Fra Marijan Mandac, član Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, preminuo je u četvrtak 5. siječnja 2023. okrijepljen sakramentima u 84. godini života, 68. redovništva i 59. svećeništva.

Sprovod će biti održan u ponedjeljak 9. siječnja na groblju Lovrinac u Splitu s početkom u 13:45. Misa zadušnica bit će slavljena odmah nakon sprovoda u crkvi sv. Ante na Poljudu.

Fra Marijan Mandac rođen je 31. kolovoza 1939., od oca Jure i majke Marije rođ. Milanović. Pučku školu završio je u rodnomu selu Brnazama. Gimnaziju je pohađao u Sinju, Zadru i Pazinu. Godine 1955. pristupio je franjevcima Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri te ušao u novicijat na Košljunu. Nakon godine novicijata položio je prve redovničke zavjete. U Zagrebu je upisao teologiju 1960. godine. Boravio je kod franjevaca na Kaptolu. Svečano je zavjetovan 26. kolovoza 1962. U Zadru, u crkvi sv. Frane, primio je đakonat 1. ožujka 1964., po rukama nadbiskupa Mate Garkovića. Isti nadbiskup i na istomu mjestu podijelio je fra Marijanu sveti red prezbiterata 29. lipnja 1964. O. Mandac diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1966. godine. Iste godine je na istomu fakultetu položio licencijat.

U Belgiju je pošao u proljeće 1966. godine. Njegovu odluku da se bavi patrologijom mnogi su gledali s podcjenjivanjem jer su očekivali da će se baviti „nečim modernijim“. Ti i takvi nisu shvatili da modernost ne zavisi od teme, nego od pristupa. Najvažnije poticaje za otačku tematiku dobio je od fra Tomislava Janka Šagi-Bunića.

Studirao je teologiju na Katoličkom sveučilištu u Louvainu. Na latinskom je napisao doktorsku disertaciju s naslovom Theodoreti Cyrensis christologia ante synodum Ephesinam a. 431. Disertaciju je s uspjehom obranio. Iz nje je, za dobivanje diplome, po zakonu Sveučilišta, objavio studiju o istoj temi. Time je 25. lipnja 1971. stekao stupanj doktora teoloških i religioznih znanosti (grade de docteur en sciences theologigues et religieuses).

Poziv fra Karla Balića da radi u skotističkoj komisiji glatko je odbio, jer se nije osjećao pozvanim za taj posao. Radije je odabrao nastavnički rad. O. Mandac predavao je razne teološke predmete. To su: trinitarna teologija, kristologija, mariologija, pneumatologija, teološka antropologija, sakramenti inicijacije, patrologija s poviješću teologije i dogmi. Predavao je u Makarskoj, Zagrebu i Splitu.

Od 1970. godine predavao je na Franjevačkoj teologiji u Makarskoj. Od 1973. je u Zagrebu predavao na Bogoslovnom fakultetu. Tada je započeo njegov boravak kod franjevaca na Kaptolu. Godine 1975. postao je naslovni docent na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za definitora Provincije sv. Jeronima izabran je 1979. godine.

Neko vrijeme živio je u Dubravi kod otaca kapucina. Godine 1991. premješten je u Dubrovnik, ali zbog ratnih okolnosti ostao je u Makarskoj gdje je na Teologiji djelovao kao predavač. Za docenta je izabran 1998. godine. Od 1999. godine, kad su se udružile Teologija u Splitu, Franjevačka teologija u Makarskoj i kada su osnovale Katolički bogoslovni fakultet u sastavu Sveučilišta u Splitu, fra Marijan prelazi u Split kao predavač. Od tada boravi u samostanu na Poljudu. Izvanredni profesor postaje 2003. godine. Umirovljen je 2006.

Fra Marijan je već u gimnazijskim danima, a osobito za vrijeme studija, pokazivao iznimnu nadarenost. Iz tog vremena su i njegovi prvi radovi u listu franjevačkih pitomaca „Iskra“. List je služio kao prvo ogledanje mladih franjevaca u spisateljskom radu. Razne prigodne akademije bile su poticajne za daljnje usavršavanje. U provinciji sv. Jeronima, u godinama njegova studija i tijekom Drugoga vatikanskoga sabora, stvorila se povoljna klima za znanstveno usavršavanje. To je bilo moguće jer je bilo dovoljno pastoralnoga osoblja te su mladi svećenici mogli poći, nakon redovitoga studija, na daljnje usavršavanje. Uz to su tadašnji poglavari uviđali neophodnost podizanja znanstvene izobrazbe u provinciji. Jednako tako se nastojalo u provinciji imati svoje vlastite škole. To je bilo i jedno od identiteta te provincije koja je u svojoj povijesti osobit naglasak davala na školovanje. U posljednjih stotinjak godina djelovale su gimnazije na Košljunu, Badiji, Dubrovniku, Zadru i Poljudu. Povremeno je uspijevala uspostaviti vlastiti studij teologije u Dubrovniku. Uglavnom se računalo s provincijskim nastavničkim kadrom te su stoga bili neophodni prikladni profesori.

Tijekom razdoblja od 1941. do 1956. godine djelovala je u Dubrovniku, s prekidima, teologija koju su pohađali franjevački, dominikanski i dijecezanski studenti. Posljednji put provincija je imala Teološki studij u samostanu Male braće od 1969. do 1972. godine. Zbog maloga broja studenata Teologija je prestala s radom. Jednako tako je, nakon 11 godina, prestala 1974. raditi gimnazija na Poljudu.

Osim fra Marijana, gotovo cijela njegova generacija pošla je na teološke ili druge specijalizacije: fra Rafael Romić, fra Pijo Pejić, fra Bernardin Skunca, fra Stanko Skunca, fra Stjepan Pupić-Bakrač. Kasnije slijede nove generacije franjevaca koji su pošli na znanstvena usavr­šavanja: fra Klement Sršen, fra Nediljko Jerkan, fra Antun Bilokapić, Fra Ante Budimir, fra Ivan Gvaran, fra Ante Mrvelj, fra Stipe Nosić, fra Josip Sopta, fra Joakim Gregov, fra Prelja Djurašaj, fra Ante Kekez… Prestankom rada Gimnazije i Teologije većina njih se prestala baviti nastavničkima radom ili su to radili samo povremeno, uz druge obveze.

Ipak je u Provinciji bilo i onih koji su to nastavili u drugim institucijama. Već malo poslije Drugoga svjetskoga rata u Rimu su, na današnjem Papinskom sveučilištu Antonianum, predavala dvojica profesora iz Provincije, fra Mijo Brlek i fra Atanazije Matanić. Obojica su tamo provela cijeli svoj radni vijek i ostvarila izniman znanstveni ugled.

Njihovim je putem pošao i fra Marijan. On je sav svoj profesorski rad posvetio mladim teolozima izvan svoje zajednice, u Makarskoj, Zagrebu i Splitu. Kao da je bio predodređen za svoj znanstveni i svećenički put i za bavljenje patrologijom kao središnjicom svoga teološkog zanimanja.

Upravo zahvaljujući svojoj teološkoj strasti, koja je prepoznata od poglavara i redovničke braće, mogao je bez ometanja raditi svoj posao. Ta ljubav i neodoljivi žar rano je prepoznat. Odgojitelji i profesori redovito su isticali njegovu nadarenost i upornost. Tako je tijekom studija stekao potrebna znanja, osobito latinskoga i grčkoga jezika, koja će mu u kasnijem nastavničkom i prevodilačkom radu biti od neizmjerne koristi.

Već u prvom poznatom radu, tada još kao petnaestogodišnjak, pokazao je spisateljski dar. Nastupao je na gimnazijskim priredbama s raznim sastavima. Ondje je započeo istinski napor oko ozbiljnijega bavljenja patrologijom. Sam je već kao student prikupljao potrebnu literaturu. Već tada pisao je svojim poglavarima da planira stvoriti neku prikladnu knjižnicu s otačkom literaturom i molio da mu u tom pomognu.

Zadivljujući posao oko pisanja i prevođenja fra Marijan je uspio ostvariti zahvaljujući čvrstoj disciplini koju je sam sebi nametnuo još do studentskih dana. Taj red, koji je čuvao, očuvao je i njega, prema onoj staroj maksimi: Serva ordinem et ordo servabit te. Tek bi ga od otačke literature u mladim danima odvojio nogomet, a kasnije duge, gotovo maratonske šetnje. One su ga i u kasnijoj dobi održale u dobromu zdravlju i kondiciji.

Njegov prevodilački rad pretvarao se u pravu malu radionicu rukopisa. Nije se služio dobrobitima digitalnoga doba, nego je sve obavljao na stari način – rukom i na pisaćem stroju. Prvi prijevodi ispisani rukom i izvanrednom kaligrafijom očituju ne samo temeljitost rada nego i estetsku stranu prevođenja. Rukom ispisani svežnjevi papira za posjetitelja su gotovo umjetnički doživljaj. Njegove rečenice, kao i rukopis, čiste su i jasne. Jezik i rječnik besprijekorni su, stalno dotjeravani prepisivanjem na pisaćem stroju za konačnu verziju za tisak.

Prve zasluge za izdavanje vrijednih, ali ekonomski neisplativih djela, imaju franjevci u Makarskoj na čelu s fra Šimunom Šipićem, te Provincijalat na čelu s provincijalom fra Ivom Peranom. Oni su poduprli fra Marijanov rad i moralno i materijalno. Tadašnji provincijal, fra Ivo Peran, nazvao je fra Marijanov napor „milost“ i preporučio da ga na sve načine treba poduprijeti jer se bavi važnim područjem.