Drugoga dana XXIII. međunarodnoga teološkog simpozija Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu koji se odvija o temi "Vjera i sport u susretu" u petak, 20. listopada program je počeo predavanjem doc. dr. sc. Ivane Zagorac (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) o temi „Sport, igra, svrhovitost“.

Priroda veze između sporta i igre predmet je brojnih rasprava. Teorije se kreću od tvrdnje da je svaki sport igra (dok svaka igra nije sport), pa do stavova koji dokidaju svaku vezu između modernog sporta i igre. Kazala je kako se čini da moderni sport ima snažne veze s konceptom igre, ali da se od njih planski povlači. Ne misli da je to nužno loše niti za sport niti za igru, ali jest za „filozofe sporta koji to kidanje veza nastoje objasniti“.

U prvome dijelu rada razmotrila je elemente igre koji izazivaju ponajviše prijepora u kontekstu sporta: njezinu samosvrhovitost, odvojenost od „stvarnog života“, neozbiljnost i potrebu za fantazijom. U drugome dijelu rada usmjerila se na koncepciju „duh igre“ te je usporedila s podjednako fluidnom koncepcijom „duha sporta“. Ono što motivira taj rad jest uvid da i igra i sport, oba naizgled prozaična i u sebi zatvorena fenomena, polaze od pretpostavke vlastite svrhovitosti. Štoviše, ponešto hrabrija tvrdnja mogla bi ustanoviti da upravo uvid u samosvrhovitost obaju fenomena može imati pozitivne implikacije u potrazi za smislom i u širem kontekstu, naglasila je dr. Zagorac.

Potom je prof. dr. sc. Marinko Vidović (Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Splitu) izlagao o temi „Pavlova uporaba športskog rječnika i metaforā. Ciljno usmjereno ljudsko / kršćansko djelovanje“. Kao baštinik i dobar poznavatelj helenističkoga svijeta u čiju kulturu pripada i organiziranje raznih športskih natjecanja, Pavao je jedini novozavjetni pisac koji obilnije rabi športsku metaforiku u izricanju i prenošenju svojih stavova i teoloških ideja. Dr. Vidović je u svom izlaganju književnom i kontekstualnom analizom istražio sve športskim motivima bogatije Pavlove tekstove (1 Kor 9, 24–27; 1 Sol 2, 1s.19; Fil 1, 27–30; 2, 16; Gal 2, 1s; 5, 7; Fil 3,12–16; 4, 1.3; Rim 9, 16; 15, 30), uočavajući njihovu povijesnu ukorijenjenost i misaonu nosivost.

Športskom metaforikom, posebno vrlo čestom metaforom trčanja a onda i šakanja, Pavao inzistira na ciljnoj usmjerenosti kršćanskoga života koji nikada nije siguran u uspjeh i koji uvijek strepi pred mogućim neuspjehom. Šport kao i vjera, naglasio je dr. Vidović, „ne poznaju sustav osiguranja i sigurnosti.“ Maksimalna zauzetost oko cilja, rad na sebi i usmjerenost života samo su pretpostavke kojima ljudi otvaraju prostor Bogu za ostvarenje njegovih obećanja. Konačni uspjeh kršćanskoga života stvarnost je konačne Božje prosudbe i u konačnici njegove milosti. U kršćanskom životu, za razliku od športa, nagradu ne dobiva samo najbolji pojedinac, nego svi koji stignu do cilja. U zaključku je dr. Vidović istaknuo Pavlovo uočavanje povezanosti i sličnosti športskog i vjerničkog ponašanja. Šport promiče samopouzdanje, određene vrijednosti, norme i ideale, poštovanje pravila, timski rad, hrabrost, odvažnost, duh pobjede i gubitništva, vježbanje volje u svakom smislu, a bez toga ni vjera u Boga koji se objavio u Kristu, a posebno njome prihvaćen vjernički način života ne mogu opstati. „U športskoj težnji koja se u suvremenom olimpijskom duhu definira kao uvijek jače, više i brže moguće je, pavlovskim pogledom, vidjeti horizont transcendentnog iskustva i želje, odnosno eshatonske usmjerenosti vjerničkih nastojanja i života. Šport je za Pavla, kao i život, zauzetost oko cilja koji je u budućnosti, ali Božjoj i u konačnici o Bogu ovisnoj“, zaključio je prof. Vidović.

Potom je uslijedila rasprava u kojoj su nazočni postavili predavačima pitanja, između ostaloga, vezana uz ulogu trenera (sportski i duhovnih) i askeze u vjeri. Odgovarajući na pitanje dr. Vidović je kazao kako je uloga trenera pomoći onome koga se trenira da razvije potencijale vodeći pri tome računa o njegovim dometima da ih ne bi prekoračio. Sportskim rječnikom rečeno: da se ne bi „polomio“ i naglo prekinuo karijeru a u duhovnom smislu da zbog mističnih iskustava ne izgubi vezu s realnošću. Naglasio je, također, da askeza ima za cilj dovesti do ovladavanja svojom voljom i gospodarenja nad svojim odlukama.

Nakon rasprave i kratke stanke doc. dr. sc. Boris Milavić (Kineziološki fakultet, Sveučilište u Splitu) govorio je o temi „Vjera u istraživanju mladih“. Zbog vrlo važne uloge koju ima u životu mnogih pojedinaca vjera u nekoliko posljednjih godina postaje sve češće predmetom istraživanja, kako u općoj populaciji tako i u kliničkom okružju. U društvenim istraživanjima vjera se najčešće definira kao snaga religijskih vjerovanja ili kao intrinzična religioznost. U svome je izlaganju dr. Milavić prikazao najčešće korištene mjere vjere rabljene u istraživanjima, poput Upitnika snage religijske vjere sv. Klara (Plante i Boccaccini, 1997.) i Religijskog indeksa sveučilišta Duke (Koenig i Büssing, 2010.). Zbog višestruke kulturalnosti zapadnih društava u kojima su nastali ti su upitnici najčešće konstruirani za mjerenje vjere u osoba koje mogu pripadati i različitim denominacijama unutar jedne religije, i različitim religijama. Prikazao je i osnovne nalaze o utvrđenim relacijama između mjera religioznosti i različitih psihologijskih konstrukta u općoj populaciji i nekim kliničkim populacijama, a posebice na populacijama mladih i sportaša. Primjerice, utvrđena je pozitivna povezanost između snage religioznosti i samopoštovanja ispitanika, kao i između snage religioznosti s percipiranim suočavanjem, s nadom i s optimizmom kao mjerama pozitivne psihologije. Predstavio je, također, rezultate istraživanja vjere provedenih u hrvatskom društvu.

Paolo Crepaz, dr. med. (Salezijanski sveučilišni institut, Venecija, Italija) izlagao je o temi „Sport u svjetlu vjere: koji odrazi na području odgoja?“ Nadahnjujući se na gledištu pape Franje prema kojem je sport metafora života, dr. Crepaz postavlja pitanje: koji su odnosi između vjere i sporta? Postoje li područja i ograničenja toj sinergiji? Sport može biti ključan za odgoj, jer omogućuje onome tko ga prakticira, osobito mladima, ali ne samo mladima, da se otvore događaju života, da kušaju prijeći granice, susrećući se s protivnikom na istoj razini, dajući više od sebe, otvarajući se, na neki način, onostranome. Sport ima moć poučavanja u pozitivnim vrijednostima; on obogaćuje življenje. Svaki od nas koji igramo, poučavamo, organiziramo i podupiremo sport, može se preobraziti preko sporta kao i da preobrazuje druge putem sporta, kazao je dr. Crepaz pitajući se: postoje li preduvjeti da se to ostvari? Jesu li nužna načela na kojima se valja nadahnjivati? Može li vjera osvjetlati sport? I koji su odrazi na području odgoja? O tim pitanjima prigode za razmišljanje i svjedočenje ne manjkaju: sport je askesis, asketsko iskustvo, odnosno, djelovanje preobrazbe tijela i duha; sport je paideia, odnosno, opći odgoj; sport je put odgoja koji se ne temelji na uvođenju, nego na e-ducere, izvlačenju onoga što u osobi postoji; sport je natjecanje u kojem cum petere znači zajedničko traganje za ciljem. Potom je uslijedila rasprava, a programu je nazočio i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.