Župa Male Gospe - Muć Donji
Adresa: Donji Muć 116, 21203 Muć
Telefon: (021) 652-477
Župnik: don Marin Marčić
Raspored sv. misa
Nedjeljom:
Gornje Postinje - 9.30 sati.
Donji Muć - 11.00 sati.
Radnim danom: prema dogovoru.
Povijest
Muć Donji je najzapadnija župa splitsko-makarske nadbiskupije u Mućkom polju, smještenom između planina Moseća i Plišivice. U župu spada i Postinje Gornje koje graniči sa šibenskom biskupijom. Cijela Mućka krajina bila je naseljena u prapovijesti očemu govore pronađeni predmeti iz mlađeg kamenog doba, brončanog i starijeg željeznog doba. (Tadin, isto, str. 54). Na tom su prostoru obitavali pripadnici ilirskog plemena Delmatta, koji su na ovom prostoru imali svoja utvrđenja o čemu govore njihove gomile i gradine. Rimljani su prigodom zauzeća ovih krajeva upravo na ovom području imali teške borbe s Ilirima, posebice za vrijeme ustanka Ilira od 6. – 9. godine poslije Krista. Tek nakon pogibije ilirskog vođe Batona, Rimljani su uspjeli ugušiti ustanak. Kroz Mućko polje prolazila je važna rimska cesta od Salone prema unutrašnjosti nazvana po konzulu Aulu Gabiniju, koga su 47. godine prije Krista Delmati teško porazili, Via Gabiniana, Gabinijeva cesta. ). Rimska utvrda Andetrium svakako je bila smještena na području Muća, ali o njezinom lociranju do danas se ne može ništa sigurno reći. Kroz Mućko polje prolazila je i druga rimska cesta koja je povezivala tabor VII. legije u Gardunu s onim u Burnumu (Ivoševci). U Mućkom polju pronađeni su ostaci rimskih kapitela, što govori o postojanju kršćana u ovom kraju u prethrvatskom razdoblju. Hrvati su od samog svog doseljenje u 7. stoljeću nastavli ovaj kraj i u 10. stoljeću osnovali župu Zmina ili Zminovo (Smina, Sminovo), koja se u 16. stoljeću protezala od Čvrljeva i Crivca do Biska i Kotlenica. Tako se zvala i utvrda, koja se prvi put spominje 1078. godine u ispravi kralja Zvonimira koju dariva splitskoj nadbiskupiji. Zmina se spominje i 1397. godine kao posjed splitske nadbiskupije «sa svim zemljama, vinogradima, vodama, livadama, pašnjacima, oranicama, brdima, gajevima, šumama». Već je 1516. godine Mućka krajina bila pod turskom vlašću i poslije toga oni tu osnivaju svoju nahiju pod imenom Zminje polje (Mućko polje). Čini se da je hrvatska vojska uspjela za kraće vrijeme osloboditi ovaj kraj od Turaka, pa austrijski car Rudolf II. dodjeljuje Faustu Vrančiću 24. 12. 1587. godine «Petrovo Polje kod Knina, Muć (Hmuuch) i Žrnovnicu u kliškom okrugu zauvijek i bez opoziva». To je najstariji spis u kojemu se poimenice navodi Muć.
O imenu sela Muć postoje različita mišljenja, ali ni jedno ne daje uvjerljiv odgovor. U 18. st. prigodom sklapanja mira u Požarevcu navodi se oblik Mutuć i Mutućko polje. Godine 1683. u Muću je bilo svega 10 katoličkih kuća a 20 pravoslavnih. Mućka krajina je oslobođena od Turaka 1685. godine i sljedećih godina dolazi novo stanovništvo u Muć i ostala sela iz Brotnja i njegove okolice pod vodstvom franjevaca. U posljednjim godinama turske vladavine u ovom je kraju djelovao, od 1679. do 1686. godine, franjevac iz samostana na Visovcu fra Bonaventura Biloglav, rodom iz Šibenika, koji se navodi kao župnik Zmine. Budući je 1687. godine doselilo novo stanovništvo, većinom iz Hercegovine, tada su mućki kraj počeli pastorizirati franjevci iz samostana u Živogošću. Od 1690. do 1696. navodi se župnik fra Lovre Jazičić, rodom iz Duvna, koji je vjerojatno stanovao u Prugovu te još držao i okolna sela: Muć, Gizdavac i Konjsko, koja su u to vrijeme sačinjvala jednu župu. U vizitaciji 1709. godine nadbiskup Cupilli Muć Donji naziva župom, a crkvu Rođenja Marijina župnom crkvom, što znači da je župa osamostaljena ili te godine ili nešto prije. Župom su upravljali župnici franjevci do 1841. godine, uz prekid od 1717. do 1719. godine, kada je župničku službu obavljao don Marko Tomasović-Petrović. Godine 1841. župa je povjerena svjetovnim svećenicima i njom upravljaju sve do sada., kao župnici Muća Donjega ili ekskuriraju kao župnici Muća Gornjega. Organski dekret iz 1849. godine kaže da je župa redovnička, inkorporirana samostanu u Živogošću, te da i ubuduće ostaje sačuvana kao župa.
Župnu kuću poslije oslobođenja od Tura dodijelio je providur Sinja za privremeni smještaj župnika, kako piše nadbiskup Cupilli u vizitaciji 1718. godine. Kada je sagrađena nova župna kuća nije poznato. Ona se nalazila nešto bliže crkvi, nego je sadašnja i bila je u vrlo lošem stanju. Godine 1898. državna vlast je odobrila gradnju nove, današnje župne kuće, koju je započeo graditi župnik don Petar Car 1900. godine. Kuća je za župnikovanja don Bože Renića 1985. godine temeljito obnovljena i uređena.
Matična knjiga V od 1904. do 1943. nalazi se u DAS. Nepotpuna godišta parica R, V i U od 1818. do 1940. nalaze se u NAS.
Godine 1938. župa je imala 1417 duša, a 2001. godine bilo ih je 735.
Crkve
1. Župna crkva Male Gospe sagrađena je 1890. godine. Gradnju je započeo don Ivan Rimac, a završio Frane Jerkunica. Sagrađena je na mjestu stare i znatno manje crkve. Zidovi su podignuti od domaćeg klesanog kamena, a kameni okviri oko vrata i prozora te viseće arkade ispod krova od bračkog kamena, koji se na ovoj klimi pokazao neotporan pa su nedugo poslije izgradnje nastupili razni popravci, ali bez uspjeha. I teren na kojem je crkva sagrađena je tupinast i nestabilan, što je dovelo do pucanja zidova. Na pročelju je okrugli prozor, a svetište je pregrađeno zidom iza kojega je smještena sakristija, a ispred njega postavljen je veliki mramorni oltar s mramornim svetohraništem i nišom u kojoj se nalazi slika Bl. Dj. Marije s djetetom Isusom. Crkva je bila bez zvonika pa su se zvona nalazila ispred crkve na drvenim gredama koje je kasnije zamijenila betonska konstrukcija. Od 1978. do 1980. izvršena je temeljita obnova crkve za župnikovanja don Bože Renjića. Apsida je učvršćena pločom od armiranog betona, a isto tako i lađa crkve postavljanjem kora od armiranog betona.
Nad pročeljem je podignut zvonik s piramidom od lima, koji počiva na armirano-betonskim stupovima, koji su oslonjeni na pod crkve. Ispred glavnog oltara postavljen je oltar prema puku, pa je svetište nešto pruduženo prema crkvenoj lađi. Crkva je duga 25, široka 11,30 i visoka 12 metara. U crkvenoj lađi nalazi se mramorni oltar sv. Ante, koji je počeo praviti, po nacrtu klesara Jurjevića iz Splita, prije rata, a završio ga je po istom nacrtu klesar Petar Marević, iz Splita, 1956. godine. Na suprotnoj strani ovog oltara nalazi se kip Bezgrešne na posebnom postolju.
Spomenuli smo da je crkva sagrađena na mjestu stare crkve Male Gospe, koja je sagrađena početkom 18. stoljeća. Opisuje je nadbiskup Cupilli u vizitaciji iz 1709. godine. Zidana je kamenom, a pokrivena letvama i slamom. Imala je jedan oltar s Gospinom slikom i uz nju slike sv. Ante i sv. Mihovila. Pročelje crkve bilo je zatvoreno daskama. Zvono je visjelo na dvije grede. Već 1718. godine crkva je bila produžena i bila je duga 20 i široka 10 lakata, a kapela je bila duga 6 i široka 6 lakata. Godine 1836. crkva je imala tri oltara: Male Gospe, sv. Ante i Našašća sv. Križa.
2. Crkva Imena Isusova nalazi se u Postinju Gornjem. To je područna crkva za ovaj dio župe, koji je 1830. godine priključen splitskoj biskupiji, odnosno župi Muć Donji, a do tada je bio u tada ukinutoj trogirskoj biskupiji. Sadašnja je crkva sagrađena koji metar sjevernije od srušene stare crkve. Crkva je sagrađena 1911. godine od klesanog kamena. Ima četvrtastu apsidu i na pročelju zvonik sa završnom piramidom. Crkvena lađa duga je 14 i široka 6,50 metara, a dimenzije apside su 4 x 4 metra. Crkva ima kor ispod kojega je mala sakristija. Svetište je obnovljeno postavljanjem oltara prema puku. Stari oltar je uklonjen, a Isusov kip je postavljen u nišu iza oltara. U lađi su kipovi Bl. Dj. Marije i sv. Josipa u posebnim zidnim nišama.
Prvu crkvu u Postinju Gornjem spominje nadbiskup Cupilli 1718. godine i za nju kaže da je sagrađena od drva i pokrivena slamom. Kasnije je sagrađena kamena crkva, koju je 1954. godine srušila Mjesna zajednica 1954. godine, iskoristivši je za grobnice.
3. Kapela Svetog Ivana Krstitelja nalazi se na Plišivici, u zaselku Tokići. Ne zna se točno vrijeme njezine gradnje, vjerojatno u 19. stoljeću, naime, ne spominje je biskup Miošić u svojim vizitacijama iz 1832. i 1836. godine, a navodi je Šematizam iz 1908. godine. Kapelica je sagrađena od masivnih blokova kamena, iznad vrata je kamena ploča otvorena u obliku šestolatičastog cvijeta, a iznad pročelja je zvonik na preslicu za jedno zvono. Pokrivena je ravnom kupom. U kapeli je kameni oltar na kojemu se nalazi drveni kip sv. Ivana Krstitelja. Prostor oko kapele ograđen je suhozidom.
U zaselku Kmeti na padinama Moseća nalazila se kapelica Svetog Mihovila Arkanđela koja je srušena poslije Drugog svjetskog rata. Na tom je mjestu postojala crkva još prije dolaska Turaka. Naime, nadbiskup Cupilli 1709. godine spominje njezine ruševine i gotičke kapitele stupova i naziva je «prastarom crkvom».