"Danas smo sudionici i dionici ovoga radosnog slavlja i povijesnoga događaja posvete crkve poslije 10 godina velike žrtve, rada i odricanja praćena iskrenom molitvom. Svjesni smo da zidovi ne slave Gospodina nego naša srca sabrana ovdje u Njegovo ime", kazao je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić predvodeći euharistijsko slavlje u subotu 26. lipnja pri kojemu je posvetio novoizgrađenu crkvu Sv. Petra apostola s pastoralnim centrom na Priku u Omišu. Uz generalnoga vikara mons. Ivana Ćubelića i župnika don Ivana Delića u slavlju je sudjelovalo oko 50 svećenika, predstavnici županijske i gradske vlasti na čelu s dožupanom Lukom Brčićem i omiškim gradonačelnikom Ivanom Škaričićem, gospodin zapovjednik HRM Ante Urlić i časnici Hrvatske vojske i policije te više od 600 vjernika. Misno je slavlje animirao don Ante Mateljan, a pjevanje je predvodio mješoviti župni zbor pod ravnanjem Irene Perišić. Na početku mise župljani Robert i Marijana Martić u ime župe pozdravili su nadbiskupa te mu, kao župniku svih župa, u znak odanosti predali ključ crkve i cvijeće.

Pozdravivši nazočne te čestitavši župniku i župljanima veliki dan nadbiskup je istaknuo da nas rijetko koji događaj okuplja kao izgradnja i dan posvete župne crkve. U tom je svjetlu protumačio smisao samoga čina posvete naglasivši da se time crkva zauvijek predaje Gospodinu uz molitvu za njegov blagoslov te je progovorio o važnosti zajedništva ali i o izvoru s kojega se ono treba napajati. Zajedništvo nas je održalo kroz našu burnu hrvatsku povijest sve do naših dana. Sveta mjesta i sakralni objekti razasuti po Lijepoj našoj svjedoče o našoj stoljetnoj povezanosti s Bogom i njegovom Crkvom, kao i nas međusobno. Ovdje na ušću rijeke Cetine o tome nam svjedoči starokršćanska crkvica sv. Petra, kao i nekadašnje glagoljaško sjemenište, a na izvoru iste rijeke crkva sv. Spasa. Od danas će to isto svjedočiti i ova nova crkva svetoga Petra. Dalmatinska mjesta redovito imaju fontanu, česmu - izvor vode, no pravi izvor vode u pustinji našega života je Isus Krist. On daje vode koja pročišćava i ozdravlja odnose, daje životnu snagu i radost, naglasio je nadbiskup. U tom je surječju kazao da je ova novoizgrađena crkva mjesto gdje će Isus trajno prebivati. Zato je potrebno piti s njegova vrela i hraniti se ovdje u njegovom i našem hramu za stolom Njegove riječi i stolom kruha i vina, hraniti se sakramentima, osobito euharistijom. Crkva tako postaje povlašteno mjesto susreta s Gospodinom, a nedjeljna misa posvećeni prostor i vrijeme, istaknuo je splitsko-makarski nadbiskup te dodao: Nismo gradili crkvu da bismo se sklonili u nju, nego da bismo se s Njim susreli i s Njim išli u svijet kao odgovorna, solidarna i pravedna zajednica vjernika. Mons. Barišić je na kraju misnoga slavlja upozorio vjernike da ne grade svoje domove i budućnost na krivoj stijeni loših investicija prošlosti (kao što su bile različite diktature) ili današnjice (kao što je relativizam) nego da u zajedništvu s Petrom naših dana (s Papom) grade na čvrstoj stijeni Isusu Kristu, pravom Putu, Istini i Životu. "Neka se ova posveta crkve očituje nutarnjom posvetom svakoga od nas te urodi i plodom novih duhovnih zvanja", poručio je nadbiskup. Izmolivši posvetnu molitvu, nadbiskup je svetim uljem pomazao oltar i zidove crkve, obavio obred kađenja oltara i crkve te predao župniku upaljenu svijeću, a generalni vikar pročitao je povelju o posveti crkve te je time završen obred posvete.

Župa Priko-Omiš, koja danas ima oko 3500 vjernika, osnovana je odlukom nadbiskupa Ante Jurića 2. kolovoza 1999. godine. Za prvog župnika iste godine imenovan je don Ivan Delić. Župa je nastala od dijela župe Omiš, koji se nalazio s desne strane rijeke Cetine i od dijela župe Duće. Župnom crkvom proglašena je starohrvatska crkva sv. Petra, apostola, a sv. Leopold Bogdan Mandić koji svoje porijeklo vuče iz Zakučca proglašen je nebeskim suzaštitnikom te župe. Područje župe nalazi se na poljičkom teritoriju i pripada poljičkom dekanatu. Osnivanjem ove župe grad Omiš, iako ostaje jedinstven grad, od 1999. godi¬ne pripada dvjema župama: Sv. Mihovila na lijevoj strani ušća Cetine i sv. Petra na desnoj strani ušća Cetine. Priko se počelo naseljavati tek početkom 20. stoljeća, a najveći porast stanovništva doživjelo je u drugoj polovici 20. stoljeća. Župna kuća u župi ne postoji. U početku je župnik stanovao kod župnika u Omišu, ali je ubrzo unajmio stan na teritoriju svoje župe i u njemu se nastanio. Župna crkva svetog Petra je malena starohrvatska crkva iz 9. ili 10. stoljeća, koja spada u bisere starohrvatskog predromaničkog sakralnog graditeljstva. Uza sve to što je prvorazre¬dni spomenik kulture, crkva nije prikladna za bogoslužje jer za vri¬jeme obilnijih kiša poplavi i njezin okoliš, pošto je izgradnjom okolnih zgrada spriječen odvod nakupljenoj vodi. Da bi se doskočilo pastoral¬nim potrebama župe, u svibnju 2000. godine postavljena je montažna metalna baraka pozadi autobusnog kolodvora. U njoj je 1. lipnja 2000. godine, slavljena prva misa.

Prisjetivši se svega toga radostan radi dosanjanog sna: izgradnje i posvete novoizgrađene crkve župnik don Ivan Delić uputio je, na kraju misnoga slavlja, riječ zahvale nadbiskupu na pastirskoj brizi i podršci, Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, omiškoj HVIDRI sa svojim članovima, gradu Omišu, "Studencu", župljanima i ostalim donatorima. Crkvu Sv. Petra na Priku u Omišu na predjelu koji se naziva "Sinaj" projektirao je arhitekt iz Splita Dinko Brkljačić. Izvođač građevinskih radova je "Konstruktor" sa svojim podizvođačima. Crkva s pastoralnim centrom ima oko 1100 metara kvadratnih, a sama crkva obuhvaća oko 450 metara kvadratnih. Ambon, oltar, krstionicu projektirao je fra Branko Periša, a radila ih je kameno-klesarska radnja Branimira Marovića iz Mravinaca. Župa, za proslavu ovoga velikog dana pripremala se trodnevicom koju je na temu "Svetost i zajedništvo" predvodio dr. don Alojzije Čondić. "Dragi župljani, zajedno smo čekali cijelo desetljeće da se s kolodvora, iz naše drage "limenke", kako smo je od milja zvali, tog na izvan neuglednog ali svetog mjesta molitve i slavljenja sakramenata, iz tog privremenog smještaja, preselimo u novu crkvu. Hvala vam na materijalnim prilozima (kažu da obično pomažu oni koji hoće a ne oni koji imaju), hvala na trudu, žrtvi i molitvama  kojima ste pomagali izgradnju ove crkve", kazao je župnik Delić dodavši da "kao vjernici znamo, ali lijepo se je još jednom podsjetiti, da veličina dara, u Božjim očima, ne ovisi ni o novčanoj vrijednosti nego o spremnosti srca i  čistoći nakane. Stoga, gradnjom crkve nitko ne biva siromašniji nego bogatiji". Slavlje se nastavilo ispred crkve prigodnim glazbenim programom uz jelo i piće.

Mozaik u crkvi sv. Petra Apostola na Priku u Omišu

Josip Botteri Dini značajno je ime moderne i suvremene hrvatske umjetnosti, poglavito u segmentu sakralne tematike. Štafelajnim slikama, te vitrajima i mozaicima u crkvenim prostorima ostvario je niz izuzetnih ostvarenja, kako u  Hrvatskoj, tako i u nekoliko europskih zemalja, i u Australiji. Umjetničkom kvalitetom i reprezentativnošću dojma Botterijeva djela oplemenila su sakralne prostore, dajući im  sadržajem i potrebitu duhovnost, kao mjestu liturgijskih obreda i molitve. U novoj crkvi sv. Petra Apostola na Priku u Omišu, posvećenoj 26. lipnja 2010. godine, Botteri je u tehnici mozaika oblikovao motiv Kristovog hoda za oluje po vodi, odnosno prikazao apostola Petra kako po vodi prilazi Isusu. Interpretirao je scenu opisanu u Matejevom evanđelju. Za četvrte noćne straže Isus dođe k njima hodeći po vodi (Mt 14, 25). Petar mu na to odgovori: Gospodine ako si ti naredi da dođem tebi po vodi. Dođi - reče mu. Tada se Petar spusti s lađice i pođe po vodi da dođe k Isusu. Ali se uplaši kad vidje snagu vjetra te počne tonuti i vikati: Spasavaj Gospodine. Odmah Isus pruži ruku, prihvati ga pa mu reče: Malovjerni  zašto si posumnjao (Mt 14, 29-32). Prizor je to  teološki slojevite sadržajnosti, samog čuda hoda po vodi, straha apostola u čamcu, sumnje  Petra,  smirivanja nevremena.  Format mozaika prilično je neobičan, dimenzija 2,5 m naprama 9,5 m.  Naglašeni vertikalitet određen arhitektonskim rješenjima u oltarnom prostoru ima i simbolični karakter, znak je upućenosti transcendentalnom. Ali pred umjetnika postavlja vrlo zahtjevan zadatak. Kako u kompoziciji adiranja formi postignuti jedinstvo, povezati različitosti u jasnoću likovnog opredmećenja. Botteri je u bazi mozaika   donio obrise ranohrvatske  crkvice sv. Petra, a iznad nje likove Krista i apostola Petra. Izdužio ih je razložno iznad mjere anatomske preciznosti, postavljajući ih i na nejednake ravni. Postigao je time dubinu sugerirane perspektive, potencirane i prikazom čamca na vrhu  prikaza. Odnos kromatskih tamnijih i svjetlijih partija također  u osnovnoj osi slike naznačuje prostornost. Sjajnom likovnom provedbom Botteri je ujednačio sastavnice razvedene površine, tako da je bit  scene uprisutnjen u dijalogu Krista i Petra dominanta je kompozicije, ali nenarušene u značenju njenih drugih dijelova. Dosegnuta je napetost silnica, psihološke strane slike u približavanju Isusa i Petra. Lice Petra odražava povjerenje, shvaćanje da je pred njime Bogočovjek. Jednom nogom apostol je još u vodi, a drugom stoji na njoj. Čudo promatraju drugi apostoli nakon straha od nevremena koje ih je zateklo pri ribolovu.

Uz figurativne elemente, uz slikovitost krajolika, Botteri u mozaik unosi niz formi simboličnog predznaka, oblike apstraktne pročišćenosti, proizišlih iz datosti kršćanske ikonografije, odnosno elemenata hrvatskog nacionalnog identiteta. Utkanih u aktivitet mozaikalne plohe, vibrantnost svih njenih partikula, raznovrsnih kolorističkih sastavnica. U brojnosti gradivnih jedinki Botteri je dosegao puninu sklada, kako unutar polja tonskog, tako i raspona otvorenijih boja. Brojni detalji uklapaju se u tkivo mozaika, s  promjenjivošću svjetla. Ovisno o dobi dana, odnosno  intenzitetu rasvjete u crkvi. Bljeskovi na velikoj površini mozaika u nekoj su mjeri i predvidljivi, no sunce ipak režira momente posebnih atraktivnosti. Ljepote djela koje potiče na molitvu.

U svakom slučaju monumentalni mozaik u omiškoj crkvi sv. Petra apostola vrhunsko je umjetničko ostvarenje. Od same impostacije do Botterijeve uvjerljive i snažne  umjetničke i vjerničke interpretacije. U opusu samog umjetnika  ovaj mozaik ima vidno mjesto, kao i   recentnoj hrvatskoj  sakralnoj umjetnosti. Ova svojevrsna oltarna pala nosi dramu i pritajenu poetičnost, u ugođajnosti djela izvedenom složenom tehnikom mozaika. Tehnike s dojmom vječnosti, znaka božanskog u  vjeri svakog pojedinca. Botteri je svoj dar  talenta uzdigao radom i meditacijom. Tako da će mnogi stanovnici i namjernici u Omišu ulazeći u  crkvu, koja formom korespondira s drevnom crkvicom sv. Petra u neposrednoj blizini, biti duhovno obogaćeni doživljajem Botterijevog mozaika. U čistoći prostora, u sabranosti  vjernika slika je i više od slike. Ozračje je svetosti u prikazu gdje preko sv. Petra prepoznajemo i sebe.