U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu svečano je u ponedjeljak 24. travnja otvoren 5. hrvatski aktivistički festival VIDIK fest. Nakon što su se publici u gledalištu prigodnim slovom obratili i program predstavili dr. Vide Popović, predsjednik Hrvatske udruge „Benedikt" i Silvana Dragun, voditeljica Programskog odbora VIDIK festa prikazana su dva dokumentarna filma: Motivacijski govor „Nick Vujičić – čovjek bez ruku i nogu" i „Sv. Benedikt iz Nursije", a u glazbenom dijelu nastupio je mješoviti vokalni ansambl „Elektrodalmacija". 

Prvi prikazani film govori o životu i radu čovjeka bez udova. Nicholas Vujičić, rođen 1982. u Brisbaneu u Australiji, došao je na svijet bez ruku i nogu bez medicinskog objašnjenja ili upozorenja. Premda je rođen bez ruku i nogu kao posljedica rijetkog oboljenja tetra-amelije, svojim primjerom svakim danom dokazuje kako je nemoguće – ipak moguće. Upravo zbog toga Nicka Vujičića mnogi nazivaju čudom od čovjeka. Njegova priča i ono što je Nick danas, neodvojiva je od njegove vjere u Boga. U najtežim trenucima života, vjera mu je bila izlaz i svjetlo na kraju tunela. O momentu koji je preokrenuo tijek njegova života, Nick kroz film kazuje: „Kada sam imao 13 godina, pročitao sam članak u novinama o čovjeku s posebnim potrebama koji je uspio ostvariti velike stvari i pomoći drugima. Shvatio sam zašto nas je Bog stvorio ovakvima – kako bismo drugima pružili nadu. Ta me se priča toliko dojmila da sam odlučio svoj život posvetiti pomaganju drugima, kako bih ih ohrabrio kao što je mene ohrabrio taj članak. Odabrao sam biti zahvalan na onome što imam, a ne da se ljutim zbog nečega što nemam". „Pomislio sam, ako je Bog imao plan za jednog slijepca, onda ga sigurno ima i za mene, bez obzira na to što ja ne znam ništa o tom planu. Prvih godina, osjećao sam da mi duguje objašnjenje zašto sam rođen ovakav. Bilo je teško pjevati mu pjesme znajući da sutra moram u školu gdje će mi govoriti da sam ružan. Onda sam počeo vjerovati da mi je dao da ovako živim kako bi mi jednog dana vratio udove i tako pokazao svijetu da je On stvaran, da mu je stalo i da može činiti čuda. Sad znam da je sa mnom imao druge planove, da postanem govornik istine i nade", objasnio je Vujičić.

Druga projekcija: Dokumentarni film o Benediktovu životu i djelu, rođenom oko 480. u Nursiji kojega su Splićani, posebno članovi Hrvatske udruge Benedikt, koja nosi njegovo ime gledali, doznali su nova saznanja o Benediktu zaštitniku Europe. Dokumentarni film o Benediktovu životu i djelu vodi kroz burnu povijest reda dominikanaca koji vremenom osnivanjem brojnih samostana, Benedikt gradi tada u Subiacu u Sublacenskoj dolini dvanaest malih samostana, svaki sa svojim poglavarom, a opet su svi ovisni o njemu. U tome možemo prepoznati utjecaj istočnog monaštva koje je Benedikt dobro poznavao. Benedikt je živeći i studirajući u Rimu sigurno imao prilike vidjeti i upoznati crkveni život te oblike monaškog života koji su u Rimu u to vrijeme postojali. U blizini njegova rodnog grada u Kastorijanskoj dolini u špiljama je živjelo nekoliko monaha o kojima nam svjedoči Grgur Veliki u I. knjizi Dijaloga, tako da je vjerovati kako Benedikt već u ranoj dobi dolazi u dodir s monasima i upoznaje se s monaškim životom. Od poroka svijeta i svjetske mudrosti (kako kaže Grgur Veliki), Benedikt bježi ali ne u pustinju; odlazi u Affile, gradić udaljen 50 km od Rima, živjeti asketskim životom. Ne želeći slavu svijeta, koja mu se nudi nakon njegova prvoga čuda, već samo i posve omiljeti Bogu, ostavlja Affile i traži samoću u dolini Aniene, u Subiacu. Uz pomoć monaha Romana započinje u jednoj špilji svoj monaško-pustinjački život u pokori i askezi. Tri se godine bori s demonima, napastima, sa samim sobom; moli se i trapi. Tako misli živjeti zauvijek. Međutim, kroz film se da zaključiti kako Gospodin ima s Benediktom drukčije planove. Na ustrajne molbe obližnje zajednice, koja ga zbog njegova svetog i pokorničkog života želi za opata, napušta pustinjački život i započinje život cenobite i oca monaha. Taj prvi pokušaj završava neuspjehom. Ona ista zajednica koja ga je jednodušno htjela za poglavara, zbog stege i reda koje Benedikt pomno pazi i čuva, odluči ga otrovati. Sveti Benedikt blagoslovom otklanja ovu zamku sotone i vraća se "na mjesto svoje ljubljene samoće…" (Dijalozi II, 3).