Korizmena duhovna obnova za svećenike u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji okupila je oko 130 svećenika pod vodstvom splitsko-makarskoga nadbiskupa Marina Barišića, a održana je u srijedu 21. veljače u marijanskom svetištu i duhovnom centru u Vepricu.

Susret je počeo pokorničkim bogoslužjem koje je predvodio don Hrvoje Dragun, župnik župe sv. Stjepana prvom. u Opuzenu. Razmišljajući o sedam riječi koje je Isus uputio s križa naglasio je da su najsnažnije one u kojima Gospodin oprašta svojim ubojicama, odnosno onima koji ga razapinju. Iz njih možemo učiti kako ljubav oprašta, kako je ljubav milosrdna i kako ju je potrebno doživjeti, kazao je don Hrvoje dodavši da svećenici na poseban način doživljavaju tu milosrdnu Božju ljubav u sakramentu pomirenja ispovijedajući ljude. Međutim, još je važnije doživjeti osobno tu milosrdnu Božju ljubav, ispovjediti se i prikladno se pripremiti u vremenu korizme za susret s Uskrslim.

Po završetku toga obreda, bila je mogućnost za ispovijed. Potom je uslijedila pobožnost križnoga puta koju je predvodio mons. Pavao Banić, župnik župe sv. Marka ev. i dekan Makarskoga dekanata. Izabrao je križni put fra Bonaventure Dude, a molitve su predmolili fra Kristijan Stipanović i don Gabrijel Kamber.

Nakon osvježenja i kratke stanke, u velikoj dvorani Svetišta prigodno predavanje koje je bilo u formi duhovnoga razmatranja održao je isusovac o. Ante Tustonjić. Tim radnim dijelom moderirao je pastoralni vikar dr. Nediljko Ante Ančić.

Rasvjetljujući kulturološko-duhovnu i društveno-religijsku zbilju o. Ante se upitao kakvoga svećenika danas trebaju vjernici? U tom je svjetlu naglasio da „čim počnemo govoriti o svećeništvu ili o posvećenom životu u Crkvi općenito prva riječ koja dolazi do izražaja i koja je u našem vremenu sveprisutna jest: kriza. Kriza karizmi, kriza življenja vlastitoga poslanja, kriza zvanja, kriza morala, kriza identiteta, kriza obitelji, kriza odgoja… Sve su one manje ili više prisutne, ali mi moramo imati pozitivni pogled na našu stvarnost. Bog po nama slabima i nikakvima, ipak čini nešto dobro u ovome svijetu.“

Osim pozitivnoga pogleda na stvarnost i današnji svijet koji je zaražen kritizerstvom i negativizmom, svećenik treba ispravljati kriva tumačenja o Bogu i biti znak nade i optimizma, koji su utemeljeni u živoj i utjelovljenoj, dubokoj vjeri. Pozvao ih je da uvijek pred očima imaju Isusa koji je oličenje poniznosti i krotkosti, koji je izabrao put služenja, put poniznosti i poniženja, put ljubavi prema svima bez mjere i vaganja i dao nam ga za nasljedovanje. Put poniznosti i služenja nije atraktivan niti lagan. Lako je vladati, biti sebičan i sebeljuban, zato je biti ponizan izazov a služiti junaštvo. U tome se skriva duboka mudrost koja donosi dobre plodove, naglasio je o. Ante.

Primijetio je da se danas ne samo mladi nego i odrasli sve više otuđuju unatoč brojnim komunikacijskim kanalima. Stoga, zadaća svećenika u naše doba „nije više prenošenje znanja, izobrazba i školstvo kao u prijašnja vremena“, već uputiti ljude što učiniti sa znanjem koje imaju, poučavati ih kako se Bogu približiti u osobnoj molitvi, kako i na koji način tražiti i provesti, odnosno pomoći im da budu dobri ljudi i kršćani. Druga njegova važna uloga danas je da bude „apostol Božje utjehe i radosti. U ovom našem ozračju diktature negativizma, kritizerstva i beznađa svećenik je pozvan biti Božje svjetlo, Božja radost u svijetu, glasnik nade i utjehe.“ „Da bismo bili dobri vođe, marni pastiri i uzori stada koje nam je povjereno moramo najprije početi od nas samih. Molimo Boga milost da nas učini savršenima, da nas očuva od Zloga i da budemo radosni svjedoci. Posvetimo se poslu koji samo mi možemo i moramo činiti. Što danas ljudi očekuju od svećenika? Ne trebaju 'frajera' nego svjedoka i učitelja vjere!“

Na kraju svoga razmatranja o. Ante pozvao je svećenike da se u svom pastoralnom radu još više pozornosti posvete obiteljima i promicanju pozitivne slike braka i obitelji jer u obitelji se prenose vrednote mladim naraštajima i o njoj ovisi kakva će nam biti budućnost. Stavio im je na srce riječi o. Ante Gabrića: „Gori i izgori! Daj Isusu sve – i ono malo više!“

Potom su predstavnici inicijative „Hod za život“ Ante Gulan i Goran Velić predstavili ovogodišnji splitski „Hod za život“ koji će se odviti 19. svibnja te su zamolili župnike za suradnju u tom vidu. Generalni vikar mons. Miroslav Vidović iznio je obavijesti iz Nadbiskupskog ordinarijata podsjetivši da je sljedeći susret prezbitera na Veliki četvrtak (29. ožujka). Potaknuo je svećenike da prema drugima budu blagi a prema sebi strogi. Zaključni osvrt na kraju toga dijela dao je nadbiskup Marin Barišić. Zahvalio je predstavnicima „Hoda za život“ na svemu što rade na polju borbe za život istaknuvši kako i to pokazuje da Crkva nisu samo klerici nego i laici. Naglasio je kako se svi moramo boriti na svome polju kako bismo zaštitili život te kako bismo omogućili dostojanstven život svakom pojedincu i obitelji.

Susret je zaključen euharistijskim slavljem koje je predvodio nadbiskup Barišić u koncelebraciji s generalnim i pastoralnim vikarom, o. Antom i ostalim svećenicima a u misnom slavlju sudjelovali su i ovogodišnji đakoni. Liturgijsko pjevanje predvodio je don Šime Marović koji je pripremio i prigodne materijale.

U svojoj je propovijedi nadbiskup govorio o bitnoj odrednici prezbitera - identitet u relacijskom odnosu na što podsjeća prorok Jona (njegov je život u relaciji – povezanosti s Gospodinom i braćom i sestrama – Ninivljanima) ali i apostolska pobudnica pape Ivana Pavla II. „Pastores dabo vobis“. „Određeni smo od Drugoga, od drugih i za druge. Za svećenika drugi je razlog njegova postojanja. Bilo da je riječ o drugom napisano velikim ili malim slovom. Stoga, pozvani smo i poslani izaći vani – ići prema drugome. Pozvani smo izaći iz sebe kako bismo s Kristom išli prema Ocu i prema drugima. Moglo bi se za svećenika reći da njegovo 'ja' formira eklezijalno 'mi' koje ga usmjeruje prema Kristu Velikom svećeniku. Ovo se može ostvariti ukoliko se u eklezijalnom 'mi' očituje trinitarno 'mi', 'mi' Presvetog Trojstva. Otajstvo euharistije jest model našega izlaženja, darivanja, naše relacionalne egzistencije koja nas suobličuje Kristu Gospodinu. Zapravo darujemo se po slavljenju i življenju euharistije. Dar koji smo primili od Drugoga – Krista Gospodina, mi sa svoje strane na neki način produžujemo i darujemo braći i sestrama. Ljubimo Boga služeći braći i sestrama. U ovoj relacionalnosti rastemo i ostvarujemo svoj poziv i poslanje“, kazao je nadbiskup.

U duhu „Presbiterorum ordinis“ podsjetio je na svećeničko zajedništvo istaknuvši da razne službe nikada ne smiju biti privatne i izolirane. Da bi se ostvarilo zajedništvo prije svega, dodao je nadbiskup, „potrebna je jedna harmonična relacionalnost u nama samima, naše vanjštine i naše nutrine. Koliko god je potrebno braniti Božju prisutnost u mističnosti našega srca, ipak vanjština očituje našu duhovnosti. Na način na koji se odnosimo prema drugima, očituje se i razina naše duhovnosti - odnos s Gospodinom. Što je zapravo brat i sestra – moj bližnji? U njima se trajno očituje utjelovljenje Sina Božjega. Pozvani smo otvarati i proširivati svoju nutrinu prema sredini u kojoj živimo. No, draga braćo, naša nutrina i vanjština međusobno se obogaćuju. Naša duhovnost i naš pastoral. Zar to nije slučaj i kod Jone? Samo vraćajući se Ninivljanima, kroz pastoral navještaja riječi Božje, Jona raste u svojoj duhovnosti i teologiji: otkriva da je Bog milosrdan i milostiv.“

Naglasio je da je svećenička duhovnost – naviještanje Riječi Božje, slavljenje euharistije i sakramenata - itekako povezana s njihovim zajedništvom, suradnjom, susretima i stilom života. „Kako kaže papa Franjo: 'Ne zaboravite da đavao uvijek ulazi preko džepa.' A iz toga odnosa prema materijalnom sigurno da se grade veće zidine oholosti, umišljenosti i samodostatnosti mogućeg Taršiša. Mi dijecezanski svećenici nemamo zavjet siromaštva, ali smo pozvani da ono što posjedujemo ne bude zatvoreno u 'moje, meni, za mene', nego da 'cirkulira' među nama, posebno potrebnima i ugroženima.“ Nadbiskup Barišić pozvao je svećenike da žive u temeljnom i dinamičnom odnosu s Gospodinom i vjernicima kojima su poslani. Okupljeni svećenici nastavili su druženje na zajedničkom objedu u blagovaonici svetišta.