Blagoslovom vode i škropljenjem vjernika počelo je misno slavlje na svetkovinu Uskrsnuća Gospodinova, 16. travnja, u splitskoj prvostolnici svetoga Dujma, koje je predvodio splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić, u koncelebraciji s naslovnim ninskim nadbiskupom Martinom Vidovićem i ostalim svećenicima.

„Nikada nije bilo lako govoriti o otajstvu Kristova uskrsnuća. A potrebno je, i neizmjerno važno, jer je događaj 'prvoga dana u tjednu' sudbonosan za naš život i našu povijest, sadašnjost i budućnost. U pitanju je život, a život je najveći dar i naše najveće bogatstvo. Dobro smo svjesni da nam je život svakodnevno ugrožen. Nas i naših dragih. Osobito nas teško pogađaju razni oblici ugroženosti, a najviše bolni rastanci s voljenim osobama. I sami smo kandidati neizbježne smrti koja pobjednički, grobom, zaustavlja tijek života. Unatoč žigu i snazi smrti, osjećamo u sebi neugasiv zov vječnosti“, započeo je nadbiskup Barišić svoju homiliju.

Cijeli tekst homilije pročitajte ovdje!

Ljubljeni učenik Ivan i „prije ukazanja Uskrsloga svojim učenicima, u svjetlu milosrdnog dara Kristove ljubavi, izlazeći iz groba, uspijeva, iz druge perspektive, perspektive vjere, čitati znakove uskrslog jutra“, kazao je nadbiskup te nastavio: „Vidje ljubav Božju na djelu. I od smrti jaču. Bog je ljubav. Ako je Ljubav Božje ime, onda je njegovo ime također i Uskrsnuće i Život. Raspeti i Uskrsli Krist, utjelovljena Božja ljubav, pobjednik je nad smrću. Nije došao ovo naše zemaljsko tijelo učiniti besmrtnim, već nam daruje život u novosti uskrsnuća. Zato stvarni neprijatelj smrti, ako se to tako može reći, nije život već Ljubav. Bog ljubavi, Bog uskrsnuća. Samo Božja ljubav može reći: ti ne umireš, za život si stvoren! Doista, zahvaljujući ljubavi Oca Nebeskoga, Krist je naša Pasha – prijelaz iz smrti u život. Stoga se radujemo ovom danu i kličemo Bogu ljubavi, jer je uskrsnućem svoga Sina i za nas onaj neugasivi zov vječnosti postao omogućen. Nemogućnost je postala mogućnost. Ljudima je to nemoguće, ali moguće je Bogu stvoritelju.“

Kristovo uskrsnuće riječ je i djelo milosrdne Božje ljubavi koja nam progovara u svome Sinu, raspetom i uskrslom. Brižno je to djelo Boga Oca, nastavlja mons. Barišić, „izvora svakog roditeljstva, očinstva i majčinstva, za svoju veliku obitelj, ljudski rod, sve nas, svoju posinjenu djecu. Živjeti novost Uskrsa u svjetlu vjere znači tražiti ono što je na strani života, što je Božje. Znači otkrivati bogatstvo i novost života kojega smo primili krštenjem. Krštenje je temeljni pashalni sakrament po kome smo postali dionici Kristova križa, ali i uskrsnici, pobjednici svih oblika smrtnosti, kao i same smrti. Ne pokapajmo pobjednika života, nego mu dopustimo da uskrsne i slavi svoju pobjedu u nama i s nama. Već ovdje i sada.“

Obraćajući se roditeljima naglasio je da oni svoju djecu odgajaju materinskim jezikom, jezikom vjere i nada, u kojem su njihove riječi žive jer im i djela govore. „Nikada ne zaboravite da vaša djeca slijede ne toliko vaše savjete, već prije svega vaš primjer. Ne samo vaše riječi, nego prvotno vaša djela.“

Nadbiskup Barišić se posebno osvrnuo na jezik u kojemu se izražava identitet jednog naroda, koji je izraz slobode i životnosti ili pak neslobode i smrti. „Potrebno je razvijati, u slobodi, svoj jezik, štiteći ga od 'babilonske opasnosti' političke dominacije, gdje se više nećemo moći razumjeti. Svaki materinski jezik ima svoj pravopis i svoju gramatiku. Najbolje ćemo sačuvati svoj jezik ako je on jezik odgovornosti, solidarnosti, poštenja, mira, pomirenja, socijalne pravde, zaštite života,  dostojanstva osobe, dijaloga i otvorenosti. Međutim, jezik sebičnih interesa i profita pod svaku cijenu, kriminala i izrabljivanja drugih, mržnje i osvete, podjela i sukoba, ne smije biti naš živi materinski jezik! Jer to je jezik smrti, mrtvi jezik! Iako sada, na našem terenu smrt pobjeđuje život, ipak u svjetlu darovane nam nade, vjerujemo u pobjedu života nad smrću.“ Izrazio je nadu da naši mladi neće odlaziti iz Hrvatske nego da će se Pasha slaviti i živjeti u Domovini, „u dinamici prijelaza iz staroga u novo, a ne napuštanja i odlaska u tuđinu. Svima nam je potreban Uskrs, da Hrvatsku ne pretvorimo u groblje života i kulture, već polje gdje život raste, i gdje ćemo otpočinuti u nadi uskrsnuća. Imali smo „Božićni ustav“ vezan uz vrijeme Božića, ali ne i uz sadržaj Božića. Je li konačno čas da nam gramatika i pravopis jezika budu uskrsni?“

U svjetlu radosnog događaja Kristova uskrsnuća, pobjede života nad smrću, zaželio je da „s nama uskrsne i zaživi naš novi jezik, jezik riječi i djela, jezik vjere i nade, ljubavi i mira, na svim razinama, u obitelji i školama, gospodarstvu i politici, kulturi i znanosti, zdravstvu i zakonodavstvu; htjeli bismo u našem narodu i društvu govoriti jezikom čiji je pravopis – solidarnost i ljubav, a gramatika – bližnji i opće dobro“, zaključio je nadbiskup svoju propovijed. Na kraju misnoga slavlja, koje je svojim pjevanjem uveličao Mješoviti prvostolni zbor sv. Dujma pod ravnanjem kapelnika maestra don Šime Marovića, nadbiskup je blagoslovio jelo čestitavši Uskrs svim vjernicima.