Splitsko-makarski nadbiskupi

1. Draga braćo i sestre, stoljeća nas dijele, ali na istom putu vjere tolikih generacija Splićana, mornara, ribara i težaka, okupljamo se danas na slavlju Velike Gospe u našem Pojišanskom svetištu. U zajedničkoj radosti naše vjere i nade, koju nam otkriva svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo, sve vas srdačno pozdravljam. Pozdravljam oce kapucine, čuvare Gospina svetišta s provincijalom fra Jurom Šarčevićem, svećenike, redovnike, redovnice, gradonačelnika grada Splita, predstavnike Županije, Hrvatsku ratnu mornaricu, sve hodočasnike Splita i okolnih mjesta, kao i sve hodočasnike koji su na odmoru u našem gradu.

2. Sinovskom zahvalnošću i odanošću slavimo Isusovu i našu Majku Mariju koja nas je pod križem primila za svoju duhovnu djecu, od svoga Sina koga je nosila u svom majčinskom krilu. I mi smo Majku Mariju, poput učenika Ivana, primili i uzeli u svoj dom. Postala je naša Majka, član naše obitelji. Njezin lik prisutan je u našim domovima, među tolikim obiteljskim slikama dragih nam osoba, na najčasnijem mjestu. I svi dramatični i sudbonosni događaji naše prošlosti vezani su uz Gospu i Njezine blagdane: obrana grada Sinja od Osmanlija 1715., 15. kolovoza uz blagdan Velike Gospe; oslobođenje Imotskog od istog osvajača 1717., 2. kolovoza uz blagdan Gospe od Anđela; u svim našim nevoljama, pošastima i pogubnim bolestima, utjecali smo se Majci Mariji. I oslobođenje od zadnjeg agresora vezano je uz Gospu Snježnu, 5. kolovoza 1995. Čitav naš povijesni hod vezan je uz Gospinu krunicu, molitvu u čijem su vezu ispisane sve naše obrane i borbe za krst časni i slobodu zlatnu. Majka Marija, doista je memorija naše povijesti, pratiteljica naše sadašnjosti i nada naše budućnosti, doma i Domovine. S Majkom Marijom, našom roditeljicom i učiteljicom života, želimo biti trajno na njezinom putu. A koji je to put? Put života! Majčin put čini nas hodočasnicima čiji život ima smisao i usmjeren je prema cilju. Put je to Njezina Sina, Isusa Krista, Spasitelja svijeta. On je put koji nas vodi do Boga i do čovjeka. Isus Krist je savez ljubavi Boga prema čovjeku i čovjeka prema Bogu. Majka Marija je prva i najbolja učenica i učiteljica tog istog puta. Puta dijaloga Boga i čovjeka, most koji povezuje nebo i zemlju, vremenitost i vječnost.

3. Današnja svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo, nosi upravo ovu poruku povezanosti i ostvarenosti našega života u uskrsnoj punini. Naš život zasijan ovdje u tlo ove zemlje, uz tolike žrtve, napore i korake ne propada, nego se ostvaruje u svojoj rascvjetanoj punini Kristova uskrsnuća i Marijina uznesenja. Dakako, nebeska - uskrsna stvarnost nadilazi naše zemaljske horizonte koji su usmjereni i otvoreni prema nebu. Otajstvo Marijina Uznesenja je događaj ljubavi. Naš Bog je Bog ljubavi, pobjednik života nad smrću. Gdje je Bog tu je uskrsnuće. Uskrsnuće je srce kršćanske vjere. Ovu istinu naše vjere i nade slavimo u Uznesenju vjernice, Majke Marije, koja u istoj vjeri i na istom putu vjere prati nas svoje sinove i kćeri. Marija nam je najizvrsniji put prema Nebu jer je milosti puna i potpuno predana Bogu.

4. Ali, braćo i sestre, Majka Marija nije samo vjernica – ona je praktična vjernica. Njezina vjera je utjelovljena vjera koja nema samo svoj put prema Bogu, nego Njezina vjere nalazi svoj put i prema čovjeku – bližnjima u potrebi. Ona posjećuje Elizabetu, ide u Judino gorje, dalek i naporan put. Radost ljudskog susreta nadilazi samo ljudsko ozračje i otvara se Nebu. Ljudska radost prelazi u veličanje Boga. Braćo i sestre, i mi smo kršćani vjernici. Za mnoge će od nas reći da smo praktični vjernici. Ali, kakav je to praktični vjernik ako ne govori o svojoj vjeri i ne prakticira ju. Marija i Elizabeta govore o vjeri. Ne o vjeri apstraktnoj, nego o svojoj osobnoj vjeri. Često nam se tema vjere čini neugodna, uvredljiva pa čak i nepristojna. U društvu i u javnosti, o svemu se smije i može govoriti, ali o vjeri trebamo biti „pristojni“, politički korektni, – šutjeti! Netko reče za svoga prijatelja, praktičnog kršćanina: „sve je znao što vjera uči, ali nikada mi nije govorio o vjeri uopće, a kamoli o iskustvu svoje vjere.“ Kao kršćani pozvani smo naviještati i svjedočiti Radosnu vijest evanđelja. Vjera nije tvrđava koju treba braniti, niti je blago koje treba skrivati. Radosna vijest je sol, svjetlo, kvasac…Pozvani smo biti navjestitelji, evangelizirani evangelizatori! Ali kako? Blago i dobre savjesti, poštujući druge i drugačije, uvjereno i uvjerljivo. Što govorimo, da to i činimo.

Hvala Bogu živimo u vremenu tolikih tehničkih i komunikacijskih dostignuće, kao ni jedna generacija do sada. I svako toliko dolaze nove generacije, novi modeli mobitela, raznoraznih računala, pametnih robota…No, postajemo li i solidarnija, humanija generacija u svojim pohodima, susretima i pomoćima u potrebi? Je li nam tehnika u službi osobe ili nam zamjenjuje osobu?

5. Pomalo je smiješan, ali svakodnevno u našem životu prepoznatljiv sljedeći slučaj. „Bolje se koncentriram“ reče psihijatar pacijentu ako vas ne gledam, pri njihovom prvom susretu. „Ja ću biti tamo iza zastora, a ti se opusti na kauču i govori mi sve što te tišti.“ Nakon nekog vremena, jer je vladala mrtva tišina iza zastora, pacijent usta jer mu je to bilo malo čudno. Njegova sumnja brzo se potvrdila. Iza zastora su bila vrata, a pored njih jedna stolica. Na stolici nije bilo nikoga, već samo jedan diktafon za snimanje. Ni samog pacijenta to nije previše zbunilo, a jer je već više puta posjećivao druge psihijatre imao je pohranjene te razgovore na svom diktafonu. Izvadi iz torbe svoj diktafon, upali ga i postavi na kauč. Po tom siđe kat niže, ode preko ulice i uđe u jedan kafić. Vidje u kafiću psihijatra kako ispija kavu. I pacijent naruči piće te sjede za isti stol. „Pa čekaj“ iznenađeno će psihijatar. „Ti ne bi trebao biti ovdje već gore, na kauču i pričati o svome životu.“ „Ne brinite“, reče čovjek. „Moj diktafon sve priča vašem diktafonu!“

6. Mogli bismo se i mi uključiti i nastaviti…moj mobitel sve priča tvome; poslao sam ti snimku u inbox; imaš sve o meni na Facebooku…Nema susreta, nema pohoda! Izbjegava se fizička nazočnost, a time i mogućnost solidarnosti i konkretne pomoći. Tehnikom smo se zaštitili i ogradili, uspjeli biti nesmetani; ostali doma; osigurali svoj komod, oslobodili sebe i svoje vrijeme od drugih. U svakom slučaju uspjeli smo tehnikom zamijeniti osobu i tehničko-komunikacijskim sredstvima izbjeći osobni susret. Na taj način i svoje najbliže udaljavamo od sebe. Sve je manje pohoda, a sve više diktafona koji snimaju i ostavljaju poruke. Stvarnost pretvaramo u virtualnost, lice u Facebook.

7. Majka Marija, svojim primjerom života, svjedoči da nikada tehnika ne smije zamijeniti osobu i osobni susret. Ona iz daleka dolazi u pohode Elizabeti i pored prostorne i vremenske udaljenosti čini se bližnjom, prisutnom i susreće licem u lice. Zato Marijin pohod i susret rađa obostranu radost. Mala gesta čini veliku pretvorbu, pretvarajući život i životne poteškoće u radost koja do neba doseže. Put vjere koji vodi Bogu i čovjeku pretvara i mijenja naše odnose, otkriva novo uskrsno lice našeg svakodnevnog života, u tim malim stvarima, ali snažnim znakovima, gestama ljubavi i solidarnosti s bližnjima u potrebi. Tama se pretvara u svijetlo, žalost u radost, siromaštvo u bogatstvo. Djela vjere zemlju otvaraju Nebu, jer djeluju iz one budućnosti koja nas više i jače određuje, negoli naša povijest. Nismo ni svjesni koliko naši mali koraci do bližnjega u potrebi i neznatna gesta dobrote imaju snagu preobražaja stanja i osoba. Sežu toliko duboko da suze tuge i žalosti pretvaraju u suze radosnice. Kao kršćani – vjernici, sigurno smo sličnu radost doživjeli i podijelili s drugima. Štoviše, drugi nam postaje izvor naše radosti. A u sebičnosti nema sreće, a još manje radosti. Egoizam i individualizam su opasne hridi na moru života, za radost solidarnog življenja. Samo onaj koji daruje, prima. Na tu istinu nas upućuje i priroda. Zemlji darovana kriška krumpira, obilato uzvraća. Darovano jedno zrno pšenice, višestruku uzvraća. Na to nas prije svega upućuje naše „biti čovjek.“ U genima su nam upisani solidarnost i zejdništvo! Stvoreni smo za zajedništvo i solidarnost. Na zemlji smo, ali smo stvoreni za nebo, na sliku Božju. A Bog je zajedništvo – sloga Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog nije tri „ja“, svatko za sebe, nego tri puta „ja“, ja u povezanosti s drugima i drugi sa mnom. Bez Boga i bližnjega ne mogu biti normalan, sretan i ostvaren. To nam svjedoči i majka Marija u svom Uznesenju u Nebo. Ona na najbolji način, svojim životom, povezuje dva puta: put prema Bogu i put prema čovjeku.

8. Majko Marijo, ti si Majka naša i svih ljudi u svim fazama našega života. Prati nas na putu našega hoda prema Bogu i ohrabri naše korake prema bližnjima, osobito prema onima koji su u potrebi. Neka snaga utjelovljene vjere bude po nama vidljiva u našoj sredini. Ti, Blažena što povjerova, pomozi da rastući u živoj, djelatnoj vjeri unosimo znakove preobražaja u ljudske sudbine i naše društvo.

Majko, čije Uznesenje na Nebo slavimo, dušo duše naše, pomozi nam da na ubrzanom putu naše tehničke kulture i civilizacije ne izgubimo dušu i da ne poremetimo svoju ljudskost; da sačuvamo put prema Bogu i put prema čovjeku onako kako si nam ti svojim životom posvjedočila. Amen