Sprovodne obrede za pokojnog fra Josipa Marcelića, redovnika i svećenika Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, predvodio je provincijal fra Ivo Martinović u subotu, 27. siječnja na splitskom groblju Lovrinac. Sprovodu je prisustvovalo oko 60 svećenika predvođenih splitsko-makarski nadbiskupom Marinom Barišićem, generalnim vikarom mons. Miroslavom Vidovićem te oko 40 redovnica. Članovi obitelji, rodbina, brojni vjernici iz njegove župe sv. Obitelji sa splitskog Sukoišana ali i iz drugih župa te prijatelji došli su se oprostiti od pokojnog fra Josipa, duhovnika i karizmatika, koji je ostavio neizmjeran trag na duhovni rast brojnih ljudi te bio pomoć i potpora mnogima u trenucima slabosti i nevolje.

Govoreći o fra Josipu provincijal Martinović je kazao da je radikalno prihvatio Isusov poziv, za njega nije bilo drugoga učitelja ni druge ljubavi doli Isusove. „Bio je osjetljiv za čovjeka, imao je volje i snage ljude slušati, čuti i poučiti u svjetlu svog Učitelja. On je bio učenik koji uči i radi, koji nije imao slobodnog vremena, koji se nije bavio površnim razgovorima i nebitnim stvarima. Bitno mu je bilo zajedništvo, molitva, rad i odgovornost“, kazao je provincijal dodavši da se fra Josip osobito zauzimao za ranjenoga i raspetoga čovjeka za siromaha i prezrenoga i za obitelji današnjice. Poštivao je crkvene poglavare ali i opominjao i pozivao na odgovornost u vršenju službe. Stajao je iza svojih riječi koje je izrekao, napisao i drugima poslao i naglašavao da „Crkva mora biti autentična“. Osjećao je duboko za Domovinu te je pratio aktualna događanja, društveni i politički život, kulturu i sport. Svojim likom i stilom života skromnoga čovjeka i redovnika privlačio je i vjernike i nevjernike, i učene i neuke. „Bio je čovjek molitve uronjen u otajstvo Euharistije i glas Božji koji viče, krik i vapaj Božjeg siromaha koji sve upozorava na važnost spasenja i povijesnog trenutka“, naglasio je provincijal Martinović.

Pročitane su riječi sućuti koje je uputio mons. Mate Uzinić, dubrovački biskup, fra Nicholas Polichnowski, generalni ministar Reda i zajednica Neokatekumenskoga puta u Splitu s kojima je fra Josip bio od samoga početka. „Otac Josip je u svom životu uspijevao skladno povezivati vjeru i razum i tako pridonosio većoj slavi Božjoj u svijetu. Uspijevao je služiti se svojim darovima govorenja i znanja u širenju i prenošenju čudesnoga Božjeg svijeta drugima“, kazao je, između ostaloga, generalni ministar Reda. Zahvalu pokojniku za svako dobročinstvo u svoje ime i ime svoje obitelji izrekao je i don Jure Purkić.

Tajnik Provincije fra Zvonimir Brusač podsjetio je na fra Josipov životni tijek. Fra Josip Marcelić, krsnim imenom Ivan, rođen je u Preku na otoku Ugljanu 31. prosinca 1929. Osnovnu je školu završio u rodnome mjestu, a klasičnu gimnaziju u Splitu 1948. g. Filozofsko-teološki studij završio je na Visokoj teološkoj školi u Splitu 1954. Za svećenika je zaređen 1953., također u Splitu. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu je diplomirao (1956.) i magistrirao (1957.) Na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu doktorirao je dogmatsku teologiju (1966.) magistrirao iz filozofije (1967.) te se specijalizirao iz moralne teologije (Accademia Alfonsiana, 1969.-1971.) Doktorska disertacija Ecclesia Sponsa apud S. Ambrosium objavljena mu je 1967. u Rimu.

Poslije pastoralnog djelovanja u Zagrebu i Zadru predavao je dogmatske i druge predmete na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru (1959.-1964.). Od 1971. do 2000. predavao je različite teološke predmete na Teologiji u Splitu (od 1999. KBF u Splitu) i na Institutu za teološku kulturu laika (kasnije Teološko-katehetski institut) pri istoj Teologiji. Predavao je također na Teološko-katehetskom institutu u Dubrovniku i na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi (dok je bila u Bolu, na Braču 1994./95.). Na Teologiji u Splitu bio je rektor (1982.-1986.; 1990-1992.), vršitelj dužnosti rektora i prorektora te više puta član Užega vijeća. Više je godina bio član Vijeća za nauk vjere pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije te nekoliko godina i njegov tajnik.

Objavio je velik broj radova u našim teološkim i stručnim časopisima i zbornicima, napisao desetak knjiga te, kao animator i sudionik katoličke karizmatske obnove u nas, za niz Duh i voda – Biblioteka djelâ Obnove u Duhu, kojeg je objavljivao u suradnji s don Božidarom Medvidom, preveo dvadesetak djela. U svom je Redu bio generalni vijećnik i generalni povjerenik za Svjetovni treći red (1965.-1971.), više puta delegat na generalnom kapitulu, generalni vizitator, a u Provinciji provincijski vikar i provincijski vijećnik, član povjerenstva za redovnički život te gvardijan u Splitu.

I poslije završetka djelovanja na KBF-u Splitu (2000.) ostao je vrlo aktivan u teološkom i pastoralnom radu kao pisac, prevoditelj, propovjednik, ispovjednik i duhovni savjetnik putem sudjelovanja u medijima i u svagdašnjim pastoralno-duhovnim susretima i razgovorima s mnogim ljudima, osobito onima kojima je bila potrebna utjeha, savjet i pomoć, u samostanu sv. Josipa u Splitu, sve do posljednjih dana svoga dugog i plodonosnog života. U tom je razdoblju, otvarajući se suvremenim medijima, napisao i scenarije za nekoliko dokumentarnih filmova (npr. Turinsko platno, Gospa Guadalupska).Osjećajući nužnost javnog svjedočenja vjernika u suvremenom hrvatskom društvu bio je jedan od inicijatora osnivanja, član Savjetodavnog vijeća i duhovnik Hrvatske udruge Benedikt u Splitu.

Nakon sprovodnih obreda fra Josip je pokopan na splitskom gradskom groblju Lovrinac, a potom je misu zadušnicu u samostanu sv. Josipa na splitskom Sukoišanu predvodio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

„Otac Josip bio je duhovnik našega grada Splita. Nije se rodio u Splitu, ali bio je pravi Splićanin. Nije se dao iz njega jer da je otišao naš grad i naša Crkva bili bi siromašniji“, kazao je nadbiskup uvodeći u misu.

U svojoj je propovijedi nadbiskup istaknuo kako je pokojnikova ključna riječ u govorima, propovijedima, predavanjima bila „otajstvo“. „Otajstvo Božje je objavljeno malenima, a to su oni koji su svjesni svoje grešnosti, ograničenosti i pokušavaju živjeti autentično i ponizno, oni koji stavljaju Isusa u središte. To otajstvo objavljeno je i našem ocu Josipu. Bio je i u ulozi učitelja, profesora, ali i onoga koji je stalno učio te je zato mogao ovo otajstvo razumjeti, ulaziti u njega, živjeti ga i naviještati drugima. Naviještao ga je osobito malenima, onima na periferiji, ranjenima te je s njima dijelio njihove poteškoće. Mnogi mu zato mogu zahvaliti i reći: 'Spasio me!“, kazao je nadbiskup dodavši da mu sigurno zahvaljuju brojni brakovi, osobe koje su ugledale svjetlo, oni koji su se pomirili i otkrili nadu u svom životu. „Gospodin zove da učimo od njega koji je blaga i ponizna srca. Daje nam metodu: učiti srcem i ljubiti! Otac Josip je srcem otkrivao i prihvaćao otajstvo spasenja i bio njegov vedri znak u ovom vremenu i prostoru. Čitao je znakove vremena i otkrivao djelovanje Duha Božjega“, naglasio je mons. Barišić dodavši da se fra Josip osobito posvetio „studiju“ o Torinskom platnu. „Sam je bio prijevod lica Božjega milosrđa Isusa Krista. Vjerujem da ćemo ga s distance još više otkrivati i da će nam on na svoj način iz nebeske perspektive govoriti“, poručio je nadbiskup Barišić.

Od fra Josipa još su se oprostili uime KBF-a u Splitu v. d. dekana prof. dr. Anđelko Domazet, uime rodne župe Preko Josip Markulin i uime župe sv. Obitelji župnik i gvardijan fra Kristijan Kovačević, a pročitane su sažalnice Franjevačke provincije sv. Jeronima i Školskih sestara franjevki s Lovreta u Splitu.