Splitsko-makarski nadbiskupi

Uza svu našu svakodnevnu brigu i probleme, našu uronjenost u svakodnevno, braćo i sestre, naša ljudskost ne dozvoljava nam da zaboravimo one naše pokojne iz obitelji, njih, našega djeda, baku, oca, majku, supruga, sina, kćer… one naše koji su u nama i u obiteljskom domu ostavili prazninu, one koje smo ispratili sa suzom, ali i zahvalnošću i ljubavlju i položili ih u obiteljsku grobnicu.

Ali još više od naše ljudskosti na njih danas nas podsjeća naša vjera, vjera u Isusa Krista, Spasitelja našega, onoga koji je prihvatio naš život, iskusio našu smrt, onoga koji je prešao prag smrti i postao naša Nada. U njegovo smo ime danas na blagdan Svih Svetih ovdje obiteljski okupljeni u jednu ljudsku i vjerničku obitelj. A naša splitsko-makarska Crkva poseban naglasak ove godine stavi upravo na obitelj.

Čovjek se rađa u obitelji. Rađanjem ulazi u svoju obitelj. Ona nas određuje i usmjeruje. Puno nam znači rodna kuća, dom naš. U obitelji se doživljavaju odnosi. Personaliziramo se i socijaliziramo. Obitelj je ključ i za šire zajedništvo. Ona nas uvodi, osposobljava za život pripadnosti većim zajednicama: župi i mjestu, društvu i narodu, Crkvi i svijetu. U život i kroz život ne možemo bez obitelji. Obitelj je ne samo izvor, nego i model svih oblika i stadija i vjerskog i društvenog života.

Ne samo život, već i smrt je povezana s obitelji. U obitelji i umiremo. Kad netko umre obavijesti se njegova obitelj. Možda smo i sami bili u situaciji obavijestiti neku obitelj o smrti njenog člana. A imamo možda i iskustvo kad je ta bolna vijest došla i u našu obitelj. Sućut se izražava ne samo pojedincu, već cijeloj obitelji. Pokapamo se u obiteljsku grobnicu. Čak i na grobnici piše obiteljska grobnica toga i toga… Niti živimo, niti umiremo sami od sebe i za sebe. Čovjek ne može bez obitelji. Obiteljski smo obilježeni i životom i smrću, prošlošću i budućnošću. Zar je zato čudno, braćo i sestre, da smo danas u ovom susretu nas živih i naših pokojnika upravo obiteljski prisutni? Ovdje smo, a s nama su u duhu i oni članovi koji nisu u mogućnosti biti za obiteljskim stolom, niti su uspjeli doći i biti uz obiteljsku grobnicu.

Ali obitelj nam nije samo ključ ulaska u šire ljudsko zajedništvo, već je obitelj i sakrament, znak ulaska i naslućivanja i pripadnosti onoj konačnoj, velikoj, nebeskoj obitelji. Obitelj nije tek samo skup pojedinaca udruženih po interesnoj, etničkoj, krvnoj ili vjerskoj pripadnosti. Obitelj nije tek neka umjetno stvorena zajednica koja se ravna po zakonu, pravilniku, ustavu, ugovoru…. Obitelj je prije svega zajednica osoba povezanih ljubavlju i međusobnim darivanjem. Vidite koliku nam je ljubav darovao Otac, reče sv. Ivan. Ljubav stvara drugačije odnose i gleda na stvarnost ljudskih odnosa drugačijim očima. Obitelj je prostor i ozračje gdje se živi i ostvaruje i iskustvo evanđeoskih blaženstava.

U današnje vrijeme i u mentalitetu današnjega svijeta postoje mnogi hvalevrijedni procesi integracije, povezivanja, globalizacije, ujedinjavanja… Čak se nastoji proširiti posvemašnji osjećaj bratstva svih ljudi. Nastoji se stvoriti pravedniji svijet u kojemu će svaki čovjek pronaći dostojno mjesto pod suncem. Svjedoci smo kako to ne ide baš lako, ili kako ide u pogrešnom smjeru. Možda se pitamo zašto? Nije li odgovor na ovo pitanje u rečenici koju čusmo u drugome čitanju: "Svijet nas ne upozna jer ne upozna njega", Boga - Oca. Svijet gradi svoje zajedništvo na drugačijoj osnovi od one na kojoj kršćani propovijedaju i žive svoj odnos s Bogom i ljudima. Ne čini li nam se da svijet više polaže na vojnu i ekonomsku moć, na kapital i trgovinu, nego na snagu i zajedništvo koje dolazi od Oca? Nije slučajno onda da se u ustavu Europske unije i ne spominje Boga, Oca i počelo svega. Hoćemo li moći uspjeti u našim nastojanjima ako se odričemo ili stidimo Njega? Kako možemo biti braća i sestre, ako nemamo zajedničkog Oca? Nismo svoji – njegovi smo!
I sam Gospodin toliko drži do obitelji da i zajednicu svojih vjernika, Crkvu, koja nije samo ovozemaljska, već je vidljivi znak i sredstvo vječnoga spasenja, nije htio formirati na drugačijem modelu i drugačijoj osnovi od obitelji. Djeca se Božja zovemo i jesmo…sad smo (već) djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo, kad se očituje bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. A sam Gospodin u blaženstvima nama reče da ćemo se obiteljskim nazivom, sinovima Božjim zvati. Doista, u Crkvi, među vjernicima, i između vjernika s Gospodinom, vladaju obiteljski odnosi.

Danas, braćo i sestre, slavimo članove ljudske obitelji, svoju braću i sestre, koji su živjeli u različitim generacijama, plemenima, kulturama, narodima, ali su kao članovi ljudske obitelji u naslijeđe svima nama ostavili tolika duhovna i moralna bogatstva, svjedočanstvo da se zovemo i jesmo djeca Božja, svjedočanstvo logike i duha blaženstava! Zar nam sve to ne ostaviše i naši dragi pokojnici? Zar nas danas, ne samo Gospodin, već i oni neće na to podsjetiti? Koja je danas njihova poruka nama, svojima, na ovom tihom svetom mjestu koje pročišćava naše želje i planove, odnose i poglede? Što bi nam mogli reći o obiteljskom životu, o logici blaženstava u obiteljskim i društvenim odnosima?

Oni, Svi Sveti, su nam uzor i primjer, putokaz konačne integracije i globalizacije koja se ostvaruje kao otkupljenje ljudi, onoga velikoga mnoštva, iz svakoga plemena, puka i jezika u jednu nebesku obitelj, obitelj onoga koji je tri puta svet, koji je izvor svake svetosti. Ne bi li onda obitelj trebala bit ona radosna vijest, putokaz i model i našim zemaljskim integracijama i toliko prisutnoj globalizaciji? Ne bi li svaki pokušaj povezivanja svijeta i ljudi trebao proći kroz obitelj, poći od obitelji i voditi prema obitelji, kako zemaljskoj tako i onoj nebeskoj? Zar danas, slaveći blagdan Svih Svetih, našu braću i sestre iz naše uže i šire ljudske obitelji, mi koji se zovemo i jesmo već djeca Božja, ne želimo još više biti i posvjedočiti životom, svojim danima i godinama koje nam Gospodin daruje, da smo jedna obitelj, sinovi i kćeri jednoga Oca?

Oče nebeski, danas te molimo, mi tvoji sinovi i kćeri, mi ovdje na Lovrincu, male obitelji tvoje jedne velike obitelji, mi koji znamo što je to smrti u svojoj obitelji, ali mi koji još nismo iskusili svoj prijelaz, molimo te, da našim dragim pokojnicima…braći, rođacima, posebno svim palim braniteljima… udijeliš milost svoga spasenja i primiš ih u život vječni, u svoj dom. Oče, molimo te i za nas same, tvoju djecu u hodu, tvoje sinove i kćeri, da se ne samo zovemo, već da budemo uvijek više, do konačnog ostvarenja našega sinovstva.

Daj da i naš čas smrti, bude čas prijelaza praga nade i ulaska u život, u tvoju obitelj, te da te sa svima svetima i sa našim pokojnim članovima zemaljske obitelji, u zajedništvu tebe, Oca, Sina i Duha Svetoga, slavimo po sve vijeke vjekova. Amen!