Splitsko-makarski nadbiskupi

Draga braćo i sestre!
    
Danas i sve ove dane, mi izlazimo iz središta grada i idemo na periferiju koja nas okuplja i koja je u središtu naše pažnje, osjećaja, razmišljanja, molitve. I ovaj naš današnji izlazak, nije samo jedno premještanja iz središta na periferiju, nego je premještanje našega težišta života na nešto za što u svakodnevnom životu nemamo uvijek previše ni vremena ni prostora, na nešto što je u našim svakodnevnim relacijama stavljeno na periferiju.

Istrgnuti iz svakodnevnog jurećeg središta življenja koje se počesto koncentrira oko perifernih stvari, evo nas danas na periferiji – na Lovrincu, da bi otkrili, osjetili, naslutili i sa sobom ponijeli i unijeli u život ono središnje, važno, ako ne i najvažnije. Zar ovdje danas ne zaboravljamo svoje stvari, svakodnevni posao, zamamne ponude i predmete, pa i prijeko potrebna sredstva za život? Zar ovdje danas ne zaboravljamo sve ono što redovito najviše okupira našu svakodnevnu pažnju, zar danas ovdje ne ostavljamo površna razmišljanja i jadikovke, bolest, male mirovine i plaće, visoke godine? Zar ovdje danas ne stavljamo na stranu strastvene rasprave o politici i strančarenju? Doista, ovdje danas predmet našeg zanimanja nisu ni čudni slučajevi, ni ekstravagantni događaji, ni skandali koji redovito plijene pažnju nas ljudi i medija.

Ovdje smo na periferiji, ali čini mi se ipak daleko bliži središtu. Ovdje se osjećamo posve drugačiji, mirniji, osobniji, bolji. Ovdje se osjećamo povezaniji sa svojom obitelji, rodbinom, građanima, domovinom i cijelim svijetom. Upravo ova blizina i toplina, ljudskost i mir koji ovdje doživljavamo u susretu s pokojnima, na nov način nas rađa. Naslućujemo i sebe i druge u drugom, mekšem, ljepšem izdanju. Odbacujemo svoje maske i oklope, postajemo neposredniji, izravniji, iskreniji. Na groblju ne zaobilazimo, niti bježimo jedni od drugih, nego se susrećemo s poštovanjem. Mi se susrećemo, a imamo osjećaj da se nismo niti rastali od svojih pokojnika. Na groblju se pak ne susrećemo sa smrću, nego sa životom, ne susrećemo se sa mrtvima, niti sa pokojnima, nego sa živima koji žive izvan našega vidokruga, jer smrt je horizont, a horizont nije ništa drugo nego granica našega, ali ne i Božjeg vidika.

    Ovdje smo danas povezani s onima koji su izgubili pupčanu vrpcu s ovim životom, poput djeteta koje se rađa i gubi pupčanu vrpcu s utrobom svoje majke izlazeći na život. Tako osjećamo i doživljavamo, da i oni koju su izišli, koji su izgubili pupčanu vrpcu s ovom realnošću, s vremenom i prostorom, predajući svoja tijela utrobi zemlje, rodili su se na jedan drugi život, oslobođeni svih spona, koje su ih sputavale i ograničavale da prijeđu u novu i sadržajniju stvarnost.

Dok se danas s njima družimo, dok vjerujemo da su se rodili iz smrti i prešli u život, i mi se, uz njihovu smrt, preporađamo. Mi se rađamo i preporađamo: u nama se budi osjećaj zahvalnosti, ljubavi, pažnje, iz srca nam izvire i s usana navire molitva u šutnji. Ovdje uz smrt i grob rađa se u nama ono bitno, ono pravo, preporađamo se u dimenziji zahvalnosti, oproštenja, jer ovdje znamo iskreno reći: 'hvala vam' i 'oprostite'. Polazi nam za rukom izgovoriti ono što nam često ne uspije dok smo u gradskoj trci i na traci vremena. U tom našem novom pogledu, pogledu našega rađanja uz grobove pokojnika prepoznajemo njihovu žrtvu života, njihov trud i napor. Prepoznajemo njihov križ. Prepoznajemo i postajemo zahvalni dionici svega onoga što oni jesu i što su proživjeli, i nama predali, postajemo bogatiji za njihov život i njihovo životno iskustvo, koje nam protječe kroz naše misli i naše srce.

Prema našim dragim pokojnicima odnosimo se stoga s pažnjom i poštovanjem. Dolazimo na grob sa cvijećem, svijećom i molitvom, i sve to obredno stavljamo. Dok ovo s pazara donosimo, molitvu iz srca iznosimo. Cvijeće predstavlja svježinu mira i ljubavi; svijeća nas upućuje na nebesku ostvarenost života. Zar i mi živi članovi obitelji ne doživljavamo blizinu i nove odnose među nama samima, prisutnima oko groba svojih pokojnika? Naše molitve, cvijeće i svijeće, znak su pažnje i ljubavi, simbol su prisutnosti svjetla i života prema kojem smo usmjereni, ali koji i ulazi u nas i među nas, u našu blizinu, naše odnose, prepoznavanje i uvažavanje.

Dok smo zahvalni našim dragim i milim pokojnima za njihovu žrtvu i život, s njima smo i mi zahvalni ponajprije Ocu nebeskom. Njemu na slavu se rađa zajednička hvala u našem srcu i pjesma hvale u duši, stoga mi, ovo mnoštvo koje je izišlo iz grada i okupilo se ovdje, može se usporediti s mnoštvom koje želi čuti Isusovu riječ, možemo se usporediti i s nebeskim mnoštvom koje pjeva zahvalnu pjesmu Bogu i Jaganjcu. I mi zahvalni, iskazujemo mu najveći čin hvale kojega čovjek može izreći. I mi mu prikazujemo euharistijsku žrtvu – žrtvu hvale, koja je najveća zahvala povijesti spasenja i ovoga značajnoga dana. Euharistija je izvor i vrhunac zahvale i žrtve ljubavi. Pa i ove naše molitve, cvijeće i svijeće što smo ih postavili na grobove, nisu li prisutni i na našim oltarima? Zar i na taj način ne doživljavamo našu povezanost s pokojnima, te povezanost njih i nas, njihove žrtve i naše hvale, s ovom euharistijskom žrtvom Isusa Krista, žrtvom njegove zahvale i ljubavi.

Stoga je ovaj naš susret danas ovdje posebno uzvišen i jedan uzvišeni i privilegirani trenutak: u zajedništvu i povezanosti s Jaganjčevom žrtvom ljubavi i spasenja, s kojom je osvijetljen cilj i životni put svakoga čovjeka, zahvalno se sjećamo i vjerujemo da su sve žrtve i ljubav naših pokojnika sjedinjene s njegovom. «Tko su ovi u bijelim haljinama?» «To su oni što dođoše iz nevolje velike, što izbijeliše svoje haljine u krvi Jaganjčevoj…». To su oni za koje današnje Evanđelje kaže 'blago njima'. To su mirotvorci, siromasi,, to su milosrdni i progonjeni, to su ožalošćeni i krotki, čisti srcem te gladni i žedni pravednosti. To su oni koji su sačuvali dostojanstvo čovjeka i vjernika, i uz cijenu žrtve, pa i žrtve života. To su oni naši branitelji koji su dali svoje živote za druge, za nas. To su oni sakupljeni iz svakog naroda i plemena, puka i jezika, oni su sakupljeni iz svih kultura, iz svih političkih sistema, iz svih vjekova i generacija, oni koji su se borili za istinu i pravdu, za ljubav i mir. Svi oni sada pjevaju isti pobjednički, kozmički himan pred prijestoljem i Jaganjcem, himan čitavoga svijeta i svega stvorenoga.

To su oni koji nisu umrli, nego žive s Gospodinom, s Njime, vječno Živućim. Ova žrtva i nas povezuje i uvod je i u budućnost, uvod je u onu nebesku liturgiju koje su dionici svi sveti. Po ovoj žrtvi znamo da i našim dragim pokojnicima ne pripada tek samo jedno mjesto u prošlosti, u sjećanju, nego im pripada izuzetno mjesto u budućnosti u zajedništvu s Gospodinom i svima svetima. S pravom stoji, stoga, na jednom grobu, molitva svetima: «To što sam ja, vi ste bili, što ste vi, ja želim postati». Ovdje na groblju ne počivaju mrtvi, nego oni koji su nam prethodili na putu našega hoda. Zar danas s njima, u njima i preko njih, i mi nismo bliže njihovom i našem cilju – Gospodinu? Ne osjećamo li danas jednu bliskost i blizinu sinova i kćeriju, obiteljsko zajedništvo jednoga nebeskog Oca? Naša molitva za naše pokojnike, uvijek je molba i za nas same, molitva Ocu gdje ne vidimo samo svoj zadnji čas, nego se doživljavamo da smo iz dana u dan na putu prema Njemu.

I dok se u svijetlu Božje riječi sjećamo svojih pokojnika, sjećamo se samo onog dobrog i plemenitog što su za života ostvarili. Ali mi nismo bolji od nebeskog Oca. On nas bolje vrednuje. S pravom stoga reče jedan: «Kad umrem radije bih da me sudi Bog, nego rođena majka».

    Danas ovdje pred tobom, uskrsli Kriste, pred tobom Prvorođenče od mrtvih svoje braće i sestara, Prvino usnulih i oživjelih, u slavlju tvoje pobjedničke žrtve ljubavi, naše molitve, cvijeće i svijeće nisu tek želje, već po Tebi i u Tebi postadoše stvarnost. Danas pred tobom Uskrsli Kriste, u tebi, našem Središtu, slaveći središnju tajnu naše vjere, želimo se usredotočiti na naš život i unijeti u naše središte, u sredinu života obitelji, grada i društva, ovo Središte koje slavimo u euharistijskom otajstvu. Tebi s povjerenjem i ljubavlju preporučujemo naše drage pokojnike, a preporučujemo ti se da, kao što si bio i njima, i nama Ti budi put; kao što si bio Istina njihova života, budi tako i našega.

Uskrsli Gospodine, nado naših razočaranja, neuspjeha, kriza, i pobjedniče naših križeva, ispunjenje svih naših praznina, Ti si punina života naših dragih pokojnika. Ti si unio u njih i u nas svoj uskrsli gen, gen novoga života nove osobnosti, dao nam novi i neumrli pečat. Smrt i grob s Tobom i po Tebi postaju samo jedan sigurnosni izlaz. Uskrsli Kriste, molimo te mi, ovdje na periferiji, Tebe svoga Spasitelja, Središte svoga života i čitave povijesti: ne idi daleko ispred nas, jer te možda možemo i ne slijediti; ne idi iza nas, jer bi mi mogli stati. Gospodine, budi i hodi uz nas na putu našega hodočašća! Budi nam ohrabrenje, kao onoj dvojici učenika na putu, da i mi danas, vraćajući se u grad, u središte svoga svakodnevlja, ne budemo daleko od tebe i naših dragih pokojnika, ne ostanemo na periferiji, već živimo u središtu života!