Proslavu svoje nebeske zaštitnice svetkovinu Velike Gospe, Split je proslavio u utorak, 15. kolovoza tradicionalnim obišašćem s Gospinom ikonom, od prvostolnice sv. Dujma do svetišta Gospe od Pojišana. Procesiju, koju su pratili zvuci s brodova u splitskoj luci te velika zvona splitske prvostolnice (koja od sedmoga stoljeća nosi naslov Uznesenja Marijina) a u kojoj su sudjelovali mladi u narodnim nošnjama, pripadnici Hrvatske ratne mornarice, redovnice i ostali vjernički puk, duhovnim poticajima animirao je don Ante Mateljan.

Euharistijsko slavlje u pojišanskomu svetištu, koje je također posvećeno Uznesenju Blažene Djevice Marije, predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić. U suslavlju je bilo petnaestak svećenika predvođenih provincijalnim ministrom Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Jurom Šarčevićem i generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslavom Vidovićem. Misi je nazočio splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara s obitelji, a pjesmom je uljepšao mješoviti zbor Gospe od Pojišana.

Pridruživši se pozdravima braći kapucinima čuvarima svetišta, nazočnim hodočasnicima iz domovine i inozemstva koji su se okupili u pojišanskom svetištu težaka i ribara te svima onima koji su bili spriječeni doći, nadbiskup Marin Barišić je kazao: „Sinovskom zahvalnošću i odanošću slavimo Isusovu i našu Majku Mariju koja nas je pod križem primila za svoju duhovnu djecu, od svoga Sina koga je nosila u svom majčinskom krilu. I mi smo Majku Mariju, poput učenika Ivana, primili i uzeli u svoj dom. Postala je naša Majka, član naše obitelji. Njezin lik prisutan je u našim domovima, među tolikim obiteljskim slikama dragih nam osoba, na najčasnijem mjestu.“ Podsjetio je da su svi dramatični i sudbonosni događaji naše prošlosti vezani uz Gospu i Njezine blagdane: obrana grada Sinja od Osmanlija 1715., 15. kolovoza uz blagdan Velike Gospe; oslobođenje Imotskog od istog osvajača 1717., 2. kolovoza uz blagdan Gospe od Anđela; u svim našim nevoljama, pošastima i pogubnim bolestima, utjecali smo se Majci Mariji. I oslobođenje od zadnjeg agresora vezano je uz Gospu Snježnu, 5. kolovoza 1995. Čitav naš povijesni hod vezan je uz Gospinu krunicu, molitvu u čijem su vezu ispisane sve naše obrane i borbe za krst časni i slobodu zlatnu. Majka Marija, doista je memorija naše povijesti, pratiteljica naše sadašnjosti i nada naše budućnosti, doma i Domovine.“

Nadbiskup je u nastavku govorio o Mariji roditeljici i učiteljici života, o njezinom putu koji nas vodi k Isusu Kristu, „Spasitelju svijeta. On je put koji nas vodi do Boga i do čovjeka. Isus Krist je savez ljubavi Boga prema čovjeku i čovjeka prema Bogu. Majka Marija je prva i najbolja učenica i učiteljica tog istog puta. Puta dijaloga Boga i čovjeka, most koji povezuje nebo i zemlju, vremenitost i vječnost.“  U tom je surječju naglasio da svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo, nosi upravo tu poruku povezanosti i ostvarenosti našega života u uskrsnoj punini. „Uskrsnuće je srce kršćanske vjere. Ovu istinu naše vjere i nade slavimo u Uznesenju vjernice, Majke Marije, koja u istoj vjeri i na istom putu vjere prati nas svoje sinove i kćeri. Marija nam je najizvrsniji put prema Nebu jer je milosti puna i potpuno predana Bogu.“

Govoreći o Mariji praktičnoj vjernici čija utjelovljena vjera nalazi put do bližnjega u potrebi, nadbiskup je upozorio da praktični vjernik ne može ne govoriti o svojoj vjeri: „Često nam se tema vjere čini neugodna, uvredljiva pa čak i nepristojna. U društvu i u javnosti, o svemu se smije i može govoriti, ali o vjeri trebamo biti 'pristojni', politički korektni, – šutjeti! Netko reče za svoga prijatelja, praktičnog kršćanina: 'Sve je znao što vjera uči, ali nikada mi nije govorio o vjeri uopće, a kamoli o iskustvu svoje vjere.' Kao kršćani pozvani smo naviještati i svjedočiti Radosnu vijest evanđelja. Vjera nije tvrđava koju treba braniti, niti je blago koje treba skrivati. Radosna vijest je sol, svjetlo, kvasac…Pozvani smo biti navjestitelji, evangelizirani evangelizatori! Ali kako? Blago i dobre savjesti, poštujući druge i drugačije, uvjereno i uvjerljivo. Što govorimo, da to i činimo.“

Osvrnuvši se na suvremeno doba tehničkih i komunikacijskih dostignuća mons. Barišić je upitao postajemo li i solidarnija, humanija generacija u svojim pohodima, susretima i pomoćima u potrebi? Ustvrdio je da smo se tehnikom „zaštitili i ogradili, uspjeli biti nesmetani; ostali doma; osigurali svoj komod, oslobodili sebe i svoje vrijeme od drugih. U svakom slučaju uspjeli smo tehnikom zamijeniti osobu i tehničko-komunikacijskim sredstvima izbjeći osobni susret. Na taj način i svoje najbliže udaljavamo od sebe. Sve je manje pohoda, a sve više diktafona koji snimaju i ostavljaju poruke. Stvarnost pretvaramo u virtualnost, lice u Facebook.“

Majka Marija, svojim primjerom života, nastavlja nadbiskup, „svjedoči da nikada tehnika ne smije zamijeniti osobu i osobni susret. Ona iz daleka dolazi u pohode Elizabeti i pored prostorne i vremenske udaljenosti čini se bližnjom, prisutnom i susreće licem u lice. Zato Marijin pohod i susret rađa obostranu radost. Mala gesta čini veliku pretvorbu, pretvarajući život i životne poteškoće u radost koja do neba doseže. Put vjere koji vodi Bogu i čovjeku pretvara i mijenja naše odnose, otkriva novo uskrsno lice našeg svakodnevnog života, u tim malim stvarima, ali snažnim znakovima, gestama ljubavi i solidarnosti s bližnjima u potrebi. Tama se pretvara u svijetlo, žalost u radost, siromaštvo u bogatstvo. Djela vjere zemlju otvaraju Nebu, jer djeluju iz one budućnosti koja nas više i jače određuje, negoli naša povijest. Nismo ni svjesni koliko naši mali koraci do bližnjega u potrebi i neznatna gesta dobrote imaju snagu preobražaja stanja i osoba. Sežu toliko duboko da suze tuge i žalosti pretvaraju u suze radosnice. Kao kršćani – vjernici, sigurno smo sličnu radost doživjeli i podijelili s drugima. Štoviše, drugi nam postaje izvor naše radosti.“

Zaključio je molitvom usmjerenoj Gospi: „Majko Marijo, ti si Majka naša i svih ljudi u svim fazama našega života. Prati nas na putu našega hoda prema Bogu i ohrabri naše korake prema bližnjima, osobito prema onima koji su u potrebi. Neka snaga utjelovljene vjere bude po nama vidljiva u našoj sredini. Ti, Blažena što povjerova, pomozi da rastući u živoj, djelatnoj vjeri unosimo znakove preobražaja u ljudske sudbine i naše društvo. Majko, čije Uznesenje na Nebo slavimo, dušo duše naše, pomozi nam da na ubrzanom putu naše tehničke kulture i civilizacije ne izgubimo dušu i da ne poremetimo svoju ljudskost; da sačuvamo put prema Bogu i put prema čovjeku onako kako si nam ti svojim životom posvjedočila.“

Cjelovitu propovijed pročitajte na ovom linku

Na kraju mise riječ zahvale uputio je župnik fra Miljenko Vrabec najavivši dolazak relikvija sv. Leopolda Bogdana Mandića u Split 17. rujna. Nakon završnoga blagoslova splitsko-makarskoga nadbiskupa cijeli je vjernički puk zapjevao himnu Lijepoj našoj, a potom i pjesmu Gospi „Zdravo Djevo“, čime je dolično završeno i slavlje. Trodnevnicu je u pojišanskom svetištu predvodilo 9 gradskih i prigradskih marijanskih župa sa svojim župnicima.