Na Papinskom Liturgijskom Institutu koji djeluje unutar Papinskog Ateneja sv. Anselma u Rimu, fra Domagoj Volarević je 18. listopada 2018. obranio doktorsku disertaciju pod naslovom Cantatorium et Sacramentarium Sibenicense. Introduzione ed edizione semicritica del Cod. 1 della Bibliotecadel Convento di san Francesco a Sebenico (Kantatorij i Sakramentar iz Šibenika. Uvod i polukritičko izdanje kodeksa Cod. 1 iz Biblioteke Samostana sv. Franje U Šibeniku). Riječ je o liturgijskoj knjizi (kodeksu) na latinskom jeziku koji je pisan na pergameni. Nastao je polovinom 11. stoljeća u Bavarskoj opatiji Tegernsee, a danas se čuva u Šibeniku u samostanu sv. Franje.Moderator (mentor) rada je bio dr. sc. Renato de Zan, a cenzori dr. sc. Cassian Folsom (OSB) i dr. sc. Ubaldo Cortoni (OSBCam).

Kodeks je pisan na pergameni i latinskim jezikom i nastao je u drugoj polovici 11. stoljeća. Sam sad je podijeljen na dva velika dijela. Prvi dio je opisni, dok je drugi dio kritičko izdanje teksta, koje je radi specifičnosti liturgijskih knjiga u odnosu na Sveto pismo, u ovom slučaju definirano kao polu-kritičko. Prvi dio podijeljen je na pet poglavlja. U njima su prikazani dosadašnji radovi i spoznaje o ovom jedinstvenom kodeksu koji je sve dosada bio poznat i pod imenom Šibenski Liber sequentiarum et sacramentarium. Materijalni opis kodeksa kao i njegova kodikološka struktura, koja je po prvi puta napravljena po normama liturgijske metodologije, iznijeli su na vidjelo zanimljive činjenice o njegovu nastanku.Potom je u trećem poglavlju istražena podrobnije povijest kodeksa, tj. njegovo porijeklo, mjesta gdje se koristio te kako je naposljetku došao u Šibenik gdje se i danas nalazi. Četvrto i peto poglavlje rada donose liturgijsku strukturu kodeksa kao i njegovu povijesno liturgijsku impostaciju, tj. uočene odnose i veze sa drugim značajnim kodeksima srednjega vijeka. Drugi dio rada (iako mnogo veći u fizičkom smislu) nije podijeljen na poglavlja, nego donosi transkribirani tekst kodeksa sa ispravkama i uočenim nedosljetnostima te sa kritičkim aparatom u kojemu se bilježe posebnosti teksta, time i kodeksa.

Među ostalim ustanovljeno je da je kodeks bio korišten u Puli i Poreču, te da je, radi liturgijske strukture u bliskom odnosu sa mnogim već poznatim i glasovitim liturgijskim knjigama srednjega vijeka iz sjeverne Italije i južne Njemačke, odnosno Bavarske. Povijest kodeksa i njegovo značenje ovim radom su detaljnije prikazani, a najveći doprinos je što je po prvi puta uopće jedan liturgijski kodeks koji se čuva u Hrvatskoj predstavljen na ovakav znanstveni način način od strane liturgičara. Rad ovakvoga obima uvijek zahtijeva jasne granice do kojih se ide u istraživanju. Iako je rad predstavio mnoge nepoznate i manje poznate aspekte ovoga kodeksa na njemu se u budućnosti još može raditi, a ovaj je rad umnogome proširio vidike i spoznaje te posljedično olakšao buduća istraživanja, ne samo o ovoj jedinstvanoj knjizi, nego i o povijesti rimske liturgije i nekih drugih liturgijskih knjiga i kodeksa na prostoru današnje Hrvatske ali i izvan nje.