Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Stanko Pejar ispraćen je na posljednji počinak u utorak 23. studenoga u rodnoj župi u Vidu u 77. godini života i 49. godini misništva. Misu i sprovodne obrede u župi Vid predvodio je splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić u koncelebraciji s generalnim vikarom mons. Miroslavom Vidovićem, pastoralnim vikarom mons. Nediljkom Antom Ančićem, župnikom don Milom Čalo i oko 40 svećenika, a uz sudjelovanje obitelji, prijatelja, redovnica, bogoslova i mještana rodne župe. Za vrijeme mise i sprovodnih obreda pjevali su: župni zbor i pučki pivači.

U Nadbiskupiji je don Stanko služio u župama: Krstatice, Slatine, Ostrvica i Zvečanje. „Don Stanko je bio samozatajan čovjek. Nije se htio isticati. Volio je osamljenost. Bio je odmjeren u koraku i u riječi. Volio je liturgiju i obrede. U župama u kojima je služio udomaćio se brzo i nije ih rado napuštao. Svaku župu osjećao je svojom obitelji. S ljudima je dijelio radosti i poteškoće. Bio je usidren ondje gdje je bio pastoralni djelatnik i ljudi su ga voljeli“, kazao je nadbiskup dodavši da su o don Stankovom zdravlju više brigu vodili župljani nego on sam. Na tom im je nadbiskup iskreno zahvalio.

Protumačivši Riječ Božju nadbiskup Barišić je naglasio da nam je Otac darovao svoga Sina, radi nas i našega spasenja, a onda je nas darovao svome Sinu. Taj Sin nas je posinio, učinio nas sinovima i kćerima, djecom i subaštinicima Božjim. Sišao je s neba da bi vršio Očevu volju da ni jedan koji u Njega vjeruje ne propadne nego ima život vječni. U Pavlom duhu nadbiskup je naglasio da tko god je s Kristom, smrt s njim ne gospoduje nego punina života koju dobivamo po Kristu i ulazimo u njegovo uskrsnuće. „Don Stanko je sebe stavio na raspolaganje Kristu“, kazao je nadbiskup zahvalivši don Stanku za sve što je bio i značio svim ljudima kojima je bio ohrabrenje i poticaj u životu. Zamolio je Gospodina da ga prepozna kao svoga i daruje mu puninu života u svom kraljevstvu.

Zahvalu pokojniku za njegov svećenički rad te sućut ožalošćenoj obitelji Pejar izrekli su: Ivan Kovačić, član župnoga pastoralnog vijeća župe Zvečanje i don Mile Čalo, župnik župe Vid. Don Stankov životni put pročitao je pastoralni vikar dr. Nediljko Ante Ančić.

*************************************************************

Don Stanko Pejar

(1945. - 2021.)

IN MEMORIAM

Svećenik Stanko Pejar sin pok. oca Jure i majke Tonke rođ. Bebić, rođen je 1. ožujka 1945. u Vidu kao jedno od šestero djece u obitelji. Roditelji su bili vrlo pobožni vjernici, u župi Vid je vladao duh ispunjen vjerom i odanošću Bogu. Prva četiri razreda osnovne škole pohađao je u svom rodnom mjestu, a druga četiri u Metkoviću.

Kako on sam u jednom intervju (List Župe Gospe Snježne 21, 2016, 12-13) veli, svećenički poziv je osjetio kao ministrant služeći sv. Misu sa don Franom Begom sa sedam godina. Poslije se ta klica zvanja razvijala zahvaljujući župnicima don Frani Begi i don Anti Vojnoviću, a u sjemenište ga je uputio don Mate Selak. Njegov otac, koji je rano umro, žarko je želio da jedan od njegovih sinova bude svećenik, a majka ga je molitvama i krunicom podržavala.

Prvi razred Ekonomske škole pohađao je u Puli. Nakon toga nastavio je školovanje u Sjemenišnoj klasičnoj gimnaziji u Splitu gdje je 1966. maturirao te se prijavio kao svećenički kandidat Splitsko-makarske nadbiskupije u Centralno bogoslovno sjemenište. Vojni rok je odslužio u Dubrovniku. Filozofsko-teološki studij i duhovnu formaciju završio je na ondašnjoj Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Sveti red đakonata primio je preko ruku mostarskog biskupa mons. Petra Čule 19. ožujka 1972. u Splitu. Splitski nadbiskup Frane Franić zaredio je don Stanka i šestoricu njegovih kolega đakona za svećenike u crkvi Svetog Križa u župi Velom Varošu u Splitu na blagdan Sv. Petra 29. lipnja 1972. Mladu misu je slavio u svojoj rodnoj župi Vid .

Nakon ređenja i mlade mise don Stanko je šestu pastoralnu godinu, u kojoj je još imao školskih i zavodskih obveza u Bogosloviji, imenovan zamjenikom privremeno odsutnog upravitelja župe Krstatice don Jakova Turića. Sljedeće godine postao je upravitelj Župe Krstatice i na toj službi ostaje 17 godina.

U Dekretu (1295/89) kojim ga razrješava te dužnosti i imenuje župnikom župe Slatine na otoku Čiovu, nadbiskup Ante Jurić piše: “Ovom prigodom iskazujem Vam zahvalnost za sve što ste učinili i pretrpjeli za slavu Božju i spas duša kroz minule godine upravljanja župom Krstatice.”

Don Stano je 13 godina bio župnikom u Slatinama, a onda su ga pastoralne potrebe nadbiskupije dovele u župu Zvečanje koju je pastorizirao 19 godina sve dok se nedavno nije zarazio koronom i nakon kratke bolesti preminuo.

U spomenutom intervju don Stanko je kratko i jednostavno sažeo svoj svećenički život: “Rado služim Bogu i hrvatskom narodu. Služiti Bogu i čovjeku je velika radost.” Župljanima poručuje da se redovito okupljaju na sv. Misi, slušaju svojega župnika i ostanu vjerni Bogu. “Svi se okrenite Isusu, a nemojte se klanjati krivim idolima i noćnom životu.”

Don Stanko se nije uklapao u onu općenitu sliku koju imamo o svećenicima i župnicima. On je na specifičan način volio Crkvu, svoje vjernike i svoju braću svećenike. Bio je poseban, jednostavan, pomalo povučen, ali pun humora i rijetkima se otvarao svoju dušu. Više je volio stabilnost nego premještaje.

Bio je pomalo sumnjičav prema novim stvarima te se radije oslanjao na evanđeosku revnost u svjedočenju vjere i izvršavanju svojih svećeničkih dužnosti. Nije bio neki graditelj ili obnovitelj crkvenih objekata. No uvijek je imao vremena i razumijevanja za obične ljude, za malog čovjeka i njegove potrebe pa su ga zato vjernici voljeli i cijenili.

Dana 4. studenoga don Stanku je pozlilo te je iz Zvečanja dopremljen u bolnicu u Splitu. Nakon testiranja ustanovljeno je da je zaražen koronavirusom te je smješten na Covid odjel KBC-a na Križinama. Prvih dana te bolesti simptomi se nisu činili tako teškim i opasnim. No što je vrijeme prolazilo, opće zdravstveno stanje don Stanka se pogoršavalo jer su se pojavili problemi s disanjem pa je morao primati kisik. Preminuo je u noći 19. studenoga u 77. godini života i 49 godini svećeništva.

Neka ga sada Gospodin Isus Krist vječni svećenik primi sebi, u svojoj ljubavi i milosrđu neka ga očisti od svih grijeha i spona smrti te zavrijedi ući u zajedništvo svetih, radost nebesku i život vječni. (NA Ančić)