U srijedu, 28. veljače, na splitskom groblju Lovrinac pokopan je dominikanac – svećenik fr. Veselko Begić. Uz njegovu rodbinu i prijatelje na sprovodu su bila braća dominikanci i sestre dominikanke.

Fr. Veselka su uz mons- Marina Barišića, nadbiskupa splitsko-makarskog, ispratili i drugi redovnici i dijecezanski svećenici te časne sestre. Sprovodne obrede vodio je fr. Petar Galić, starješina samostana sv. Dominika u Trogiru koji je na početku homilije rekao kako je fr. Veselko bio osebujna i simpatična osoba. Imao je djetinje srce koje se moglo dobro naslutiti i u njegovoj privrženosti Blaženoj Djevici Mariji.

Svaki dan je uporno, bez obzira u kakvom su stanju bile glasnice (zbog bolesti, prehlade), predmolio svetu krunicu u crkvi. To je odzvanjalo u zadnje vrijeme s crkvenoga kora jer se zbog zdravstvenih poteškoća nije mogao spustiti u crkvu. Fr. Petar je potom iznio nekoliko razmišljanja Trogirana o fr. Veselku koji su naglasili kako je on bio „dobar čovik, dobar fratar i dobar svećenik.“

Misu zadušnicu u samostanskoj crkvi u Trogiru predvodio je provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavko Slišković koji je uvodno podsjetio na pokojnikov životni put posebno istaknuvši njegovu požrtvovnost koju je iskazivao tijekom Domovinskog rata kada je samostanske prostore otvorio brojnim izbjeglicama i prognanicima, osiguravajući im uz smještaj i sve ostalo potrebno za dostojan život.

Najveći dio života, od godine 1980. pa do smrti živio je u gradu-otoku Trogiru. Postao je simbolom dominikanske nazočnosti u ovom gradu, ali jednako tako u Redu je bio simbol Trogira.

Osim brigom o očuvanju samostana, njegovoj obnovi i prezentaciji kulturnih dobara, njegovanja raznih oblika pobožnosti, vodio je duhovnu skrb o trogirskim sestrama benediktinkama te sestrama dominikankama u Šibeniku, rekao je provincijal Slišković i dodao:“Istina, ponekad je život p. Veselka ovdje u Trogiru u odnosu na Hrvatsku dominikansku provinciju izgledao svojevrsnim otokom ili čak inozemstvom, budući da nije uvijek imao s kim dijeliti zajedništvo redovničkoga života.

Međutim, on je nastojao ne postati stranac ili izolirani otok. Rado je primao braću, pratio događaje i pothvate u Provinciji te ih moralno i materijalno podupirao. Kako ne bi ostao otok okružio se vjernicima laicima koji su mu pomagali u pastoralnom radu, ali i životnoj svakodnevici“.

Završavajući homiliju provincijal je zahvalio svima koji su ga pratili i bili mu na usluzi do posljednjeg dana ovozemnog života, posebno dugogodišnjoj liječnici i medicinskom osoblju. Potom je zahvalio i fr. Veselkovoj obitelji: sestrama Ani i č. s. Dobroslavi; braći Ljubi i fra Rafaelu, nevjesti Anici, nećakinjama i nećacima i drugim članovima obitelji; kao i zajednici u Trogiru.

Na kraju misnoga slavlja, u ime samostanske zajednice sućut obitelji i riječ zahvale svima koji su bili u pokojnikovoj blizini uputio je fr. Petar Galić, a u ime trogirskih svećenika katedralni župnik don Vinko Sanader. U ime grada Trogira, riječ sućuti uputila je zamjenica gradonačelnika gđa Ruža Kovačević Bilić.