Nadbiskup Puljić dao intervju za Dalmacija News u povodu blagdana sv. Dujma

U povodu blagdana sv. Dujma mons. Želimir Puljić, apostolski upravitelj Splitsko-makarske nadbiskupije razgovarao je 6. svibnja s Josipom Grčićem za portal Dalmacija News. Prenosimo cjeloviti razgovor sa spomenutog portala.

  1. Niti mjesec dana otkako je papa Franjo prihvatio vaše odreknuće od pastoralnoga upravljanja Zadarskom nadbiskupijom, novu ulogu dodijelio vam je malo južnije. Iznenadilo vas je to? I još posebno kad uzmemo da je Splitsko-makarsku nadbiskupiju zapravo dugi niz godina vodio kolega iz iste generacije Marin Barišić?

Uoči svete Stošije, 14. siječnja ove godine, papa Franjo prihvatio je moje odreknuće od pastoralnoga upravljanja Zadarskom nadbiskupijom. A već slijedeći mjesec, 14. veljače 2023. nakon konzultacije zamoljen sam prihvatiti službu Apostolskog upravitelja Splitsko-Makarske nadbiskupije, jer je mons. Dražen Kutleša imenovan koadjutorom Zagrebačkog nadbiskupa kard. Josipa Bozanića. To me ne samo iznenadilo, već i opteretilo imajući u vidu moje godine, a i obim posla koji me očekivao. Prihvatio sam tu službu lakše jer je u Splitu moj kolega iz studijskih dana mons. Marin Barišić koji je ovu nadbiskupiju vodio preko dva decenija. Istina, imao je zadnju godinu i zdravstvenih problema, ali rado pomaže u pastoralu, dijeli svete sakramente i izvrstan mi je suradnik i pomoćnik.    

  1. Da se vratimo godinama unazad, rođeni ste u mjestu Kamen kod Mostara kao peto dijete u obitelji. Kad ste osjetili da Bog ima nešto važniji poziv za vas?

Da. Ja sam dijete sa sela, a veći dio mladenaštva i života proveo sam u gradovima, poput Splita, Rima, Sarajeva, Dubrovnika i Zadra. I što sam stariji, sve me više privlači selo i njegovo relativno mirno i prirodno okružje. I s nostalgijom se prisjećam tih dječjih godina kad sam u živom kontaktu s prirodom, na njima i livadama, po šumama i kamenjaru. Već u osnovnoj školi htio sam biti ministrant. Budući da se tada slavila misa na latinskom jeziku, valjalo je naučiti dosta odgovora na latinskom. Ja sam se potrudio i naučio sve što je trebalo odgovarati pod Misom, pa sam „primljen među ministrante“. Služeći kod oltara rodila se i u meni želja poći u školu za svećenike. Po završetku osmogodišnjeg školovanja javio sam se biskupu koji me poslao u sjemenište u Dubrovnik gdje se maturirao u proljeće 1966., a na jesen upisao teološki studij na Bogosloviji u Splitu gdje sam ostao tri godine. Nakon toga poslan sam nastaviti studij teologije u Rimu gdje sam i zaređen za svećenika 1974. godine.   

  1. Koliko vas je ispunjavao rad s mladima, posebno na Katoličkoj bogosloviji kada iz ovih današnjih naočala pogledamo da smo u velikom problemu s iseljavanjem mladih i muku mučimo s rađanjem djece. Roditelji se danas najviše i odlučuju za jedno dijete u obitelji, kako vi tumačite to iz pogleda psihologa?

Po završetku studija teologije u Rimu studirao sam i promovirao na Fakultetu odgojnih znanosti -smjer psihologija. Kad sam završio studij, poslan sam biti odgojiteljem i profesorom na Bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Drago mi je sjetiti se tih godina kad je u bogosloviji u Sarajevu bio više od šezdeset bogoslova i petnaestak profesora i odgojitelja. Uz redovita predavanja održavalo se redovite mjesečne tribine za vjernike laike. Organizirani su brojni stručni skupovi i simpoziji. Školovalo se i katehete i katehistice za vođenje školskog i župnog vjeronauka. U toj odgojnoj instituciji za pripravu i školovanje budućih svećenika, koju je nadbiskup Josip Stadler sagradio pri koncu 19. stoljeća, bilo je tih osamdesetih godina prošlog stoljeća vrlo zanimljivo i dinamično raditi u toj crkvenoj instituciji. Nosim divne i drage uspomene iz tog vremena od prije četiri desetljeća (1978-1990.).

  1. Koji su izazovi u Crkvi današnjice najaktualniji? Možda čak i kad usporedimo ovo današnje razdoblje s onima u kojima ste vi ipak bili na vrhuncu službe, u doba završetka Domovinskog rata i stvaranje Hrvatske koju su tada pohodili i dvojica papa…

„Svako vrijeme nosi svoje breme“, veli narodna izreka, kao i svoje izazove. Više od tri desetljeća služio sam kao biskup u Dubrovniku i Zadru, a od nedavno i u Splitu. Brojni su i različiti izazovi s kojima su se vjernici i Crkva do jučer hrvali, a i danas se još suočavaju. Jučer je to bila ideologija teoretskog i ideološkog ateizma, nakon koje su nastupile ratne nevolje i borba za slobodu zemlje i naroda. A onda vrijeme „osvojene slobode i demokracije“ koja je donijela nove probleme i izazove koje valja rješavati. Veliku su nam utjehu i poticaje pružili u ratnom i poratnom vremenu dvojica papa, sveti Ivan Pavao II. koji je u Hrvatsku došao tri puta (1994., 1998. i 2003.), a kod drugog pohoda došao u Split i Solin prije 25. godina. Njegove utješne riječi i mudri savjeti i danas su vrlo aktualni i korisni. Osim njega pohodio nas je (2011.) i papa Benedikt XVI. koji je početkom ove godine blago usnuo u Gospodinu. On je došao u prigodi prvog „Nacionalnog susreta hrvatskih obitelji“.     

  1. U onom ranije spomenutom razdoblju, što je na vas ostavilo najviše traga – bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu. U razdoblju kad ste bili pastir dubrovačkog i zadarskog puka.

Kad danas gledan unatrag „dubrovačko razdoblje“ od 1990. do 2010., mogao bih kratko reći kako je to bilo doba velikih ratnih nevolja i stradanja, kao i poratnih muka i problema s obnovom porušenih domova i sakralnih objekata. Premda smo tijekom rata živjeli u velikoj nesigurnosti i strahu, opkoljeni sa svih strana jugovojskom i četničkim postrojbama, nismo se predavali pesimizmu i očaju. U suženom prostoru slobode kretanja u Gradu i par kilometara u njegovoj okolici, ljudi su nastojali organizirati „normalan život“, s koncertima, tribinama, molitvama i misama. A u vrijeme bombardiranja sklanjalo se podrume i skloništa gdje se molilo Gospinu krunicu i tješilo jedni druge kako će i ratnim nevoljama doći kraj. S tom nadom i vjerom dočekalo se dane slobode koju nam „višnji Bog je do“ (I. Gundulić), a izmolili su je naši nebeski zaštitnici, te izborili hrabri generali i branitelji. Njima dugujemo našu zahvalnost i poštovanje; posebice onima koji su poginuli za našu slobodu ili pak u nju ugradili svoje živote i svoje zdravlje. Pokojnima, stoga, neka se vine naša iskrena molitva, a živima naša zahvalnost i poštovanje.

  1. Crkva je naložila neka se u svetoj misi moli za papu i biskupa, a vi ste, po dolasku svim župnicima poslali da se moli za novog nadbiskupa Splitsko-makarske nadbiskupije. Kakav bi on trebao biti?

Točno je da se u svakoj svetoj Misi moli, ne samo za žive i mrtve članove, već posebice za Papu i mjesnog biskupa koji su nasljednici apostola. Njih je, naime, Isus odabrao, zaredio i poslao neka idu „po svem svijetu“, okupljaju ljude i krste ih i neka s vjernicima slave Misu i hrane ih svetim sakramentima. U svakoj svetom Misi Crkva moli na razne nakane, a posebice moli za papu, biskupe i svećenike. Jer, važno je imati čestite i svete pape, biskupe i svećenike. Konačno, bez biskupa i pape nema Crkve. Stoga se u Misi uvijek spominje molitvena nakana „za papu i mjesnoga biskupa“. Kad sam imenovan Apostolskim upraviteljem Splitsko-makarske nadbiskupije, smatrao sam važnim pokrenuti „molitveni lanac“ među vjernicima da „Gospodin krijepi i učvršćuje svećenike i Bogu posvećene osobe u svetom pozivu, i da našoj nadbiskupiji udijeli dobroga pastira koji će biti svom puku biti uzor svetosti i revni navjestitelj istine.

Evanđelje, naime, pripovijeda da su dvanestorica apostola bili plod Isusove molitve prije nego ih je pozvao „da propovijedaju i liječe svaku bolest i nemoć u narodu“ (Lk 6, 12-13). Tako i Splitsko-makarska Crkva moli da joj Gospodin daruje „biskupa koji će poput svetoga Dujma Bogu ugoditi, a povjereno stado tješiti, blagoslivljati i Kristovim putem hrabro i razborito voditi“. U toj molitvi opisano je kakvog pastira želimo i molimo; s popratnim poklikom „Gospodine, usliši nas!“

  1. Za vrijeme jedne mise u svibnju 2022. godine, kao zadarski ste nadbiskup, a ta je rečenica ostala upečatljiva kazali kako je „život zakon te kako je on iznad svih zakona i temelj svih zakona” pritom komentirajući sve učestalije priče o pravu na pobačaj… Posebno vas smeta to što ima onih koji propagiraju to pravo žena?

Imao sam pred očima okružno pismo svetog Ivana Pavla II., „Evanđelje života“ (1995.), u kojem je ustvrdio da se „svijet nalazi pred objektivnom zavjerom protiv života“. Nije nikakvo otkriće reći kako se diljem svijeta „izglasanim zakonima“ svjesno ubija nerođenu djecu, propagira eutanaziju, nameće genetski inžinjering, širi nemoral i drugi poroci. Stoga je Papa dodao da su u tu „zavjeru protiv života“ uključene međunarodne ustanove i obavijesna sredstva koja šire kontracepciju, sterilizaciju i pobačaj kao „znak napretka i osvajanja slobode”. Budući da su pri tome najviše ugrožena nerođena djeca i starci, sveti Ivan Pavao II. je svojim okružnim pismom „Evanđelje života“ ustao u obranu najugroženijih. Kad je ljudski život ugrožen, Crkva ne može i ne smije šutjeti. Ona osjeća dužnost i obvezu „dati glas onima koji glasa nemaju“, kojima je to pravo uskraćeno. Kad je u Italiji trajala kampanje za legalizaciju pobačaja (travanj 1981.), Ivan Pavao II. uputio je Talijanima najpotresniji vapaj u obliku upitnika: „Je li dopušteno oduzeti život čedu za koje je Krist prolio svoju krv? Ako tom činu ubijanja djeteta u utrobi majke dadnemo 'pravo građanstva', veli Papa, onda smo na rubu provalije s nesagledivim posljedicama“. U tom vidu citirao sam Papu da je „život iznad zakona i da je u temelju svih zakona”. Ako ljudi budu poštivali, branili, voljeli i služili životu, postoji mogućnost da ostvare istinsku slobodu, pravdu, razvitak, sreću i mir i grade autentičnu civilizaciju istine i ljubavi.

  1. U svojoj ste uskrsnoj homiliji posebnu poruku imali za građanske vlasti, i to da u društvu odstranjuju sve što rađa malodušje i pesimizam. Kako biste vi opisali stanje nacije? Odmiču li se ljudi od vjere i Boga i zazivaju ga samo u trenutcima slabosti, nevolje i smrti?

Uvijek je aktualna ona Pavlova misao da je „Uskrsnuće temelj našeg vjerovanja i propovijedanja“. Jer, da toga nije bilo, uzaludna bi bila naša vjera, neosnovano ufanje i bezizgledna naša nada. To se moglo osjetiti i doživjeti prije nekoliko tjedana kako se ljudi raduju što su nakon šutnje Velikoga petka opet zabrujala crkvena zvona. Pjesnik bi rekao: „Slušajte ih kako zvone; stara zvona moga grada“. Ispunjen optimizmom uskrsne radosti, kršćani se ne daju slomiti, već osnaženi uskrsnim događajem oni s optimizmom i s pjesmom na usnama vele „sve možemo u Onome koji nas jača (Fil 4, 13). Istina je kako velite, da „ima ljudi koji se odmiču od vjere i Boga i zazivaju ga samo u trenutcima slabosti, nevolje i smrti“. Budući da je otajstvom Kristovoga uskrsnuća započelo vrijeme nade i optimizma, potrebno je trajno „otvarati vrata Kristu“. On je, naime, nepomućeno svjetlo u povijesti ljudskog mraka i tame. On je Put, Istina i Život; središte i smisao svega. Stoga sam u svojoj uskrsnoj čestitci pozvao građanske vlasti i sve koji su u službi ljudi, neka u temelje društva ugrađuju vrjednote mira, tolerancije, pravde, poštivanja i solidarnosti, te odstranjuju sve što rađa malodušjem i pesimizmom.

       9. U posljednje se vrijeme ne priča puno o kanonizaciji kardinala Stepinca, kao ni o ukazanjima Gospe u Međugorju, ali dva su to pitanja koje more narod ovog dijela zemaljske balote. Kad bismo mogli očekivati “svjetlo na kraju tunela”, da se istina dozna pa koliko god ona sretna ili teška bila jer je i sam papa Franjo govorio da treba tražiti istinu…

Obje su teme toliko medijski „razglašene“ da se stječe dojam „kao da o tome visi sav Zakon i proroci“. A nije tako. „Ako ustima svojim priznaješ da je Isus Gospodin i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“, pisao je apostol Pavao Rimljanima (10, 9). Crkva, stoga, „nije u tunelu pobožnih priča“, već u posjedu Istine koja je sadržana u evanđelju i u drugim novozavjetnim spisima.

- Načelno bi se moglo reći da „ukazanja Gospe u Međugorju ne ulaze u poklad vjere koje kršćani trebaju prihvatiti i vjerovati“. Čak i da se dokaže vjerodostojnost ukazanja, vjernici nisu obvezani u njih vjerovati jer „privatna ukazanja ne obvezuju“. Papino pak „dopuštenje da se ljudi mogu okupljati u Međugorju, te ondje moliti i pjevati“, nije nikakva potvrda Gospinih ukazanja, već „poziv na razlučivanje“, kako papa Franjo često govori.  

- Što se tiče kanonizacije kardinala Stepinca, kojega je papa Ivan Pavao II. prije 25 godina (1998.) proglasio blaženim, odluka pape Franje da „odgodi kanonizaciju“ i u dogovoru s vrhovima Srpske pravoslavne Crkve „dopusti mješovitu komisiju za ponovno iščitavanje povijesnih dokumenata“, znak je Papine ekumenske dobrohotnosti i ne stavlja u pitanje Blaženikovu svetost, niti priječi njegovo štovanje. 

      10. U ovim danima posebno se spominjemo svetog Dujma kojega slavi Split kao svog nebeskog zaštitnika. Kakvu poruku imate za sve vjernike za blagdan njihova sveca?

Neki dan sam u svom pozdravu u kazalištu rekao kako više od tri desetljeća služim kao biskup u gradovima uz more (Dubrovnik, Zadar, Split) gdje su patroni sveci mučenici iz prvih stoljeća kršćanstva. Njih se obilježava vrlo svečano uz brojno sudjelovanje puka različite dobi, zvanja i političkih opredjeljenja; a ponekad i različitih narodnosti i religija (poput sv. Vlaha u Dubrovniku). Ono što posebice primjećujem jest činjenica kako slavljeni sveci nisu „klerikalizirali“ mjesta svoje ingerencije, ali ni društva nisu „posvjetovnjačili“ svoje patrone i zaštitnike. To je ono što me raduje i fascinira. Stoga bi moja poruka bila poziv vjernicima Splita i Splitsko-Makarske nadbiskupije neka nam se toga dana pridruže „u živo“ ili preko medija, pa da skupa, zborno i oduševljeno zapjevamo: „Zdravo Dujme, mučeniče Splita grada zaštitniče; upravljamo k Tebi glas! Zdravo, sjajni naš bisere, koji svjetlom svete vjere ti pokaza nama spas“. Jer, u njemu je naša nada i procvat svaki našeg grada!

 

 

 

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Ivan Prelas ispraćen je na posljednji počinak u utorak, 9. srpnja 2024. ...
Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Zdenko Križić primio je u Rimu na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. ...
Župljani Župe Grab, u ponedjeljak 24. lipnja, svečano su proslavili svetkovinu svog nebeskog zaštitnika, sv. Ivana ...
Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Zdenko Križić predvodio je, u nedjelju 23. lipnja, u župnoj crkvi sv. ...
Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Zdenko Križić primio je, u srijedu 19. lipnja u zgradi Nadbiskupskog ...
Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Zdenko Križić predvodio je, u subotu 15. lipnja u crkvi Svete Obitelji u ...
Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Jure Žuro ispraćen je na posljednji počinak u petak, 14. lipnja 2024. ...
Kandidati za prezbiterat Splitsko-makarske nadbiskupije ispovijedili su vjeru i izrekli prisegu vjernosti Katoličkoj ...