Obrede Velikoga petka u splitskoj prvostolnici svetoga Dujma predvodio je 14. travnja splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u koncelebraciji s ninskim nadbiskupom Martinom Vidovićem i ostalim svećenicima te u nazočnosti mnoštva vjernika.

Nakon prostracije i šutnjom iskazane počasti Kristu umrlom na križu za spas svijeta, uslijedila je služba čitanja i pjevanje Muke po Ivanu, koju je otpjevao mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem kapelnika maestra Šime Marovića. Po drevnom običaju splitske prvostolnice prije ljubljenja križa uz pjevanje tradicionalne tužaljke „Puče moj“ i obreda pričesti, uslijedila je homilija koju je izrekao katedralni župnik don Tomislav Ćubelić, kanonik Prvostolnog kaptola u Splitu. „Kako nakon muke Isusove možemo reći Bogu NE“, započeo je don Tomislav  svoju propovijed te nastavio: „Veliki petak je dan najtežih trenutaka Isusova života. U središtu patnje je Isus Krist, koji nije okrenut sebi, ne bavi se sobom i ne uspoređuje svoje patnje s drugima. Duboko pati, a razlog patnje je ljubavlju kroz križ spasiti čovjeka.“

Naglasio je da ako „događanje na Kalvariji ostavimo iza sebe do Kristove osobe se teško stiže. Izvješća svjedoče Isus Krist je nedužan. Na sebe preuzima svu agresiju svojih progonitelja. U progonitelje i sebe ubrojimo. Upravo na križu Krist prekida krug zla upijajući ga u sebe. Odbio je biti uvučen u automatizam osvete. Nadilazi zlo čineći dobro.“

Podsjetio je da su Isusovi učenici s Isusom imali konkretnije planove, nego je ostvarenje kraljevstva Božjega te da im je plan bio drukčiji. „I naši planovi su drukčiji od Kristovih. To je razlog da je dionica Kalvarije puna izdaje, zatajivanja i bijega. To je uzrok da se uzavrela mržnja konkretizira i ubije Boga. Povijesni i osobni muk prema Isusu Kristu, pa i muk neba su simbol i stvarnost odijeljenosti čovjeka od Boga. Duboko su urezane u suvremenu povijest“, naglasio je don Tomislav. U nastavku propovijedi potaknuo je vjernike da se upitaju: „Gdje je naše mjesto na Golgoti? Kod koga smo se učvrstili? Gdje nam je pozicija? Među oružnicima, velikim svećenicima, u bučnoj masi, s kukavičkim Petrom, među pospanim učenicima - ostavili i pobjegli, s kolebljivim Pilatom, s „liscem“ Herodom? Suvremeni svijet takvih je pun. A za nadati se kako ćemo nastojati poput rijetkih, koji su spoznavali smisao te patnje: poput poganskog satnika, ako ne ljubljenog učenika, u istini križa pronaći svoje mjesto i preuzeti svoju ulogu. Jer zbog nas je Krist na križu.“

Pred križem trebamo Boga upitati je li dobro što činim. Ako nije dobro, neka pokoleba moju čvrstinu, oslabi moju volju, učini me nesigurnim. „Ljubav Boga na križu je božanska vrsta moći. Nema pritiska niti sile. Bog vlada na neobično blag način preko Raspetog Krista kao nekoga tko gotovo nije uspio. Ali takav je Bog. Ako izgubim povjerenje postajem ruševina.“

Osvrnuvši se na suvremeni svijet i čovjeka kazao je da on hoće u središte stvarnosti bez Boga i bez Krista. „Svijet čovjeka lažno uzdiže do mjesta koje pripada Bogu. Uzdiže ga bez Boga i Krista. Ignorira Kalvariju. Prezir i zaborav na Boga doveo je do zaborava čovjeka. Suvremena kultura i svijet odaju sliku 'tihe apostazije' sitog čovjeka koji živi i hoda kao da Bog ne postoji. (Ivan Pavao II.) Krist po križu ulazi u pakao ljudskih tjeskoba i egzistencijalnih previranja i sumnja, uzima ih na se, da čovjeka otkupi, da sve prožme svojom nazočnošću. Kristova muka na križu dala je radikalno nov smisao patnji, iznutra ju je preobrazila.“

Na kraju je svoje propovijedi istaknuo da ne podcjenjujemo nastojanje „društvenih modela“ i „argumenata“, ali da ne želimo da oni stvore veće rane od onih koje žele iscijeliti. Kršćanstvo je „vjera okrenuta licem prema svijetu“. Isus ne uzmiče pred osjećajem napuštenosti niti pred Bogom, niti pred čovjekom. Na križu potvrđuje Boga koji je drukčiji, koji je netko drugi, a ne odjek naših želja, pa bile one i goruće. „Bog je drugo negoli odgovor na naša pitanja, pa bila ona ne znam kako kruta i patnička. Ako uopće, onda svakako valja računati s Bogom koji 'ne paše', koji nije po našoj mjeri“, zaključio je katedralni župnik.

Po završetku propovijedi po katedralnom običaju, vjernici su izišli na trg sa sjeverne strane katedrale, a pridružili su im se i vjernici koji su došli iz drugih gradskih crkava. Nadbiskup je izložio Presveto u pokaznicu te je uslijedio ophod po Peripteru katedrale, gdje je udijelio blagoslov gradu i nadbiskupiji.