Poslijepodnevni dio drugoga dana trodnevnoga Međunarodnog znanstveno-umjetničkog simpozija "Ivan Lukačić, kapelnik splitske prvostolnice", koji u povodu 400 obljetnice izdanja Lukačićeve zbirke „Sacrae cantiones“ organizira Katolički bogoslovni fakultet i Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, 13. studenoga, odvijao se u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Započeo je predavanjem prof. dr. sc. Slavka Kovačića i Ivana Balte, mag. theol. o temi „Glazbeni arhiv splitske katedrale“.

Nadbiskupski arhiv u Splitu čuva više od pedeset različitih fondova i zbirki. Među njima svakako po svojoj vrijednosti i posebnosti gradiva valja istaknuti Glazbeni arhiv splitske katedrale. O tome svjedoči i činjenica da je Muzička akademija sedamdesetih godina prošlog stoljeća dala urediti svih sto arhivskih kutija ove zbirke, kojom je prigodom sastavljen i kartotečni indeks svih skladbi. Miljenko Grgić u svojem članku o Glazbenom arhivu kaže: „Glazbeni arhiv splitske katedrale nastao je višestoljetnim sustavnim prikupljanjem muzikalija izvođenih u stolnoj crkvi sv. Dujma, pa u njemu prevladava baština starih splitskih kapelnika. Raznolikost njihova stvaralaštva oblikovala je razvijeni glazbeni život Katedrale i Splita…“ Ivan Lukačić jedan je od njih. Iako njegovih skladbi nema, na žalost, sačuvanih u ovom arhivu, iz drugih izvora možemo doznati podatke o njegovu djelovanju. Kako je splitski kaptol bio aktivno uključen u brigu o kapelnicima i općenito pjevanju u katedrali, tako se u gradivu Kaptolskog arhiva, Arhiva Splitske nadbiskupije i Arhiva splitske katedrale mogu pronaći i podatci o Lukačićevoj službi u splitskoj prvostolnici.

Doc. dr. sc. Mihael Prović s KBF-a u Splitu govorio je o kapelnicima splitske katedrale nakon Ivana Marka Lukačića (kapelnik od oko 1620. do 1648.): Juliju Bajamontiju (kapelnik od 1790. do 1800.), Benedettu Pellizzariju (kapelnik od oko 1753. do 1789.) i Anti Albertiju (kapelnik od 1800. do 1804.) - neotkrivenim biserima hrvatske kulturne baštine. Dr. Prović rekonstruira njihove životopise na osnovi proučavanja povijesne literature i arhivske građe, nastojeći povezati različite podatke u jedan mozaik te ispričati priču o njihovu životu, glazbenom stvaralaštvu i kulturnom radu. U drugom dijelu izlaganja bavi se njihovim skladateljskim opusom, tj. arhivskom građom koja je obuhvaćala različite bogoštovne forme, poput skladbi: Te Deum, Večernje/ Vespere, mise, moteti (Božićno vrijeme, Korizmeno vrijeme, Veliki tjedan, Uskrsno vrijeme, Marijanske pjesme, Duhovi, itd.) te skladbi za blagdan sv. Dujma (moteti, Bajamontijev oratorij La translazione di s. Doimo – Prijenos sv. Duje, itd.), koja se sačuvala na različitim mjestima, poput Arhiva Splitsko-makarske nadbiskupije (tj. Glazbeni arhiv splitske prvostolnice), Muzeja grada Splita, Sakristije župnog ureda u Starome Gradu na otoku Hvaru itd. U trećem, zaključnom dijelu izlaganja predavač progovara o  neistraženom glazbenom opusu kao biseru hrvatske kulturne baštine kojem bi se tek trebalo pristupiti u teorijskom proučavanju (kolegiji na glazbenim akademijama, znanstveni simpoziji i znanstvene publikacije), praktičnom izvođenju (bogoslužje, koncerti, audio i video publiciranje glazbenog opusa) te predstavljanju cjelokupnoga glazbenog opusa preko različitih medija društvenog priopćavanja (knjige, monografije, zbirke skladbi, televizija, radio, internet itd.), kako bi se ove skladbe, biseri hrvatske kulturne baštine, sačuvale od zaborava.

Dr. sc. Domagoj Volarević s KBF-a u Splitu govorio je o motetima u bogoslužju. Vrijeme djelovanja Ivana Marka Lukačića jest 17. stoljeće, razdoblje u kojemu se aktualiziraju dekreti i odluke Tridentskoga sabora (1545. – 1563.), koji sve više postaju opće norme djelovanja u crkvenoj pravnoj i pastoralnoj liturgijskoj praksi. Budući da se školovao u Rimu tijekom prva dva desetljeća 17. stoljeća, na Lukačićevu je opću, a posljedičnonaravno i liturgijsku formaciju utjecala i rimska liturgijska praksa. Po zvanju glazbenik, sigurno je bio upoznat i s normama liturgijske glazbe svoga vremena, te je kao orguljaš i glazbeni pedagog u Splitu zasigurno učinio mnogo na implementaciji liturgijske glazbe te poučavanju puka liturgijskim normama i obrascima, posebno onih koji se tiču liturgijskoga pjevanja i glazbe. Sačuvana zbirka njegovih moteta „Sacrae cantiones“ govori u prilog njegovoj osposobljenosti, a i upućenosti u teologiju, gdje je u formi moteta, duhovnih koncerata, uspio ekspresivno na glazbeni način i stilom svoga vremena izraziti poruku i svetopisamskih i liturgijskih tekstova. Upravo ta, nazovimo je, tekstualna osnova jest predmet našeg izlaganja, kazao je dr. Volarević dodavši da unutar istraživanja i izlaganja pokušava uvidjeti koliko su „Sacrae cantiones“ u skladu s normama liturgijskih slavlja uspostavljenim na Tridentskom saboru; osim što su svakako crkvena i duhovna skladba, pokušat ćemo na temelju liturgijsko-tekstualne analize vidjeti može li ih se izvoditi i pjevati i tijekom liturgijskih slavlja.

Ljudevit Anton Maračić, Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, izlagao je o temi „Neobjavljeni arhivski zapisi o Lukačiću“. Zahvaljujući sređivanju arhivskoga gradiva fra Ljudevit je 2015. godine objavio dva sveska Povijesnog arhiva Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. U tom bogatom rudniku arhivske dokumentacije, sadržane u 20 rukopisnih svezaka (od 1559. do 1827.), koju je u prvom svesku posložio kronološkim redom, a u drugome svesku po tematski izdvojenim cjelinama, naišao je na mnogo mjesta gdje se spominje lik i djelovanje fra Ivana Marka Lukačića, šibenskog fratra na stalnom radu u splitskoj prvostolnici, gdje je dugo vremena obavljao službu kapelnika. U svom izlaganju donosi arhivsku dokumentaciju s dosta neobjavljenih detalja o ovome vrsnom glazbeniku i zauzetom redovniku, koji je u više navrata obavljao i službu gvardijana u samostanskoj crkvi sv. Frane u Splitu. O Lukačićevim sporovima, teškoćama, ali i uspješnim pothvatima ovaj rad pruža dokumentirane potvrde. Poznato je otprije njegovo sporenje s provincijalom fra Šimunom Marellijem iz Raba, a ovdje doznajemo i razloge, zbog kojih je Lukačić čak bio i optužen pred generalnim ministrom u Rimu, koji ga je nakon temeljitog izvida oslobodio svake krivnje. U izlaganju iznosi nekoliko podataka koji se odnose na Lukačićevu ulogu učitelja glazbe u njegovoj redovničkoj zajednici te na njegovu službu glazbenog moderatora na nekim provincijskim kapitulima.

Fotogalerija: Danijela Musulin

Prof. dr. sc. Mirjana Siriščević s Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu govorila je o troglasnim motetima iz zbirke „Sacrae cantiones“: Domine, puer meus, Nos autem i Responde Virgo. Skladani su na tekst biblijskoga, liturgijskog, odnosno nepoznatog podrijetla te svjedoče o vrlo slobodnom tretmanu predloška, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa. Odabrani su zbog toga što svojom formalnom koncepcijom kao i načinom i postupcima oblikovanja pojedinih sastavnica glazbenog sloga vrlo uvjerljivo svjedoče o srednjem putu, spomenutom u gotovo svim zapisima o Lukačiću, koji skladatelj bira u prožimanju renesansne i barokne prakse. Tako je, primjerice, melodika u monodijskom motetu suzdržana, protkana samo mjestimice virtuoznim frazama; istodobno, solo dionice popunjavaju najčešće okvir rečenice ili perioda anticipirajući pravilnost homofonog sloga, ali još su uvijek vrlo daleko od klasičnih modela; tretman tonske osnove u monodijskim dijelovima blizak je baroknom dursko-molskom sustavu s učestalim uklonima u bliske tonalitete i osciliranjem između paralelnih, dok u polifonom motetu prevladava modusna osnova obogaćena uobičajenim alteracijama i pomicanjem finalisa na različite tonove. Posebno su zanimljivi postupci u tretmanu polifonog sloga gdje su u imitacijskim epizodama kanonske dionice gotovo u pravilu prateće u odnosu na prvi nastup teme, gubeći tako samostalnost svojstvenu renesansnom stilu. Ovi postupci svojevrsnog ublažavanja bitnih osobina dviju naoko suprotstavljenih praksi koje se u Lukačićevu opusu prožimaju, svakako su u funkciji stvaranja jedinstva glazbenog jezika i izraza, što je obilježje svakog umjetnički vrijednog djela.

„Prijedlog pristupu intonacijsko-ritamskoj problematici u skladbama iz zbirke Sacrae cantiones skladatelja Ivana Lukačića“ bio je naslov predavanja prof. dr. sc. Davorke Radica
s Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Sumirajući najvažnije glazbene značajke skladbi iz Sacrae cantiones (1620.), jedine sačuvane zbirke hrvatskog skladatelja Ivana Lukačića (oko 1585. - 1648.), u izlaganju se apostrofira moguća putanja upoznavanja današnjih (mladih) glazbenika s jednim vidom stare hrvatske glazbe, i to u konkretnom pristupu intonacijsko-ritamskoj problematici odabranih fragmenata i cjelovitih skladbi iz spomenute zbirke. Pristup se odlikuje ne samo uobičajenim uvidom u najvažnije melodijske, harmonijske, ritamsko-metarske i oblikovne značajke skladbi nego će se voditi svojevrsnom glazbenom didaktičnošću pri upoznavanju s Lukačićevom glazbom, uzimajući u obzir redoslijed koji najprije podrazumijeva susret s onim što je za današnjega glazbenika tipično i razumljivo, a potom s onim što se odmiče od današnjeg vremena te pred glazbenika suočenog sa starom partiturom postavlja veće misaone i emocionalne zahtjeve.

Doc. dr. sc. Vito Balić s Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu izlagao je o kompozicijskim vidovima spomenute Lukačićeve zbirke. Naglasio je kako o glazbenom obrazovanju Ivana Lukačića i njegovoj zbirci Sacrae cantiones (1620.) još uvijek malo znamo. Zbog toga u radu analitički pristupa Lukačićevu djelu kako bi se u njemu prepoznali određeni skladbeni vidovi koji pripadaju praktičnom skladateljskom umijeću i koje, kao skladbene modele, možemo usporediti s primjerima onodobnih glazbenih traktata. Analizu je započeo pregledom „glava tema“, određenjem njihova tonskoga sustava (tj. modusnih i/ili tonalitetnih značajki, koje su još uvijek isprepletene u tom vremenu), menzuralne notacije i odnosa prema riječi. Istaknuti su skladateljski postupci s „glavama tema“ koji uključuju tipične imitacijske, sekventne i druge kompozicijske postupke. Na kraju ćemo ukazati na formalne principe skladbi. Ovakvim analitičkim pristupom nastoji se uočiti „implicitna“ teorija u Lukačićevoj skladateljskoj praksi i na temelju nje dovesti u vezu s „eksplicitnom“ teorijom onodobnih traktata. Na temelju ove usporedbe žele se utvrditi mogući glazbeni utjecaji na Lukačićevo stvaralaštvo i time se približiti izvorima njegova glazbeničkog obrazovanja.

Dr. sc. Sara Dodig Baučić s Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu govorila je o temi „Lukačić u 21. stoljeću: o nekim izvedbenim aspektima ansambla Musica Adriatica“. Uoči 400. obljetnice izdanja međunarodni ansambl Musica Adriatica upriličio je izvedbu moteta iz spomenute zbirke u prosincu 2019. godine u katedrali sv. Dujma u Splitu. Motete za jedan do pet glasova izveo je ansambl u sastavu: prvi sopran, drugi sopran, kontratenor, tenor i bas uz dionicu bassa continua koju je iznijela grupa instrumenata (teorba, viola da gamba i orgulje). Izlaganje donosi neke osobitosti izvedbe Lukačićevih moteta, izdvajajući pojedine aspekte interpretacije ranobarokne prakse u suvremenom kontekstu. Istraživanje se temelji na interdisciplinarnom pristupu, povezujući glazbeno-analitičko promišljanje s iskustvom žive izvedbe.

Program simpozija završava u subotu, 14. studenoga u katedrali sv. Dujma predavanjem red. prof. art. Mario Penzar „Sacrae cantiones/Harmonices mundi“, radionicom za povijesno osviještenu izvedbenu praksu za pjevače s Christinom Pluhar i predstavljanjem nosača zvuka međunarodnog ansambla MUSICA ADRIATICA.