Križni put grada Splita „Od Gospe do Gospe“
„Gospodine Isuse, Ti znaš imena svih očeva i majki, Ti ih istinski razumiješ. Daj im da prihvate ovaj trenutak milosti i s Tobom krenu na put ljubavi. Pomozi im učiti iz odgojnih pogrešaka i pronaći smisao u patnjama“, kazao je generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslav Vidović na početku križnoga puta grada Splita, koji se tradicionalno već dvadeset i šesti put, od 1991., održava u petak prije Cvjetnice, a ove je godine upriličen 7. travnja.
Ovaj križni put još se naziva „Od Gospe do Gospe“ jer je prije polazio od velovaroške Gospine crkve pa do Gospe od Sedam žalosti. Za križem se uputilo više tisuća vjernika predvođeni generalnim vikarom mons. Vidovićem, župnikom župe sv. Stjepana pod Borovima fra Žarkom Relotom, katedralnim župnikom don Tomislavom Ćubelićem, nadbiskupovim tajnikom don Gabrijelom Kamberom, redovnicama, bogoslovima i obiteljima grada Splita.
Mons. Vidović je prvi ponio križ na svojim ramenima do Šperuna staroga nekada ribarskoga predjela Splita, gdje ga je predao puku na put dugačak više kilometara. Križ su nosili očevi, a postaje su predmolile majke iz splitskih župa. Moli se „Križni puta oca i majke“, koji je priredila Splitsko-makarska nadbiskupija ususret Trećem nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji u Solinu 2018. godine.
Velim Varošom, do prve Vidilice, pa južnim padinama Marjana do Kašjuna vjernici su prošli pokraj brojnih zavjetnih crkvica splitskih težaka. S molitvom Gospine krunice i korizmenom pjesmom na usnama prošli su kraj crkve Sv. Jere ispod Šantine stine u kojima se nalaze nekadašnje pećine pustinjaka s kojima se dopisivao Marko Marulić. U meditativnom ozračju vjernici su prošli blizu crkve Sv. Jure i zaustavili se kod crkvice Gospe od Sedam žalosti na Kašjunima, gdje je euharistijsko slavlje predvodio mons. Vidović.
U svojoj je propovijedi govorio o Isusovom križnom putu, ali i o našoj pobožnosti križnoga puta naglasivši da je ona više od pobožnosti. „Hodeći na križnom putu sjećamo se i jednoga povijesnog događaja gdje je Isus Krist, Sin Božji htio ispuniti volju Božju a to je spas ljudi, spas grešnoga čovjeka. Obavljajući svoj križni put i vršeći volju Očevu, Gospodina na tom putu prati njegova Majka. U tom svjetlu možemo reći da u pobožnosti križnoga puta sudjeluje čitavo nebo i čitava zemlja“, kazao je mons. Vidović te nastavio: „Međutim, ovo nije niti samo pobožnost niti samo povijesni događaj, ovo je i naša stvarnost, naša sadašnjost koja je prožeta križnim putevima obitelji, očeva i majki, djece i staraca, bolesnih i nemoćnih, izbjeglica i onih ratom pogođenih te onih koji podnose nepravdu i neimaštinu.“
Podsjetio je kako se Bog nije odmaknuo od čovjeka završivši svoj križni put nego mu je ostao blizak te je naglasio kako su najteži križevi oni koje namećemo jedni drugima. „U svakom padu, u svakom Šimunu i Veroniki, u svakoj ženi, svakom ocu i majci prepoznajemo Isusa Krista koji nam pomaže nositi križ i koji posvećuje našu stvarnost. Dok sudjelujemo u ovoj pobožnosti nemojmo ostati nijemi promatrači niti samo sebični šetači, nemojmo misliti samo na svoj križ, sjetimo se i onih čiji smo mi križ, onih čija leđa pritišćemo svojom naravi i zahtjevima, taštinom i ohološću. Sve to Gospodinu prinesimo u ovom euharistijskom slavlju i poklonimo se Kristu koji je svojim svetim križem svijet otkupio“, zaključio je svoju propovijed mons. Vidović.
Prigodnu riječ na kraju euharistijskog slavlja uputio je župnik Relota zahvalivši Bogu za sve one koji se trude oživjeti svoju obiteljsku stvarnost da bude po Njegovom naumu i za one koji se trude očuvati obitelj unatoč svim poteškoćama i izazovima sadašnjega vremena. Na Marjanu se nalaze još brojne crkve koje su razrušene u Drugom svjetskom ratu i potpuno nestale, a uvale koje ga s južne strane „grle“ – „Kašuni“ i „Bene“ – dobile su imena po crkvicama sv. Kasijana i sv. Benedikta. Najstarija crkvica na Marjanu sv. Mikula je iz 11. st.