Svetkovina Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, zaštitnice Centralnog bogoslovnog sjemeništa

„Danas slavimo svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, zaštitnicu našeg Centralnog bogoslovnog sjemeništa. U pripremi za dolazak Spasitelja, u njegovu ostvarenju i u ovom iščekivanja drugog dolaska, nitko nije toliko povezan s Kristom kao Marija“, kazao je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić predvodeći svečano euharistijsko slavlje na svetkovinu Bezgrešnog sačeća Blažene Djevice Marije u petak, 8. prosinca u kapeli Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu.

U suslavlju je sudjelovalo 25 svećenika među kojima su bili provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman, generalni vikar mons. Miroslav Vidović, pastoralni vikar mons. Nedjeljko Ante Ančić, rektor CBS-a don Jure Bjeliš, odgojitelji bogoslova i profesori. Svima njima nadbiskup Barišić je, na početku misnog slavlja, čestitao njihovu nebesku zaštitnicu, a potom je svoje pozdrave uputio i đakonima, franjevačkim bogoslovima, isusovačkim novacima, sjemeništarcima, studentima Katoličkog bogoslovnog fakulteta i svim podupirateljima CBS-a.

Prigodnu homiliju održao je đakon don Danko Kovačević. On je približio otajstvo Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije suprotstavljajući našu ljudsku nemogućnost i Božju svemogućnost koje je ostvarena u onome 'Neka mi bude' i time prelivena na svakog čovjeka. (Cijelu homiliju možete pročitati u nastavku)

Na kraju slavlja kojeg je pjevanjem obogatio zbor bogoslova pod vodstvom vicerektora don Ivana Urlića, okupljenima se obratio rektor CBS-a u Splitu don Jure Bjeliš koji je na prisutnosti zahvalio biskupima, svećenicima i svim dionicima slavlja.

Poslijepodne je upriličena svečana akademija za bogoslove, sjemeništarce i goste, na kojoj se nadbiskupu Barišiću pridružio i šibenski biskup mons. Tomislav Rogić i biskup u miru mons. Ante Ivas. U prvom dijelu zbor bogoslova izveo je nekoliko pjesama, a potom je uslijedio scenski prikaz „Bogu se ne žuri“ kojeg su izveli bogoslovi.


Homilija don Danka Kovačevića:

Marijo! Bogu ništa nije nemoguće.

Ivane!  Jure! Petra! Bogu ništa nije NEMOGUĆE.

Dragi brate i sestro, Crkva  danas po evanđelistu Luki pred nas stavlja ovu Radosnu vijest. Ova riječ je važna za tvoj i moj život. Ćut ćemo je još dvaput u ovom došašću - u srijedu pred Božić i na sami Badnjak.

Bogu ništa nije nemoguće.

Postoji li u tvom životu neka NEMOGUĆA situacija? Pretpostavljam da si imao, imala priliku čuti i sebe i druge kako izgovarate riječi: KAKO TO IMA BITI? Nemoguće JE. Ne može SE. Jednostavno... ne mogu.

Što je to zbog čega si ti SMETEN, SMETENA? Zbog čega se BOJIŠ? Pođi od svakodnevnice. Možda ti je nemoguće biti BUDAN, BUDNA. Sada, ovdje. Možda se ne možeš ustati ranije i moliti. Ići na zornice. Nemogućim ti se čini proći kolokvij.

Je li ti nemoguće naći zajednički jezik s ukućanima, sa kolegama? Smatraš li nemogućim prihvatiti ljude oko sebe? Uostalom, njega ili nju je nemoguće voljeti. Poštivati. Nemoguće im je oprostiti.

Možda smatraš da je nemoguće naći posao u tvojoj struci. Držiš li da ti je nemoguće naći osobu s kojom ćeš ući danas sutra u kršćanski brak.? Da ti je nemoguće imati obitelj? Misliš li da je život po evanđeoskim savjetima nemoguć? Da ti je nemoguće ostvariti i živjeti duhovni poziv? Da ne možeš biti i ostati svećenik ili časna sestra, redovnik? Da tvoj narod ne može izbjeći nepravdu i jaram moćnika ovog svijeta i njihovih presuda? Da Crkva nema budućnosti? I možda najvažnije: Misliš li da ti je nemoguće ostvariti život i sreću DRUKČIJE od onoga kako si TI planirao, planirala?

Za izlazak iz ove tvoje i moje nemoguće situacije, čini se da je od pitanja: „ŠTO je nemoguće“? mnogo važnije pitanje: „KOME je nemoguće?“ Ili drugim riječima: „KOME ništa nije nemoguće?“.

Pogrešno odgovoriti na to pitanje znači: stvarati IDOLE. Ako ste u zadnjih deset godina kupili neki Adidasov proizvod, vjerovatno ste  primjetili njihov slogan: Impossible is nothing. Nemoguće je ništa. Ali…taj slogan nadahnut je promišljanjima ČOVJEKA, sportaša koji je svojedobno uzvikivao „Ja sam najveći, ja sam najveći“…da bi ga život s vremenom ponizio, učinio ga nemoćnim. Povijest je pokazala više puta i na više načina da poći od čovjeka kao onog kome ništa nije nemoguće vodi u razne IZME: samodostatni humanizam  i individualizam. Relativizam. Utilitarizam, skepticizam i njihove suvremene epigone na našim prostorima.

Knjiga Postanka govori o drugom idolu. Prevarant koji zasljepljuje čovjeka, Djelitelj koji izolira čovjeka,. Podmetač nogu koji čini da čovjek pada na sve četiri i skriva se u vrtu, Umrljan. Maculatus. Bez dostojanstva, nejasan, bezličan. Čovjek po Sotoni ostaje BEZ  onog što je za oči zamamljivo, dobro za jelo, za mudrost poželjno. Ostaje bez Božje ljepote slijep, bez Božje dobrote gladan, i bez Božje istine koj oslobađa hrom, kljast, nepokretan. U nemogućoj situaciji.

Osjetio sam nešto slično na vlastitoj koži. Proveo sam godine i godine života u stanju destruktivne neodređenosti. Skrivao sam se od Boga. Živio svoj egzistencijalni non serviam. Nedefiniran. Nejasan, nesukladan, fragmentiran. Bez poslanja. Bježao sam od glasa u vrtu: Gdje si?

Posljedice? Između ostalog, pojavile su mi se mrlje na makuli oba oka. Makularna degeneracija. Oko je tijelu svjetiljka. Ogledalo duše. Kad sam došao na hitni prijem, doktor reče: Ovo je od stresa. Menadžerska bolest. Još dva tjedna i bio bi slijep. A time i gladan. I nepokretan.

Kad mi se stanje popravilo? Kad je makula zacjelila? Kad sam prestao biti menadžer koji želi sve imati u svojim rukama. Biti kao Bog. Kad sam se odazvao na Božji poziv za svoj život. Kad sam promucao svoj NEKA MI BUDE. O sretne li krivice!

Možda i ti, brate i sestro, polaziš od idola. Možda ti se zato čini nemogućim živjeti ono na što nas poziva papa Franjo u ovom došašću: daj prioritet Bogu i nadvladaj ravnodušnost i okrutnost prema čovjeku. Ali kako to ima biti,  ako svijetom vlada ZABORAV BOGA? Jesmo li i mi tome pridonijeli svojom umrljanom egzistencijom? Svjedočim li ja živog Boga ili sam teolog kao Jobovi prijatelji? Zaborav Boga. Na tragu papinog angelusa: jesam li zaboravio zamamnost Božje mudrosti kroz duhovni sekularizam, traženje svjetske slave.? Ta što je moja ravnodušnost nego zaborav Božje LJEPOTE kroz bezlični pragmatizam, jedan mumificirani život. Ne očituje li se moja okrutnost kao zaborav Božje DOBROTE kroz praktični relativizam, ignoriranje potrebitih?

I eto nam pravog odgovora na pitanje KOMU ništa nije nemoguće? Bogu. Onomu na koga je svijet zaboravio a mi, umrljani, ne možemo ga dovoljno jasno, sukladno i cjelovito očitovati. BOGU ništa nije nemoguće. I zato nam je potrebna IMMACULATA. Ona koja je bez mrlje. Bez ljage. Ona koja će očitovati Boga. Žena s Mjesecom pod nogama. Tota pulchra, ona kao Mjesec savršeno jasno, sukladno i cjelovito reflektira Sunce Božje istine i dobrote. Ali Crkva Mariju ne poznaje samo kao mjesec nego i kao zvijezdu nove evangelizacije. Je li Marija Mjesec ili zvijezda, ravna Suncu? Je li Marija samo refleksija Božjeg sjaja, dobrote i istine ili joj je taj sjaj imanentan, i iz nje kao iz zvijezde izvire? Suvremena astronomija otkrila je da su većina zvijezda koje mi na nebu vidimo zapravo dvojne zvijezde. Neke od tih dvojnih sustava zovemo pulsar. Možda upravo preko slike pulsara možemo donekle prispodobiti odnos Marije i Isusa. Neutronska zvijezda, mala, neznatna, skromna, 10 kilometara promjera, prah zemaljski. Ali nevjerovatno snažne gravitacije. Gustoće. Punine. Značaja. Ta oku neznatna nakupina prima „puls“:  život, toplinu, svjetlost i sjaj, taj oblak energije, kao nekakvom pupčanom vrpcom od druge zvijezde - velikog zvjezdanog diva koji se razdaje u supernovi. U svom Pismu umjetnicima, Ivan Pavao II govori o nečem sličnom: samo Bog je creator. Čovjek ne može stvoriti. Sotona ne može stvoriti. Stvorenje može samo biti artifex. Prepoznao je to i umjetnik koji je u Crkvi Marijina pohođenja u Ein Karemu naslikao onu veliku zidnu fresku nasuprot glavnom oltaru, iznad orgulja. Vi koji ste bili u Izraelu prije par tjedana, sjećate li se? Žena, zaogrnuta Suncem, mjesec joj pod nogama. Jeste li primjetili onaj ključni detalj? Sunčana energija, sila Svevišnjeg, nebula, oblak koja brani Izrael i osjenjuje Mariju izvire iz Krista. ON je ona velika zvijezda, koja se razdaje u supernovi ljubavi a Marija ona malena neutronska zvijezda koja Sin hrani pupčanom vrpcom. Marija je kći svoga Sina. I zato je trebala biti immaculata. Sveta i besprijekorna.

Međutim, apostol Pavao podsjeća nas ništa manje nego Efežane, SVI su ljudi pozvani i predodređeni da budu sveti i besprijekorni pred Bogom u ljubavi. Koja je onda razlika između nas i Gospe? Marija je keharitomene, od začeća milosti puna, po Kristu  a mi smo echaritosen – obdareni milošću u krštenju i vjeri ljubavlju djelotvornoj, po Kristu. Gledajući Bogorodicu, i nama se budi čežnja za puninom milosti, Njezin nebeski odsjaj i sjaj privlači nas Bogu, te nam pomaže, kako kaže papa emeritus, nadvladati napast života u osrednjosti kompromisa sa zlom. I usmjerava prema vrhovnome dobru, Bogu, koji je, u ljepoti sjaja svoje istine, izvor RADOSTI.

I zato nam je potrebna Immaculata.

Kako i gdje doći do ove punine, do plerome? Počinjemo ovdje i sada, dragi brate i sestro. Ovo je tvoj i moj kairos. Sveta Misa. Ovdje i sada, BOG, posredstvom Bezgrešne čini... nemoguće. Sada, u Službi riječi, Marija meni i tebi pokazuje kako se suočiti sa nemogućim. Marija je budna za božju ljepotu i njome biva zahvaćena. Marija se čudi. U susretu s nemogućim, ona ne pada u slijepi fideizam. Marija pita. Ulazi u dijalog s Bogom.Na tragu onog što sveti Ambrozije reče jučer u Službi čitanja, njezina usta, usta  mudračeva, su oružje razuma. Razumnost nije isto što i potpuna izvjesnost. Istinska razumnost uključuje dozu rizika, povjerenja, vjere. Vjera je to drugo krilo, kako reče Ivan Pavao II koje balansira razum i sprečava čovjeka da ostane zarobljen u  samodostatnosti, da leti ukrug. Vjera i razum, su dva krila na kojima leti Marijin NEKA MI BUDE. Immaculata znači SLOBODNA! Marija je na krilima vjere i razuma oslobođena straha da preda život u Božje ruke i od Svevišnjega prima dar njegove dobrote – ime, identitet i poslanje u svijet. Ona na tim krilima hita svojoj rođakinji. Sudjeluje u kreativnom nacrtu ljubavi Očeve. Postaje kao Gabrijel, anđeo druge prilike za druge, glasnica Radosne vijesti: BOG JE MOJA SNAGA. Immaculata tako osvijetljuje put u budućnost i iscjeljuje prošlost. Ona  potom prebire te događaje u svom srcu, reflektira nad susretom s Bogom. I konačno ona pjeva, hvali i slavi. Čitavom svojom egzistencijom ona izriče istinu u doksologiji, svoj credo. Veliča.

Što je sa tvojom i mojom drugom prilikom? Može li se čovjek dvaput roditi? Pita Nikodem. Pitam i ja i ti. Je li moguće ući opet u utrobu Majke i započeti ispočetka? Moguće je. Kršten si. Primaš sakrament pomirenja. Za nekoliko trenutaka, u euharistijskoj službi, ti, neutronska zvijezda, mala, neznatna svemirska čestica primit ćeš euharistijskog Krista, tu supernovu ljubavi. On će tebe vezati uza se pupčanom vrpcom sile Svevišnjeg. Obavit će te oblak koji brani Izrael. Ovdje u utrobi Crkve, inkubatoru Marijine slobode,  pričestit ćeš se njemu, Kristu-Glavi i postati dio njegova Tijela. Rasteš kao sin u Sinu. Postaješ kao Marija, živa pokaznica, poslana u svoj Egipat, u svoju Galileju pogansku, u svoj Nazaret. Slijepima, gladnima, nepokretnima. Da im očituješ, kako reče sveti Bernard u Službi Riječi prekjučer, Gospodinovo prvo došašće: ono u tijelu i slabosti. U hostiji. U strahu i velikom drhtanju tvog navještanja Riječi koju, nadam se, brižljivo čuvaš. I prije nego li to primjetiš, dogodit će se srednje došašće; Gospodin će ti se skrovito pojaviti zdesna, u  Duhu i sili. On će već od mrvica koje imamo za ponuditi drugima nahraniti desetke, stotine, pa i tisuće.

BOGU ništa nije nemoguće.
Ima li Radosnije vijesti od ove vijesti?
Nije li upravo ovo korjen, srčika Evanđelja?
Onaj panj na kojem će izrasti mladica Jišajeva u tvom životu
i usred zime,  pupoljak na gorućem grmu
one  Ruže otajstvene, rozete,
kroz koju te rasvjetljuje i grije
sjaj Mladog Sunca s visine?

Haire! Raduj se! Sefanija, Zaharija i anđeo to tebi danas kažu
Onaj koji ima doći
čini da i ti kličeš i raduješ se, stanovniče Siona. Ovdje i sada je Gornja soba.
Raduj se! Kao Mirjam kecharitomene – ona koja je oduvijek voljena od Sunca.
Kao Sara koja se smije čudesnoj razmjeni.
Kao David,  čovjek po srcu Božjem, koji svira i pjeva Gospodinu
I tko zna? Jednog dana možda kao Stjepan i ti, već ovdje,
na ovim našim pastirskim poljanama šake suza i vriće smija
budeš pleros charitos.
I ugledaš Gospodina u njegovom posljednjem došašću:
onom u slavi i veličanstvu.

Bezgrešno začeće Marijino početak je svega toga.

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
U ponedjeljak 16. travnja u franjevačkoj crkvi Svete Marije u Makarskoj splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić ...
Franjevački klerikat u Splitu Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja prvi put ove godine u organizaciji ...
Nadbiskupsko sjemenište u Splitu i Nadbiskupijska klasična gimnazija „Don Frane Bulić“ svečanom su akademijom ...
Uoči svetkovine Navještenja Gospodinova, u nedjelju Božjega milosrđa, 8. travnja, u kapeli Navještenja Gospodinova u ...
Uoči svetkovine Božanskog Milosrđa, 7. travnja 2018. radosno smo proslavile Dan Provincije u molitvi i zajedničkome ...
U Nadbiskupskom ordinarijatu u Splitu na Veliku subotu 31. ožujka upriličena je već tradicionalna uskrsna čestitka ...
U kapeli Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu, na tradicionalnom susretu bogoslova s njihovim roditeljima i ...
U samostanu sestara Službenica Milosrđa – Anćele svečanim misnim slavljem koje je u suslavlju s povjerenikom za misije ...