Biokovski dekanat

Kozica Zavojane Stilje Orah Dusina Ravča Vrgorac Staševica Poljica Vrgorska Rašćane Župa Biokovska

Adresa dekanatskog ureda

Dekanatski ured - Vrgorac, Splitska 21

Dekan: fra Ivica Omazić

Popis župa

Dusina Poljica Vrg. Staševica Zavojane
Kozica Rašćane Stilje Župa Biokovska
Orah Ravča Vrgorac  

O dekanatu

Biokovski dekanat obuhvaća 11 župa, koje se većim dijelom nalaze u zaleđu Bikova, po kome je dekanat dobio ime, i manjim dijelom u zaleđu planine Rilića. Dekanat je osnovan 1954. godine od župa koje su do tada najvećim dijelom pripadale makarskom dekanatu. Dvije su župe pripadale imotskom dekanatu: Rašćane i Župa, te Staševica (Pasičina), koja je do tada pripadala neretvanskom dekanatu. Dekanat je osnovan iz pastoralnih razloga, naime, udaljenost zabiokovskih župa i slabe prometne veze bile su, u ono vrijeme, zapreka boljoj povezanosti župnika među sobom i sa sjedištem dekanata u Makarskoj.

Dekantu pripadaju župe: Dusina (Veliki Prolog), Kozica, Orah, Poljica Vrgorska. Rašćane, Ravča, Staševica (nekadašnja Pasičina), Stilja, Vrgorac, Zavojane i Župa Biokovska. Za većinu navedenih župa upravno i političko središte je Vrgorac. Staševica pripada općini Ploče, a Župa Zagvozdu. Sve župe, izuzevši Staševicu, pripadaju Splitsko-dalmatinskoj župniji. Staševica pripada Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

Biokovski dekanat graniči s dekanatima: makarskim, imotskim i neretvanskim, a između imotskog i neretvanskog dekanata granica ide državnom granicom prema Hercegovini.

Služba dekana u ovom dekanatu nije vezana uz jedno župno središte, nego tu su službu obnašali župnici iz raznih župa. Prvi dekani bili su kratkotrajni župnici u Ravči: don Ljubomir Madunić (1954.-1955.) i don Danko Vlašić (1956.-1957.). Poslije njih dekani su bili župnici iz Oraha (don Kajo Marović), Vrgorca (fra Ivan Glibotić), Župe Biokovske (don Ante Dukić), Vrgorca (fra Vjeko Vrčić) te župnici Dusine-Velikog Prologa (don Stjepan Barišić, don Mladen Margeta i don Davor Bilandžić).

Jedini gradić u dekanatu je Vrgorac po kojemu se okolno područje naziva Vrgorska krajina.

Prvi poznati stanovnici u ovom kraju bili su Iliri. Njihovu prisutnost i danas potvrđuje veći broj gomila, ostaci gradina i pronađeni brončani predmeti. Na ovom prostoru pronađeni su predmeti i iz rimskog razdoblja. U 7. stoljeću doselili su se Hrvati, koji su do danas ostali jedino stanovništvo u cijelom dekanatu. Krajem 15. stoljeća ovo područje zauzimaju Turci i tu su se zadržali do 1690. godine, kada je uz pomoć mletačke vojske Vrgorac s ostalim krajem oslobođen od Turaka. Za vrijeme turske vladavine stanovništvo je u znatnoj mjeri stradavalo od Turaka, a i od hajdučije, pa su mnogi napuštali rodni kraj, ili su ih hajduci zarobljavali i prodavali Mlečanima za veslače na galijama (galijoti). Za vrijeme Morejskog rata (1684.-1699.), kao i za vrijeme Malog rata (1714.-1718.) krajina se napučila novim hrvatskim stanovništvom iz susjedne Hercegovine, poglavito iz Brotnja i Mostarskog Blata. Novi iseljenički val Vrgorsku krajinu je zahvatio krajem 19. i u prvim godinama 20. stoljeća, kao i poslije Prvog svjetskog rata, kada su mnogi napuštali rodna ognjišta i odlazili ne samo u Primorje nego i daleke prekomorske zemlje, sve do Novog Zelanda. Poslije Drugog svjetskog rata i velikog potresa 1962. godine narod ponovno iseljava radi slabih ekonomskih uvjeta života. Tada su mnogi otišli u Makarsku, Split i druga, gospodarski jača, središta, a neki su otišli u inozemstvo.