Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Većeslav Šupuk ispraćen je na posljednji počinak u četvrtak, 15. travnja 2021. na splitskom groblju Lovrinac u 85. godini života i 58. godini misništva. Sprovodnu misu u crkvi sv. Spasa na Mejašima predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić u koncelebraciji s generalnim vikarom mons. Miroslavom Vidovićem, pastoralnim vikarom mons. Nediljkom Antom Ančićem i oko četrdesetak svećenika, a uz sudjelovanje obitelji, prijatelja, redovnica i mještana rodne župe Slime i župa u kojima je djelovao: Gornje Selo (Šolta), Neorić, Konjsko, Jesenice, Slime, Žeževica te Katuni-Kreševo. Služio je neko vrijeme i kao dušobrižnik za Hrvate u Australiji te kao nadbiskupov osobni tajnik.

„S ljubavlju, poštovanjem i pažnjom ljudskom i kršćanskom don Većeslav je ispraćao pokojnike na vječni počinak. I sam se više puta približio smrti i nije je se bojao. Bio je blizak čovjeku, duhovit i duhovan. Iskreno je vjerovao u Božje milosrđe, a upravo je preminuo na svetkovinu Božjeg milosrđa“, kazao je nadbiskup Barišić predvodeći sprovodne obrede.

U svojoj je homiliji nadbiskup Barišić govorio o Božjoj ljubavi, o nepravdama i patnjama koje je Isus pretrpio za nas da bi nas obnovio u svojoj ljubavi da bismo bili sinovi i kćeri Oca nebeskoga. Naglasio je kako smo gluhi i slijepi prema Božjoj ljubavi koja nas iscjeljuje i preko sakramenata. Don Većeslav je svoje svećeništvo živio u teškim vremenima i istinski darovao svoj život Gospodinu, kazao je nadbiskup zaključivši: „Zahvaljujemo don Većeslavu na njegovoj žrtvi, na svemu što nam je darovao. Vjerujemo da će mu Gospodin biti vječna nagrada.“

Fotogalerija: Borko Gunjača

Mnogi su uputili svoje riječi sućuti obitelji i nadbiskupiji, a o don Većeslavom životnom putu govorio je pastoralni vikar dr. Nediljko Ante Ančić.

*********************************

Don Većeslav Šupuk

(1936.-2021.)

IN MEMORIAM

Don Većeslav Šupuk sin oca pok. Ivana i majke pok. Mare r. Utrobičić, rođen je 28.rujna 1936. u Slimenu. U obitelji je bilo sedmero djece, pet sinova i dvije kćeri. Roditelji su bili aktivni u crkvenom životu župe, a Većeslav, kao najmlađe dijete, redovito je ministrirao svom župniku don Ljubi Maduniću. Nakon šestog razreda osnovne škole koju je pohađao u svom rodnom mjestu Slimenu, zajedno sa svojim prijateljem i suučenikom pok. don Marinom Škaricom 1949. prijavio se u splitsko sjemenište i upisao u Biskupsku klasičnu gimnaziju. Tu je maturirao godine 1956.

Iste godine ondašnje su komunističke vlasti u jeku represije i protucrkvene propagande zatvorile crkvene odgojno-obrazovne ustanove u Splitu. Tadašnji splitsko-makarski biskup mons. Frane Franić morao je svoje sjemeništarce i bogoslove slati u druge crkvene zavode i učilišta u Hrvatskoj. Tako je Većeslav s grupom splitskih bogoslova poslan na daljnje školovanje u Nadbiskupijsko bogoslovno sjemenište u Zagreb gdje je na tamošnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu završio petogodišnji filozofsko-teološki studij i duhovnu formaciju.

Za đakona je zaređen 7. travnja 1963. u sjemenišnoj kapeli u Splitu, a za svećenika s još sedmoricom svojih kolega đakona 29. lipnja 1963. u splitskoj katedrali. Mladu misu slavio je u svojoj rodnoj župi Slimenu 28. srpnja iste godine.

Kao mladomisnik don Većeslav je najprije imenovan upraviteljem župe Gornje Selo na Šolti uz napomenu biskupa Franića da  treba nastaviti studije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i u idućoj šk. godini završiti posljednju godinu bogoslovije, tj. šestu pastoralnu godinu.

Nakon godine dana službe na otoku Šolti premješten je za upravitelja župe Neorić u Kliškom dekanatu gdje će kao svećenik pastoralno djelovati tri godine i neko vrijeme posluživati i župu Konjsko.

Iz Neorića pastoralne potrebe vodile su ga u župu Jesenice u Poljički dekanat. U Dekretu imenovanja iz 1967. biskup Frane Franić piše: “Župa koju primate vrlo je teška pastoralno i terenski pa ćete, uz primjer neporočna i pobožna svećeničkog života, morati uložiti sve svoje fizičke i duševne sile da biste što bolje udovoljili njezinim potrebama… imajući na pameti da je župa skoro prigradska te da tradicionalni seoski način pastoralizacije ne može zadovoljiti.”

Na službi u Jesenicama don Većeslav je međutim proveo samo tri godine. Naime, pojavili su se zdravstveni problemi te je zbog lošeg zdravstvenog stanja na osobnu molbu razriješen službe upravitelja župe Jesenice te mimo uhodanih pravila, kako stoji u službenom dopisu iz 1970., imenovan upraviteljem svoje rodne župe Slime, gdje će moći više brige posvetiti svome zdravlju i oporavku od bolesti. U tom dekretu mons. Franić koristi priliku i zahvaljuje don Većeslavu na nastojanju i trudu koje je uložio u upravljanju dosadašnjom župom, “posebno na dobivanju terena za novu župsku kuću na Sumpetru i na njezinoj gradnji koja se približava kraju, te na dobivanju lokacije za novu područnu crkvu sv. Nikole u Krilu i na nastojanju oko sakupljanja novčanih sredstava za ova oba objekta”.

Sljedeće godine 1971. don Većeslav je izrazio spremnost poći pastorizirati hrvatske iseljenike u Australiji. Na ondašnjoj BKJ nadbiskup Franić je don Većeslava stavio na raspolaganje za hrvatsku inozemnu pastvu što je Vijeće BK za hrvatsku emigraciju rado prihvatilo i poslalo ga u Australiju (North Fremantle). Kako u jednom pismu sam veli, pastoralni rad u tuđini nije lagan i jednostavan ali ga je ”obogatio velikim iskustvom”. Okupljao je i posjećivao hrvatske doseljenike na velikim prostranstvima, slavio s njima otajstva vjere i gradio pastoralni centar za Hrvatsku zajednicu u Sjevernom Fremantleu. U Australiji je doživio tešku prometnu nesreću u kojoj je zadobio ozljede i izgubio lijevo oko. To je između ostalog bio razlog da se nakon nepune četiri godine vrati u svoju Splitsko-makarsku nadbiskupiju. Po povratku u Hrvatsku bio je nekoliko mjeseci osobni tajnik nadbiskupa i bilježnik u Nadbiskupskom ordinarijatu.

Godine 1977. imenovan je župnikom drevne župe Katuni Kreševo koju će voditi punih 37 godina sve do svojega umirovljenja 2014. U toj župi bogate duhovne prošlosti povrh službe evangelizacije i katehizacije djece i mladih iskazao je osobito svoje graditeljske sposobnosti nastavljajući graditi i obnavljati gdje su njegovi prethodnici stali. Tako je uz svesrdnu pomoć župljana dovršio rekonstrukciju i nadogradnju župne crkve, podigao novi visoki zvonik, postavio vitraje i mozaik. Na Prpuši je sagradio crkvu sv. Ivana Krstitelja a na Kreševu Brdu obnovio i nadogradio crkvu sv. Roka te dao podići postaje križnog puta do velikog križa na brdu Gradini. Trg ispred župne crkve dao je uresiti skulpturama iz hrvatske nacionalne i katoliče povijesti. Tu su kameni spomenici hrvatskim braniteljima i predsjedniku Franji Tuđmanu te biste pape Ivana Pavla II. i kardinala Franje Kuharića.

Don Većeslav je bio osebujan svećenik, pun energije, prodorna glasa, prepoznatljiv po svojoj borbenosti i zauzetosti za Božju i nacionalnu stvar. Bio je uporan i neustrašiv u pastoralnom radu, neposredan i blizak u kontaktu s ljudima, slikovit i jednostavan u poukama i propovijedima. Po odlasku u mirovinu živio je kod svoje rodbine i liječio se od bolesti. Nedavno se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo pa je desetak dana proveo u bolnici na Firulama. Budući da je opaka bolest uznapredovala, otpušten je na kućnu njegu da umre u miru. Predan u volju Božju preminuo je u jutarnjim satima na Bijelu nedjelju, Nedjelju Božjeg milosrđa, 11. travnja u Svećeničkom domu u Splitu u 85. godini života i 58. godini misništva.

Gospodin Isus Krist, koji je uskrsnuće i život, neka sada primi svoga vjernog slugu svećenika Većeslava, neka mu u svom milosrđu oprosti sve grijehe i slabosti te mu podari mir i radost života vječnoga. Amen (NA Ančić)