenje Sina Božjega od Djevice Marije, najradosnija je vijest za sve generacije i rodoslovlja, od početka do posljednjeg Adama. Naš život i povijest nisu više zatvoreni. Nismo sami – Emanuel je s nama. Sam Bog, u svome Sinu, Isusu Kristu, koji je po svojoj naravi božanskog, vječnog rodoslovlja, po Majci Mariji uđe u naše ljudsko rodoslovlje. Zato se danas radujemo rođenju Blažene Djevice Marije, majke Isusove i naše duhovne majke. Ona nas vodi svome Sinu, hrabreći nas: Što god vam rekne, učinite (Iv 2,5). Ovo što god vam rekne uključuje sigurnost i apsolutno povjerenje jer val Kristove riječi nas dodiruje, šapće, otvara i život daje. On sam svjedoči: Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju (Iv 10,10).

4. Ali braćo i sestre, tražeći život često pod svaku cijenu, i u strahu da ga ne izgubimo, u opasnosti smo da nas naša grešnost, sebičnost, zatvorenost udalji od Boga i od čovjeka, pa i od svojih najbližih. Dok se mnogi turisti dive tolikim lijepim otocima Lijepe naše, ovi egoizmom umnažajući otoci, ne samo u društvu već i u braku i obitelji, zabrinjava nas. Kamo idemo i kako idemo? Ne bježimo li, i ne zatvaramo li se u svoj svijet – egoizma i samodostatnosti?

Taj put nas izolira koliko god mi kupovali i pratili novu komunikacijsku tehniku. Ni svjesni nismo koliko mentalitet individualizma, sebičnosti, samodostatnosti stvara strah i nesigurnost uza sve pojačane i duže kulise decibela.

5. Radosni val oceana vječnosti koji je dospio do našega kopna pozdravom Mariji i svojim utjelovljenjem, nije bučan, ni silan potres, ni oganj, ni vihor, ni grmljavina, kako je u svoje vrijeme očekivao prorok Ilija, već tihi, blagi lahor. Nije osvetnički, već spasenjski događaj. Poput tihog morskog vala tiho šumeći prijateljski dolazi, šapćući poruku ljubavi. Čeka našu otvorenost, pažnju, razgovor, odgovor. Stvara bonacu da nas čuje. I kad ga odbijemo, ne napušta nas, strpljiv je, ne povlači se, ustrajan je, opet dolazi. Braćo i sestre, val riječi Božje, koja dolazi iz oceana božanske ljubavi, traži nas i našu sabranost jer želi progovoriti dubinama našega srca. No, bježeći ne samo od Boga i bližnjega, već i od svog vlastitog srca, nismo li u opasnosti da u svome strahu i nesigurnosti, budemo otok? Nismo li možda na stranputici da to postanemo?.

6. Često nam se događa da ne čujemo niti druge oko sebe, niti glas svoga srca. Živimo u žurbi, strahu, nesigurnosti. Izloženost suvremenim medijima i užurbanoj stvarnosti koji nam nameću životni ritam, vidno otežavaju smirenost i pronalaženje puta do sebe, do vlastitoga srca. Put je ponekad vrlo zamršen, opterećen i težak, tim više ako smo, kako reče pjesnik, davno odbjegli od svoga vlastitog srca.
Bijeg od sebe najveća je tamnica, a u tami nema istine koja jedina oslobađa od zarobljenosti i straha. Potreban nam je povratak vlastitom srcu jer u dubini duše čovjek otkriva glas savjesti koji ga otvara i povezuje s valom Božje ljubavi, temeljem naše slobode i dostojanstva djece Božje. A na svoj način svi smo u opasnosti postati otok, bježati od svoga vlastitog srca što nas udaljava od blagog šapata milosrdne ljubavi Božje. Potrebno je stati, otvoriti se i osluškivati novost i svježinu božanskog vala, koji po majci Mariji k nama dođe. Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.

7. Poštovana braćo i sestre, boraveći nakratko ovih dana u Vepricu, vidio sam tolike vjernike koji su se svakodnevno zaustavljali i željeli povratili svom odbjeglom srcu. Željeli su u tišini svoga srca otvoriti se dubinama božanskog oceana milosrdne ljubavi. Na tom putu zaustavljanja i povratka, vidio sam mladiće, djevojke, zaručnike, bračne drugove i čitave obitelji hrvatskog rodoslovlja i braću i sestre drugih jezika. Majka Marija nam je zajednička majka. Redovito je prvi susret u tišini i sabranosti s Majkom Marijom pred špiljom. Ona koja je prva otvorila srce milosnom valu riječi Božje i u svome srcu pohranjivala riječ Božju i o njoj razmišljala, majčinskim srcem slušajući potrebe i molitve svoje djece, ohrabrene, upućivala ih je prema Sinu svome riječima: Sve što vam rekne, učinite. Gotovo svi su nastavljali put gore prema njenom Sinu - kipu Srca Isusova. Djevojke i mladići i bračni drugovi stojeći ispred kipa, učinili bi znak križa, pozdravili ga kratkim pogledom, te pognute glave dugo bi ostajali u tišini i sabranosti. Na koncu pogled bi im se susreo s Njegovim, duže se gledajući. Moglo se primijetiti da je val božanskog Srca povratio i osvježio njihova srca.

8. Ali ovaj prizor mi je bio najjači i najdraži. Nisam ostao otok jer me poput vala dodirnuo njihov susret s Njime. I oni su vjerojatno rekli Njemu: Gospodine, tražimo se, odbjegli smo od svoga vlastitog srca, bili smo s tvojom Majkom, ona nas je uputila i preporučila tvom božanskom Srcu. Bila je to majka sa sinom i kćeri studentske dobi. Sin, vjerojatno umoran, nije mario za molitvu, niti je pokazivao neke geste poštovanja. Jednostavno je sjeo na kamen ispod kipa, okrenuvši mu leđa. No gospođa majka i sestra okrenute licem Isusu znakom križa, otvoriše svoje srce. Duže od svih ostadoše u šutnji, slušanja i razgovora s božanskim Srcem. Hrapav je teren na kome su stajale, kao što su često i naše životne situacije. Za vrijeme sabranosti, majka je kleknula i kćerka nakon nekog vremena učini to isto. A sin, i dalje sjedi na kamenu do nogu okrenut leđima, ne obraćajući pažnju na molitvu svoje majke i na sestre. Dugo su klečale. Kako su mogle toliko izdržati na koljenima, na hrapavom tlu? Što su Ti sve rekle, Bože moj? Vjerojatno su se sjetile majčinih riječi: Sve što vam rekne, učinite. I pitale su ga, ova žena i djevojka: Gospodine, reci, što bih trebala učiniti? Bilo je tu razgovora i pitanja o čekanju i gubitku posla, malim primanjima, kreditima, nevoljama, poteškoćama, krizama, o otoku u braku i obitelji, odnosima, odgoju, zdravlju duše i tijela, udaljenosti od sebe i njega. Doista, život zna biti hrapaviji od onoga što je probadalo gola koljena. Samo sam vidio kad su ustale, najprije majka, a potom i djevojka, da su blistale mirom i zadovoljstvom. Podigle su svoja zahvalna lica prema Njemu i pošle naprijed, a sin ostao i dalje onako sam. Odjednom se usta, okrene se licem prema Srcu Isusovu, pade mu do nogu, zagrli ih, osloni lice na Njegove noge, a repić se razveza i duga kosa prekri Isusove noge. Ne znam je li bilo suza. Rekoh u sebi: O Bože, je li ti ovo prvi slučaj? Sjetih se Magdalene. Što se ovom mladiću dogodilo? Što je Isus njemu rekao, na koji je način val ljubavi Srca Isusovo zahvatio njegovo srce i što će ovo iskustvo za njega sutra značiti i što mu danas znači, možemo samo pretpostaviti. U međuvremenu su se povratile i majka i sestra, ne znajući za ovu njegovu gestu, samo su se na kraju svi željeli slikati uz ovaj izvor milosrdne Božje ljubavi. U tom trenutku sam spontano rekao: Isuse blaga i ponizna srca, učini srca naša po Srcu svome.

9. Braćo i sestre, Kristovi vjernici, u njihovim potrebama, traženjima, povratku, molitvi zapravo prepoznajemo sebe i svoja iskustva. Neki predlažu da bilo dobro napraviti jednu monografiju o prirodnim ljepotama i povijesti našega marijanskog svetišta - Vepric. Ovi skriveni detalji, nadnaravne ljepote i životnih povijesti, koji nama izmiču, ali ne Majci Mariji i ljubavi Srca Isusova, zapravo su najljepši i najvažniji sadržaj monografije ovoga Gospina svetišta, koje nikakva naša monografija ne može obuhvatiti, već samo ona nebeska .

Svi koji posjete Vepric, susretnu se s Majkom Marijom i njezinim Sinom, nošeni valom milosti na silasku niz stepenice primijete na trgu jedan krug – kompas, koji označava strane svijeta, i smjer prema značajnijim gradovima Lijepe naše i svijeta. Doista, Marija i Isus daju nam ne samo usmjerenje na našem životnom putu, nego i svjetlo i ohrabrenje.

Majko Marijo, majko Riječi Božje, i naša majko uz tvoj rođendan, upućujemo ti svoje riječi i molitve. Snagom Duha Svetoga, po tebi je Riječ tijelom postala, i prebivala među nama. Pomozi nam, Majko, da otvorimo naše srce i domove milosrdnom valu ljubavi Božje; da Riječ Božja dođe do riječi u našem životu; da susretnemo naše odbjeglo srce u braku i obitelji, životu i povijesti. Zvijezdo mora, daj da naša domovina i hrvatsko društvo ne bude zatvoreni otok, već blagoslovljeno rodoslovlje otvoreno budućnosti života.
Mala Gospe, tvoja djeca, izriču ti svoju rođendansku čestitku: uza sve poteškoće i nevolje, mi i naše obitelji ostajemo vjerni tebi, Majko, i tvome sinu Isusu Kristu, Spasitelju i Gospodinu našemu. Amen.