Adresa dekanatskog ureda

Dekanatski ured - Imotski: Fra S. Vrlića 21, 21260 Imotski
Telefon: (021) 841-178; fax. 671-071

Dekan: fra Kristian Stipanović

Popis župa

O dekanatu

Imotski dekanat nosi ime po gradiću Imotskom u kojem se nalazi sjedište dekanata od njegova osnutka 1834. godine pa sve do danas.  Po gradiću je i cijelo područje nazvano Imotskom krajinom. Dekanat obuhvaća župe u središnjem dijelu današnje splitsko-makarske nadbiskupije, koje su sve do 1969. godine pripadale makarskoj biskupiji. Od sjeveroistoka graniči s državnom granicom Republike Bosne i Hercegovine, s jugoistoka i juga s biokovskim dekanatom, s jugozapada i zapada s omiškim  te sjevera s cetinskim dekanatom. Granice dekanata posljednju su promjenu doživjele 1954. godine, kada su župe ovog dekanata Rašćene i Župa priključene novoosnovanom biokovskom dekanatu.

Dekanat je sve do završetka Drugog svjetskog rata bio razdijeljen na četiri vicedekanata sa sjedištima u Imotskom, Grabovcu, Aržanom i Zagvozdu.  

Imotski dekanat danas ima 22 župe. To su: Aržano, Biorine, Cista Provo, Cista Velika, Dobranje, Grabovac, Imotski, Krstatice, Lokvičići, Lovreć, Medovdolac, Podbablje, Poljica, Proložac, Ričice, Runović, Slivno, Studenci, Svib, Vinjani, Zagvozd i Zmijavci. Sve župe pripadaju splitsko-dalmatinskoj županiji. Župama upravljaju svjetovni svećenici i redovnici franjevci provincije Presvetog Otkupitelja.

Područje imotskog dekanata bilo je naseljeno još u pretpovijesnom razdoblju o čemu govore mnoge ilirske gomile i gradine. Također, iz vremena rimske vladavine nađeni su lokaliteti s ostacima rimske kulture. Kršćanstvo je u ovom kraju bilo rašireno prije dolaska Hrvata. Stari rimski Sarsenterum, koji povjesničari stavljaju na područje Aržana, bio je sjedište biskupije, koju spominju salonitanski sabori 530. i 533. godine. O raširenosti kršćanstva govore i arheološki ostaci crkava iz toga vremena. Hrvati su ovaj kraj naselili u 7. stoljeću. Polovicom 10. stoljeća bizantinski car Konstantin Porfirogenet među  hrvatskim župama navodi i župu Imotu. To je ujedno i prvi spomen Imotskog u povijesnim dokumentima. Poslije gubitka hrvatske samostalnosti Imotskom krajinom vladaju razne hrvatske velikaške obitelji, među kojima se ističu Nelipići, kao i bosanski vladari. U vrijeme hrvatskog srednjovjekovlja na području krajine bile su dvije tvrđave, jedna u Imotskom, a druga u Prološcu, iznad korita Suvaje. Mnogi stećci, raznih oblika i ukrasa, nalaze se na više mjesta i govore o napučenosti ovoga kraja u kasnom srednjovjekovlju. Imotski je sa svojom krajinom pao u turske ruke najkasnije 1493. godine, a oslobođenje od turske vlasti bilo je tek 1717. godine.  Granica koja je u to vrijeme povučena između ondašnje Turske i Mletačke Republike ostala je nepromijenjena sve do danas. Za vrijeme turske vladavine stare tvrđave u Imotskom i Prološcu bile su obnovljene i povećane, a imale su stalnu vojnu posadu. Za turske okupacije mnogi su napuštali rodni kraj i naseljavali se na oslobođenom dalmatinskom području, koje je bilo pod mletačkom upravom. Uza sve neprilike u dalekoj prošlosti slobodno se može reći da je najveći iseljenički val Imotsku krajinu zahvatio poslije Drugoga svjetskog rata, kada su mnogi otišli bez povratka u prekomorske ili pak u zapadnoeuropske države. Neki od njih su se vratili i s ušteđenim novcem izgradili sebi kuće u većim hrvatskim gradovima, dok je dobar dio tih «privremenih» iseljenika trajno ostao u tuđini.

Lokacija