Svećenici Splitske metropolije i franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, do deset godina ređenja, sudjelovali su od 5. do 8. travnja na permanentnoj izobrazbi u karmelićanskom samostanu u Grabovici na Buškom jezeru. Uz pozdravne riječi splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića, provincijala franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Željka Tolića i generalnog vikara Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivana Ćubelića, radne susrete animirao je i vodio pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Drago Šimundža. Želeći mladim svećenicima Kristovo uskrsnuće u svakodnevnom svećeničkom životu i radu, nadbiskup je poželio oslobađanje od prizemnog, plitkog, trivijalnog, infantilnog i ukalupljenog u fluidnim vremenima u kojima živimo i radimo. Ovogodišnje radne susrete bogatili su profesori-izlagači: don Boris Vidović, Jadranka Garmaz, mons. Ćubelić, fra Domagoj Runje i predstojnik katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije don Josip Periš.

Mr. Vidović govorio je o komunikaciji u svećeničkoj službi. S jedne strane komuniciramo sa samima sobom i, vođeni Isusovim zlatnim pravilom, kako želimo sebi, tako želimo i drugima. Kakva nam je interna komunikacija sa samima sobom, takva treba biti i komunikacija s ljudima oko nas. Često smo opterećeni iracionalnim uvjerenjima, koja se temelje na morati i trebati. Moram uspjeti pod svaku cijenu, ako ne uspijem sve propada. Uvijek postoji neki aktivirajući događaj, vođen našim uvjerenjima, koji završava za nas nepoželjnim posljedicama. Iracionalna nas očekivanja izručuju u ruke drugima, naš uspjeh ovisi o raspoloženju drugih i njihovoj spremnosti prihvaćanja naše poruke. Potrebno je spustiti svoje moram, relativizirati stvari i naučiti se optimizmu, istaknuo je te zaključio: temelj komunikacije je slušanje, sposobnost empatije. Tu se svećenik poistovjećuje s Kristom, koji nam je učitelj komunikacije i s Nebom, i sa samim sobom, i s ljudima.

Prof. Garmaz, s temom "Župnik u službi župne zajednice", govorila je o prezbiteru koji je i sluga i pastir. On okuplja obitelji oko euharistijskog stola, pospješuje rast vjere i čini župu povlaštenim mjestom kateheze. Danas se, više nego u prijašnjim vremenima, javlja potreba promicanja aktivnosti laika u pastoralu. Suvremena župna zajednica ima novu poziciju u društvu, traži novo unutrašnje uređenje i primjenu novih metoda pastoralnog djelovanja. U hrvatskim prilikama, s obzirom na župni pastoral, staro je uminulo - a novo još nije nastalo. Proces individualizacije traži personalizaciju pristupa, a era mas-medija predstavlja šansu za osobnu komunikaciju vjere. Prof. Garmaz, na temelju Novoga zavjeta i dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, osvijetlila je potrebu služenja. Govoreći o oblicima vođenja, podcrtala je razliku između vođenja u župi i vođenja župe. Vođenje župe treba biti participativno ili sudjelujuće. Vođenju župne zajednice, župniku stoji na raspolaganju pastoralno-koordinacijski tim, kojemu je on na čelu. Župnik modelira diakoniu, martyriu i liturgiu povjerene zajednice. Zaključila je riječima sv. Arškog župnika: Daruj mi obraćenje župe - spreman sam cijeloga svog života trpjeti što god Ti hoćeš.

Generalni vikar Ćubelić govorio je o kanonskim obvezama i pravima svećenika. ZKP (224-231) govori o toj tematici i često upućuje na lokalno pravo. Za svećenike vrijede i opće obveze svih vjernika (kanoni 208-223). Temeljna je obveza provođenje svetog života i tu su svi vjernici jednaki. Uz svetost života, obveza svih vjernika je izgrađivati Crkvu, promičući njeno jedinstvo i poslanje. U odnosu prema pastirima, obveza je poslušno slijediti nauk vjere a prava su očitovati svoje mišljenje i želje, imati pristup sakramentima koji su sredstva posvećivanja i, treće, štovati Boga prema propisanim obredima. Također, pravo je vjernika udruživati se u privatne i javne udruge. Specifične obveze klerika su svetost, poštovanje i poslušnost Svetom Ocu i ordinariju, izgradnja bratstva i suradnje, celibat, prihvaćanje crkvene službe, razborito korištenje materijalnim dobrima i dolično crkveno odijevanje, istaknuo je mons. Ćubelić te nastavio: svetost nije samo unutrašnja, govori o vanjskom očitovanju, ponašanju sukladno staležu. Temelj svećeničke svetosti je sakramentalno posvećenje u svetom redu, a sredstva su vjerno i neumorno vršenje pastoralne službe, hraniti se s dvostrukog stola Riječi i Euharistije, svakodnevno moljenje časoslova, redovito razmatranje duhovne vježbe, sakrament pomirenja i marijanska pobožnost. Poštovanje i poslušnost su, jednako, pravne obveze, a ne moralna krepost. Bitna strana identiteta svećenika je beženstvo; to je Božji dar prianjanja uz Krista i sloboda služenja vjernicima; zabranjeno je preveliko zbližavanje i preslobodno ponašanje. Prema ZKP (k.1395) biskup je odgovoran nadzirati život celibata. Klerička prava su ono na udruživanje, na naknadu i na praznike. Ono što se klericima zabranjuje je sve ono što ne dolikuje njihovom staležu: javna služba koja uključuje participiranje u izvršnoj vlasti, upravljanje dobrima laika ili upravljanje javnim poslovima koji pretpostavljaju polaganje računa. Jamstvo u novčanim transakcijama (ili posuđivanju novaca), kredit bez konzultacije s ordinarijem, poslovanje ili trgovina na svoju ili tuđu korist, osim s dopuštenjem ordinarija i dragovoljno prihvaćanje vojničke službe. ZKP svećenicima preporuča zauzimati se za mir i pravdu (k. 287), provođenje jednostavnog života (k. 282), uzdržavati se od svega što odiše taštinom, zajednički život i permanentno obrazovanje. Mons. Ćubelić je mladim svećenicima, jednako kao Pavao Timoteju preporučio ustrajnost i vjernost, jer na taj način spašavamo sebe i one koji nas slušaju.

Fra Domagoj Runje, govoreći o svećeničkom molitveno-posvetiteljskom poslanju, uzima za primjer Isusa Krista te je razložio četiri tipa ili načina molitve. Svećenik je onaj koji moli u zajednici ( Mt 6, 7-15), koji moli i u tjeskobi i u osamljenosti (Mk 14, 32-42), koji trži osamu za molitvu (prema evanđelistu Luki) i moli za zajednicu (Iv 17). Mr. Periš govorio je o poslanju svećenika kao navjestitelja i katehete. Za katehetsko djelovanje danas potrebno je poznavati svijet, ne zatvarati se pred promjenama, medijima, tehničkim napretkom, subjektivnosti, potrošačkim mentalitetom, kulturom površnosti, sekularizacijom i pokušaju života bez vjere naših suvremenika.Koncilska Crkva je Crkva u svijetu. Naš pastoral više nije sakramentalizacija i socijalizacija, a obitelj više nije jamac kontinuiteta vjere. U katehezi danas potrebno je uklopiti upoznavanje vjere sakramentalnost, moralnu pouku i inicijaciju u molitvu. Uz školski vjeronauk, nužna je i neophodna župna kateheza, koja nije dodatno opterećenje, ni dupliranje ni ucjena sakramentima Vjera se predlaže, a ne nalaže; ona se nudi, a na nju se ne prisiljava. U župi se moraju stvarati živi vjernički krugovi, koji nužno uključuju pastoral odraslih.

U srijedu 7. travnja organiziran je posjet župnoj zajednici u Glamoču. Vjernici, uz župnika don Marka Crnjaka, priredili su lijep doček i dobrodošlicu svećenicima, provincijalu i nadbiskupu. Poslije misnog slavlja koje je predvodio nadbiskup, druženje je nastavljeno za obiteljskim stolom. Poslije svakog izlaganja, a posebno posljednjega dana permanentne izobrazbe, razvijala se konstruktivna rasprava o izloženoj tematici i aktualnim problemima vezanima uz identitet i svećeničko poslanje. Nadbiskup, provincijal, vikari i mladi svećenici razišli su se s dojmom kako je izobrazba svake godine kvalitetnija, ozbiljnija i otvorenija. Svima donosi, ne samo prijeko potreban odmor poslije Velikog tjedna i slavlja Uskrsa nego predstavlja i "punjenje baterija" za osobno prianjanje uz Krista i nastavak poslanja.