Drugi dio drugoga dana XXIII. međunarodnoga teološkog simpozija Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu koji se odvijao na temu "Vjera i sport u susretu" u petak, 20. listopada program je počeo predavanjem izv. prof. dr. sc. Ivice Žižica (Katolički bogoslovni fakultet u Splitu; Papinski liturgijski institut Papinskog sveučilišta sv. Anzelmo, Rim) o temi „Ritualizacija u sportu“.

Dr. Žižić je odmah na početku svoga predavanja predstavio svoju temu govoreći kako će nastojati pokazati antropološku osnovu ovih dvaju kulturoloških fenomena. Ritual u sportu itekako je prisutan. Svoje predavanje podijelio je u tri segementa pitanja: pitanje ekspresivne funkcije, transformativne funkcije te estetske funkcije u kojoj se pronalaze vjerski obredi i sportsko ponašanje. Naglasio je kako se sport obredno igra u natjecanjima, a religija se igra s transcendencijom tako da je obrednost spušta u imanentno dok se sport igra s imanentnim tako da se otvara jednoj vrsti transcendencije. Postoje razne definicije igre, a kao najpotpuniju rekao je kako je igra slobodna, neproduktivna i neizvjesna aktivnost koja otvara prema zamišljenoj stvarnosti i prema hipotetskom načinu djelovanja. Igra uključuje preciznu simboličku elaboraciju prostora i vremena. Sport i religija se igraju preko obrednih transformacija. Tu se jasno uočava nekoliko faktora: peformativnost, formalnost, stvaranje idealnog poretka te združivanje svetoga i profanoga. Estetska funkcija je ritualna funkcija koja sport promatra u svjetlu hipotetskog djelovanja. Izlagač je naglasio kako obred djeluje infraracionalno tj. da se kreće u sferi značenjskog izobilja i posebno emotivnog vrenja.

Dr. Žižić potom je prikazao video iz svibnja 2017. s nogometnog stadiona Olimpico u kojem je prikazana nogometna ikona F. Totti s ciljem da se zapitamo je li sport danas postaje nekom vrstom zamjenske religije po svojoj obrednosti: pozdravi, dodiri, ljubljenja, klanjanja, slavljenja. Po svim svojim elementima ovo je religijsko slavlje iako se tako ne čini jer je on sposoban obuhvatiti na tisuće ljudi i sve ih sabrati u jednu jedinstvenu communitas te ih uvesti u jedan jedinstveni tok-flow. U ovom primjeru pokazao je kako sport valorizira tijelo – Totti je ovdje svetac i polubožanstvo. Sport estetizira pokret čineći ga sakralnim i lijepim. Religija utjelovljenja kršćanstva danas ima poteškoću s tijelom. Pitanje tjelesnosti je pomalo racionalizirano i moralizirano kao da se na tijelo gleda kao nešto što je niže od uma i duha. Kršćanstvo osim toga s teškoćom odražava blagdansku poetiku što nije slučaj na Olimpicu. Svijet sporta s velikom lakoćom zahvaća u blagdanski egzistencijal čovjeka te se s razlogom možemo zapitati: Može li sport zamijeniti religiju?

Fotogalerija: Klement Radosoljić

Potom je doc. dr. sc. Ante Akrap (Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Splitu) izlagao o temi „Ontologija nogometne igre“. Odmah je primijetio kako je ovaj video koji je dr. Žižić prikazao odličan uvod u njegovo predavanje. Pojasnio je kako se u antropološkom smislu čovjek treba igrati. Igra ima važnu odgojnu vrijednost te je ona ontološka struktura čovjeka. Bez igre čovjek ne bi bio čovjek. Igra uključuje interakciju s drugim te je simbol zbližavanja s drugim. Nakon što je kratko izložio povijest nogometa te kako je nogomet postao najvažnija sporedna stvar na svijetu dr. Akrap je pojasnio kako iako na prvi pogled ontologija i nogomet zajedno izgledaju nepovezano ipak ima nekog smisla ontološka struktura nogometne igre. Ontologija kao filozofska disciplina bavi se bitkom i s njim povezanim pitanjima. Ontologija nogometa raspravlja što je nogomet, a što nije nogomet. Sukladno tome raspravlja o dijelovima nogometne igre, o njegovim međusobnim odnosima, o odnosima dijelova prema cjelini nogometne igre te o samoj cjelini nogometne igre. Ontologija nogometa nastoji odgovoriti na pitanja koja se odnose na loptu, igrača, suradnju igrača, na prostor i vrijeme, strategiji itd. Zaključio je kako je sport fenomen od društvenoga značaja kojim se bavi mnoštvo ljudi te snaži ljudsko tijelo i dušu. Ipak, on se danas izgubio u spektaklu koji je postao dominantan oblik izražavanja suvremenog načina života te mu prijeti opasnost od pretjeranih i nerealnih zahtjeva koji se svode na granice ljudskih mogućnosti.

Nakon kratke rasprave posljednje predavanje na simpoziju održao je Hrvoje Petrušić, doktorand (Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Splitu) o temi „Antropotehnički imperativ. Uz Sloterdijkovu filozofiju vježbi“. Svoje predavanje temelji na Sloterdijkovoj knjizi „Moraš promijeniti svoj život“. Na početku je objasnio kako pojam antropotehnike znači skup tehnika i postupaka koje čovjek sam izvodi na sebi ili daje drugome kao čovjeku da to radi na njemu te iznalaženjem te tehnike čovjek iznalazi sebe. Prema Sloterdijkovu učenju sport proizvodi sportaša, subjekt kao i kondiciju – stanje u svijetu i stanje organizma. Izlagač je u jednu ruku uzeo knjigu Tome Kempenca „Nasljeduj Krista“, a u drugu udžbenik za obuku američkih vojnika marinaca „Vježbajte bez sprava“. Prema Sloterdijku između ove dvije knjige ne postoji kategorijalna razlika – oboje su priručnici za antropotehniku. Subjekt i objekt antropotehnike je čovjek koji na sebi radi i koji je sam aktivni izvođač tih radnji. Da bi se stupilo u vježbovni život nužna je metanoetika. U njega ne stupamo spontano, inicijacija se odvija prema zasluzi. To nalikuje kao društvo izabranih za koji je potreban poziv odozgo iz vertikale za kojim onda slijedi obraćenje i mukotrpan način ponavljanja vježbi. Prema autorovu mišljenju nema kategorijalne razlike između pravljenja sklekova i moljenja krunice. Oboje su svojevrsni rituali vježbanja i ponavljanja među kojima postoji sličnost. Nevidljiva, ali neizostavna sprava svih tih vježbi je vertikala na kojoj se kuša snaga i sposobnost života da se postane viši, a samim tim vrjednijim. Taj okomiti stav etika prevodi kao čestit i pravedan, estetika kao pravilan i lijep, sport kao kondicijski uzdignut i spreman, a religija kao uzvišen i svet. Dug i zavojit put Sloterdijkove misli možemo jednostavno sažeti u tvrdnji kako imunologija nalazi saveznika u asketologiji jer život se najbolje čuva tako što mu se daje primjeren oblik, a taj oblik je conditio sine qua non svakog osmišljenog, zdravog i ispunjenog života.

Nakon kratke rasprave v. d. dekana KBF-a prof. dr. Anđelko Domazet zahvalio je svim predavačima, slušateljima kao i onima koji su omogućili da ovaj simpozij bude održan te ga je proglasio završenim.