Obiteljski korijeni i put prema svećeništvu

Gornji redci i nekomu tko osobno nije poznavao pokojnog splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita mons. Antu Jurića veoma jasno ocrtavaju duhovni profil njegove osobe i nadahnuća koja su ga tijekom zemaljskog života ispunjala i vodila. Svjetlo ovoga svijeta ugledao je u Vranjicu 17. svibnja 1922., kao sedmo dijete od njih desetero u obitelji oca Jakova i majke Marice rođene Mandić. Sveto krštenje primio je jedanaest dana poslije, 28. svibnja, u župnoj crkvi sv. Martina u Vranjicu. Njegova je obitelj bila dijelom velike kućne zajednice od tridesetak članova, kakvih je tada bilo u mnogim našim mjestima, a u kojoj je njegov otac živio s još dvojicom stričeva. Tu je dobio temelje svojeg ljudskog i kršćanskog odgoja, oblikovana, kako će i on sam posvjedočiti, po onom starom benediktinskom načelu »ora et labora«: rada, od jutra do mraka, »od zvizde do zvizde«, i molitve, – obiteljske i osobne, života s crkvom i uz crkvu... U rodnoj je župi primio i sakrament sv. potvrde (11. studenoga 1929.) te prvu sv. pričest (14. svibnja 1931.).

Sjemeništarci II. raz. s prefektom don I. Kalajžićem na Kliškoj tvrđavi - Ante Jurić iza don Ivana prvi do kraja

Nedvojbeno je Gospodin u tom skladnom ambijentu Vranjica njegova djetinjstva koji su neki putopisci nazivali »najljepšim kutkom na Jadranu« – u dječaku Anti Juriću djelovao zahvatom svoje milosti tako da je »više puta zaželio postati svećenikom« te je, nakon svršetka šestog razreda Osnovne škole u Vranjicu (1928. – 1934.), svojem ocu Jakovu i otkrio tu svoju želju. A njegov mu je otac, koji je na školovanje već bio dao starijeg mu brata Andriju, a njega, iako osjetljiva zdravlja, planirao ostaviti kod kuće za rad na polju, kao pravi kršćanin, ne pretpostavljajući svoje očinske planove planovima našega najboljega Oca, rekao sljedeće: »Da si zaželio poći u bilo koju drugu školu, ne bih ti dao, ali kad je ovako, Bogu se ne mogu opirati.« I tako je Ante Jurić s još šestoricom dječaka Vranjičana na blagdan Male Gospe 1934. stupio u Biskupsko sjemenište u Splitu. Tu je završio osam razreda Biskupske klasične gimnazije. Već svršetkom sljedeće školske 1935./36. sjemenišni će odgojitelji u izvješću poslanom ondašnjem splitsko-makarskom biskupu Kvirinu Klementu Bonefačiću za ovog sjemeništarca napisati »veoma pobožan i u svemu skladan«.

Sa školom, kojom je tada ravnao dr. don Lovre Katić, nije imao poteškoća, u zavodski se život brzo uključio. »Trebalo je ozbiljno raditi, da se uspije, jer išlo se zatim da škola očuva stečeni ugled.«

Sedmi će razred školske 1940./41., zbog ratnih neprilika Ante Jurić završiti ranije, a završit će tu i osmi razred, gdje će školske 1942. položiti i ispit zrelosti u istoj sjemenišnoj gimnaziji u Splitu, tada već pod talijanskom fašističkom okupacijom. Nove su okupacijske vlasti vrlo brzo otpočele nasilnu talijanizaciju svega javnog života i progon svega hrvatskoga, s očitom nakanom da potalijanče i splitsku sjemenišnu gimnaziju. Splitskim bogoslovima s anektiranih područja u koja su spadali i Split i Vranjic i Kaštela, naloženo da svoj bogoslovni studij završe u talijanskoj bogosloviji u Zadru.

Odbijajući takvo nasilje, a uz pristanak biskupa Bonefačića da se, poput drugih svojih kolega, upiše na Visoku bogoslovnu školu u Đakovu, uredio je dokumente za prelazak na teritorij NDH. Bodljikavu žicu kojom su fašističke vlasti čvrsto utvrdile granicu između NDH i anektiranih područja presijecajući njome mravinački i vranjički put na Meterizama, mladi je bogoslov Jurić prešao »bez ičega u rukama, kao da idem malo u šetnju« dopješačivši u Mravince. Tamo je prethodno njegov otac, na magarcu i potajno, bio prebacio njegovu studentsku prtljagu, a onamo su, na sličan način, s anektiranog teritorija umakli i ostali njegovi kolege. S njima se on uputio na višednevno putovanje od Omiša, preko Ploča, Metkovića, Sarajeva i Slavonskog Broda do Đakova gdje je upisao i završio prvu godinu filozofsko-teološkog studija.

Pad Mussolinijeve fašističke Italije Jurića će zateći doma, a ratne neprilike zapriječit će u jesen 1943. njegov povratak u Đakovo. Ukazat će se mogućnost barem povremenih predavanja u Splitu za nekolicinu bogoslova iz grada i okolice, uz učenje kod kuće. A kod kuće je svojima trebalo pomagati u golom preživljavanju, i fizičkim poslovima i ribarenju tako da je »do sljedećeg proljeća (1944. godine – op. M. T.) bio više ribar nego student«. O tim teškim danima posvjedočit će on sljedeće:

»U mjesecima travnju i svibnju g. 1944. okupili smo se u splitskoj bogosloviji, kako bismo nastavili s redovitim studijem, ali smo se nakon teškog bombardiranja koje je početkom lipnja 1944. pogodilo Split, opet morali razbježati i ostati kod svojih kuća.«

Tek su se u ljeto 1945. ondašnji bogoslovi splitske i hvarske biskupije ponovno mogli okupiti u splitskoj bogosloviji i uključiti se u redoviti zavodski život i u studij. Tu je bogoslov Ante Jurić proživljavao one tragične dane za naš narod i Crkvu slušajući strašne vijesti o izručenju tisuća hrvatskih vojnika i civila na milost i nemilost partizanima, o masovnim pogubljenjima i uhićenjima ljudi, o njihovim odvođenjima i nestancima.... Nove su partizanske vlasti ubrzo i ovdje počele pokazivati svoje pravo lice prema Crkvi: splitsku su bogosloviju zbile na samo nekoliko prostorija, zauzevši ju svojom vojničkom bolnicom kojom su zauzeli i zgradu dječačkog sjemeništa. Unatoč svemu:

»Mi, više gladni nego siti, ali pregoreni i jednodušni u mislima i osjećajima, spremni na sve, unatoč svemu tomu ipak smo bili radosni te se s pouzdanjem u Boga odvažno pripremali na svećeničko poslanje u novim uvjetima.«

Bogoslovne će studije Ante Jurić završiti na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu (1945. – 1947.), a poslije će ih i nadopuniti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu gdje će i diplomirati. Više će redove primiti 1947. tijekom posljednjega semestra svojeg studija: subđakonat (22. ožujka) i đakonat (27. travnja) u Splitu, a svećenički red u Vranjicu u nedjelju 18. svibnja te iste godine po rukama biskupa Kvirina Klementa Bonefačića. Mladu će misu proslaviti odmah sljedeće nedjelje, 25. svibnja, na Duhove – unatoč nemilim prilikama i agitaciji komunističkih omladinaca koji su u noći uoči mladomisničkog slavlja srušili slavoluk u čast mladomisniku spleten od zelenih grančica i cvijeća, a postavljen u ulici kod obiteljske kuće Jurića. To će njegovo slavlje marno pripraviti i na njemu propovijedati ondašnji vranjički župnik don Radovan Jerković koji će samo tri godine poslije, 14. kolovoza 1950., mučenički umrijeti u istražnom zatvoru zloglasne UDBE na splitskom Katalinića brigu.

Župnik, odgojitelj, nastavnik

Mladomisnik će don Ante Jurić, u očekivanju biskupove odluke o stalnoj svećeničkoj službi, više puta posluživati župu Muć, tada bez župnika, a odlazio je i u Neorić i Sutinu, kamo onih dana i mjeseci nijedan svećenik nije mogao odlaziti bez velike pogibelji za život. Njoj je i on sam bio izložen, nakon što su u Gornjem Muću na blagdan župnog zaštitnika sv. Petra bili brutalno premlaćeni don Kleme Tadin i don Jozo Bedalov. Koncem mjeseca rujna 1947. don Ante Jurić dobio je biskupov dekret kojim je imenovan upraviteljem župe Desne (1947. – 1953.) i poslužiteljem župe Komin u Neretvanskom dekanatu s nastupom 1. listopada 1947. Župu Komin posluživat će do 31. srpnja 1948., kad će ona dobiti svoga posebnog župnika.

U neretvanskom će kraju don Antu Jurića zateći i poziv na odsluženje vojnog roka u Jugoslavenskoj armiji, za čijeg će trajanja (1949./1950.), izmučen iscrpljujućim fizičkim radom na vojnom gradilištu u Pločama gdje je, po vlastitom svjedočanstvu, po cičoj zimi 15 dana spavao na goloj dasci, teško obolio na plućima i početkom svibnja 1950. završio na liječenju u splitskoj vojničkoj bolnici. Vojna će ga komisija ubrzo proglasiti »stalno nesposobnim«, otpustiti ga iz vojske te će on zatim, zbog teško narušena zdravlja, cijelo ljeto te godine provesti na oporavku u rodnom Vranjicu. Ondje će najprije zamjenjivati uhićenog vranjičkog župnika, ovdje već spomenutoga don Radovana Jerkovića, a zatim će, nakon njegova umorstva uoči blagdana Velike Gospe 1950., i privremeno posluživati svoju rodnu župu, a koncem rujna 1950. ponovno se vratio u Desne da ondje nastavi svoju silom prekinutu župničku službu. Onih je dramatičnih godina u ovim svojim župama dijelio i zlo i dobro s vjernicima koji su »od svoga siromaštva otkidali, da njihovi župnici imaju barem toliko pojesti koliko su imali i oni.« Doista su za vjernike i njihove svećenike to bile teške i preteške godine.

Nakon šest godina župničke službe u neretvanskom kraju don Ante Jurić je 19. kolovoza 1953. imenovan starijim nadstojnikom u Biskupskom sjemeništu u Splitu s nastupom u službu 1. rujna 1953. Nakon smrti sjemenišnoga ravnatelja don Vicka Fulgosija 6. svibnja 1955. imenovan je i podravnateljem istoga zavoda. U tom je razdoblju bio honorarni nastavnik glazbenog odgoja u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji (1954. – 1956.) i pedagogije na Visokoj bogoslovnoj školi (od 1954.). U toj je službi ostao sve do 30. rujna 1956., kad su splitskoj crkvi od strane komunističke vlasti, zacijelo kao neka vrsta odmazde zbog biskupske zabrane režimskih »svećeničkih staleških društava«, bilo zabranjeno djelovanje svih njezinih crkvenih odgojnih zavoda i škola.

Uvod u zabranu bio je namješteni sudski proces protiv trojice profesora i dvojice mladih bogoslova, zatim njihova nepravedna osuda na teške zatvorske kazne te konačno odluka o zatvaranju svih crkvenih škola i odgojnih zavoda u Splitu na dugi niz godina. »Svi smo to doživjeli kao težak udarac – posvjedočit će nadbiskup Jurić – ali se nismo dali smesti. (...).« Uz traženje načina gdje po postojećim sjemeništima i bogoslovijama u Domovini smjestiti splitske đake, don Antu je zapalo i zbrinjavanje divljački na ulicu izbačenog inventara splitskih sjemeništa:

»Mene je dopalo – reći će, sjećajući se tih događaja – da s radnicima ukrcavam u kamione izbačeni inventar i odvozim ga dijelom u poljudski samostan i napušteni samostan Sv. Križa na Čiovu, a dijelom u razne župne kuće u splitskoj okolici. Kad je započelo to izbacivanje i zauzimanje zgrade, komunist koji je predvodio tu akciju, zaprijetio mi je: 'Ni mačka vam ne će ostati'. (...). S kako bolnim osjećajima smo svi mi doživljavali te događaje, ne da se opisati. (...).«

Nakon tih nemilih zbivanja don Ante je 17. srpnja 1957. imenovan upraviteljem župe Solin gdje će ostati šest godina (1957. – 1963.), sve do ponovnog otvaranja splitskih sjemeništa i njihovih škola. Tu je vrlo plodno djelovao nastavljajući, poput svojih prethodnika, »orati tvrdu solinsku ledinu«, koja je bila u to doba izložena veoma žestokom komunističkom pritisku. S druge pak strane nadolazili su i znakovi buđenja vjerskog života povezani i s priljevom novih stanovnika u Solin i njegovu okolicu.

Nakon oživljavanja Nadbiskupskog sjemeništa s gimnazijom i Centralnog bogoslovnog sjemeništa s Visokom bogoslovnom školom, don Ante je imenovan ravnateljem obaju splitskih sjemeništa: Biskupskoga (1963. – 1968.) te Centralnoga bogoslovnog sjemeništa (1963. – 1964.).

Bilo je to vrijeme postupnog popuštanja komunističke represije, no i posvemašnje materijalne oskudice i prostorne skučenosti. Obje je te službe preuzeo s puno srca i odvažnosti. Nije nepoznato da je sa svojim đacima i on svojski prianjao uz najteže fizičke građevinske poslove kako bi doskočio manjku prostora za dječačko sjemenište jer komunističke vlasti nisu bile spremne vratiti postojeću sjemenišnu zgradu, u kojoj je od početka II. svjetskog rata bila smještene vojnička bolnica, a to nisu bile spremne učiniti čak ni nakon preseljenja spomenute bolnice u novu zgradu na Križinama. Pri tomu, iako je posve jasno da je u tim teškim fizičkim poslovima upravo on, ravnatelj, odgojitelj, duhovnik, osobno bio spiritus movens, spominjući se nicanja te nove montažne prizemnice, nigdje u njegovim sjećanjima nećemo naći u prvom planu istaknuto njegovo »ja«, nego uvijek »mi«, odgojitelji i đaci:

»Tu novu prizemnicu, u koju smo onda smjestili gimnazijske razrede i školsku zbornicu, izgradili su ondašnji sjemeništarci i bogoslovi pod vodstvom odgojitelja, a uz pomoć nekolicine majstora.«

Uz navedene službe u obama tim zavodima don Ante je obnašao i službe duhovnika Centralnoga bogoslovnog sjemeništa (1968. – 1970.), a potom i onu duhovnika Biskupskoga sjemeništa (1970. – 1977.).

U sjemenišnoj je gimnaziji također predavao pjevanje (1963. – 1965.), francuski jezik (1963. – 1970.) i vjeronauk (1967. – 1970. te 1975. – 1978.) koji će predavati sve do sredine listopada 1978. Tadašnji su đaci, koje je uporno poticao i na sportske aktivnosti i šetnje na otvorenom, također pod njegovim vodstvom učili svirati harmonij, tamburice, a poneki i violinu, a u mjesecima od početka školske godine do božićnih praznika izrađivali su i kipiće za Betlehem.

U svojoj mjesnoj Crkvi vršio je i službu biskupskoga vikara za svećeničku duhovnost te bio članom raznih biskupijskih vijeća pa i nekih pri ondašnjoj Biskupskoj konferenciji. Njegovu angažmanu možemo zahvaliti i ponovno sređivanje Paštrićeve biblioteke, najstarije javne knjižnice u Splitu, a iz njegova je pera proizišao i Vodič po solinskim starinama koji je napisao 1976. u prigodi crkvenog i nacionalnog slavlja o 1000. obljetnici solinskog Gospina prasvetišta i jubileja 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata. Sudjelovao je i u izradbi posebnog liturgijskog vodiča za glavno slavlje održano 12. rujna 1976. te u osposobljavanju sjemeništaraca, bogoslova, časnih sestara i vjernika laika za vodiče tisućama hodočasnička koje su tih godina, iz nedjelje u nedjelju, s raznih strana Domovine i svijeta pristizale u Solin.

Dana 16. listopada 1978. don Ante Jurić je imenovan župnikom konkatedralne župe sv. Marka u Makarskoj, dekanom makarskog dekanata i biskupskim vikarom za područje bivše Makarske biskupije.

U Makarskoj će ostati 10 godina uzorno skrbeći za duhovno dobro svojih vjernika, ali i za materijalnu obnovu. Reći će on sam o tomu:

»Uz redovitu župničku pastoralnu službu: predvođenje sv. bogoslužja, podjeljivanje sv. sakramenata, vjeronauk za djecu i odrasle, stvarno sam se dosta bavio i materijalnom obnovom. Nije bilo crkvenog objekta na kojemu nešto nije trebalo raditi.«

U Makarskoj će ga zateći poziv ondašnjeg apostolskog nuncija Gabriela Montalva da dođe u Apostolsku nuncijaturu u Beograd gdje mu je priopćena vijest da je izabran za splitsko-makarskog nadbiskupa. Evo s kakvim je osjećajima primio tu vijest te prihvatio novu službu:

»Kad sam kroz razmišljanje i molitvu shvatio da je vjerojatno volja Božja da podložim ramena teretu kojega sam i tada bio svjestan, ali ne posve, postupio sam slično kao moj otac, kad mi je dopustio ići u sjemenište te rekao u sebi. 'Ne usuđujem se Bogu opirati. Neka se vrši Njegova volja!'«

Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit

Imenovanje mons. Ante Jurića za novog splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita proglašeno je 10. rujna 1988.

Biskupski red primio je nedugo potom, u nedjelju 16. listopada, u konkatedrali sv. Petra u Splitu po rukama umirovljenog nadbiskupa mons. Frane Franića kao glavnog zareditelja te dvojice suzareditelja: ondašnjeg nadbiskupa i metropolita sarajevskog mons. Marka Jozinovića i zadarskog nadbiskupa mons. Marijana Oblaka, uz nazočnost apostolskog nuncija, brojnih biskupa te Božjeg naroda.

Istoga dana je u popodnevnim satima i ustoličen u splitskoj prvostolnoj crkvi.

Nadbiskupski je palij preuzeo iz ruku pape Ivana Pavla II. u bazilici sv. Petra u Rimu na blagdan sv. Petra i Pavla sljedeće 1989.

U nastupnom govoru nakon biskupskog ređenja i preuzimanja službe novi je splitsko-makarski nadbiskup izrekao sljedeće veoma znakovite riječi: »Svjestan sam težine ovog trenutka Crkve i našeg naroda i sve zahtjevnosti koju Crkva i narod od mene traže i očekuju, a svjestan sam i svoje ljudske ograničenosti pa sam stoga i biskupsku službu prihvatio kao križ, koji ću, uzdajući se u pomoć Božju nastojati strpljivo nositi dok to Bog hoće!«

Čini se kao da već iz ovih njegovih riječi prosijava neka nadbiskupova slutnja o nadolazećim velikim nevoljama koje će se samo dvije godine poslije u nametnutom nam ratu nadviti nad našim narodom u cijeloj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U njemu će i Splitsko-makarska nadbiskupija pretrpjeti silne opasnosti, pustošenja i razaranja, ljudske žrtve i progonstva nevinih ljudi... Valjalo je u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji zbrinuti zaista brojne stradalnike, prognanike i izbjeglice. »Nitko tko se osjeća ljudski, a kamoli kršćanski i hrvatski, nije mogao ostati ravnodušan na tolike ljudske žrtve i tolika materijalna razaranja u našoj domovini tijekom obrane od opasnog napadača u vrijeme Domovinskog rata, pogotovo to nismo mogli mi koji smo u mladenačkim godinama doživjeli strahote Drugog svjetskog rata«, reći će nadbiskup.

Bezbrojni su razgovori, susreti, interventi koje je on s inozemnim civilnim i crkvenim uglednicima vodio i poduzimao promičući istinu o Hrvatskoj i nametnutoj joj brutalnoj agresiji. Na sam dan kad je Sveta Stolica objavila priznanje neovisnosti Republike Hrvatske bit će, s tada upravo novozaređenim njegovim pomoćnim biskupom mons. Petrom Šolićem, primljen u privatnu audijenciju kod sv. oca Ivana Pavla II. »Shvatio sam – reći će o tomu – s kolikom je očinskom skrbi to učinio i koliko je odvažnosti taj čin od njega tražio s obzirom na diplomatske tradicije Svete Stolice koja nije nikad u takvim potezima običavala žuriti prije drugih.«

Zacijelo među najpotresnije događaje kojim je nadbiskup Jurić bio protagonistom u onim bolnim trenutcima za naš narod i Crkvu, spada i onaj kada je na općoj audijenciji papi Ivanu Pavlu II. predvodio skupinu majki, supruga i sestara poginulih i nestalih Vukovaraca. Od svih naših riječi taj će susret najbolje opisati ove, njegove:

»Koliko je on (papa Ivan Pavao II. – op. M. T.) suosjećao s našim patnjama doživio sam najbolje na općoj audijenciji u kojoj sam ja predvodio skupinu majki, supruga i sestara poginulih i nestalih Vukovaraca. Bile su smještene u prednjem dijelu dvorane. Papa je nakon uobičajenog govora i obilaska invalida došao do njih, a one su držeći slike svojih najmilijih, suznim očima zavapile: 'Sveti Oče, spasite mi sina, supruga, oca...' Papa im je pojedinačno postavljao pitanja o tim žrtvama služeći se hrvatskim jezikom, a one su mu kroz plač odgovarale. To ga je toliko potreslo da se više nije susretao s ostalim hodočasnicima, koji su ga čekali također u prvom redu s druge strane. Čak ni s onima koji su bili došli iz Češke i Poljske, nego je nakon pozdrava odmah krenuo prema izlazu iz dvorane i otišao.«

Sa svetim Ocem Ivanom Pavlom II. susretao se i na posebnim audijencijama kao npr. kad je 17. studenoga 1994. doveo izaslanstvu splitskoga Marulianuma, koje je papi darovalo izdanje opera omnia (sabrana djela) Marka Marulića. Nadbiskup će također istaknuti da je njegovu posebnu pažnju prema nama Hrvatima osjetio i kad mu je 23. siječnja 1995. u privatnu audijenciju predveo našega splitskog "Hajduka":

»On se upravo bio vratio s velikoga pastoralnog putovanja na daleki Istok i Pacifik. Nakon takvih napornih putovanja običava se nekoliko dana odmarati pa tih dana ne bude audijencija. Toga je puta iznimno nas primio, vjerujem poglavito stoga što smo došli iz Hrvatske, koja je još bila u teškim prilikama. Papinska straža bila je vidljivo iznenađena kad je nas pedesetak stiglo do Brončanih vrata. Nisu mogli zamisliti da ćemo mi toga dana stići do Pape. Rekli su mi: "To je nemoguće" (impossibile). Tada smo telefonom u pomoć pozvali mons. Nikolu Eterovića, svećenika hvarske biskupije koji radi u Državnom tajništvu Svete Stolice. Kad je on stigao i kazao stražarima neka nas puste, jer će nas Papa primiti, čudom su se čudili. Ne samo da nas je primio nego je, zaboravljajući na umor, pokazao toliku srdačnost da smo se sad mi čudili. Kad sam mu tom prigodom ponovio poziv da dođe u Split, našalio se riječima:"Ali to neće biti putovanje od 18.000 kilometara, kao ovo." Pozdravljajući se pojedinačno izmijenio je pokoju riječ s igračima i ostalima, a kad je došao na red vratar, dodao je da je i on nekoć bio vratar. Mislim da je ta izvanredna audijencija ostala u dragom sjećanju svim sudio­nicima jednako kao i meni te još jednom potvrdila koliko nas papa voli.«

Nadbiskupova je trajna i osobita briga bila i osnivanje novih župa, kapela, crkava i pastoralnih centara u Splitu i na području Nadbiskupije koje je dugi niz godina prije demokratskih promjena bilo nemoguće podizati zbog brojnih zapreka komunističkih vlasti. Ne manje skrbio je i o razvoju i razgranatoj djelatnosti Caritasa Splitske nadbiskupije, napose za Domovinskog rata. Redovito je sudjelovao u radu Biskupske konferencije Jugoslavije i, poslije, u radu Hrvatske biskupske konferencije te bio izabran za predsjednika njezina Vijeća za sjemeništa. Sudjelovao je u radu Sinode biskupa održane u Rimu od 30. rujna do 28. listopada 1990, skupa s predstavnicima biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta.

Dana 30. svibnja 1990. sudjelovao je i u svečanostima uspostave demokratskoga višestranačkog Hrvatskoga sabora, a 25. lipnja 1991. i na proglašenju samostalne države Hrvatske. Bio je i u trima službenim posjetima apostolskim grobovima u Rimu (ad limina), a u onom od 2. do 13. studenoga 1992. upravo je on zbog spriječenosti tadašnjeg predsjednika BKH kardinala Kuharića predvodio hrvatske biskupe.

Tom je prigodom, 9. studenoga 1992., pred papom Ivanom Pavlom II. izgovorio i ove znamenite riječi:

»Iznoseći pred Vas naše nade i tjeskobe, poslužit ćemo se, Sveti Oče, natpisom s ciborija crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu u kojoj je poslanik pape Grgura VII., Vašeg prethodnika, okrunio Zvonimira za kralja hrvatskoga, a glasi: Sancte Petre, suscipe munus. Primite, Sveti Oče, našu zahvalnost, odanost i stoljetnu vjernost hrvatskoj Domovini!«

Spomen ovdje svakako zaslužuje i Jurićevo sudjelovanje na radnom sastanku svih biskupa i nuncija s područja bivše Jugoslavije održanom na poziv i pod predsjedanjem pape Ivana Pavla II. u Vatikanu od 2. do 4. listopada 1995. Već na početku svoje nadbiskupske službe molio je i dobio, u studenomu 1991., pomoćnog biskupa u osobi mons. Petra Šolića, koji će godinu dana poslije tragično preminuti u automobilskoj nezgodi, a zatim, 3. kolovoza 1993., i mons. Marina Barišića koji će 2000. godine postati i njegovim nasljednikom.

U važna nadbiskupova ostvarenja spada i povratak u vlasništvo Crkve sjemenišne zgrade koja je od godina 1997. do 1999. uz veliki trud i žrtve potpuno obnovljena, a pravo javnosti već je 1991. od države dobila Nadbiskupijska klasična gimnazija »Don Frane Bulić«.

Nadbiskup je Jurić te godine, kao veliki rektor Teologije u Splitu, pokrenuo i Intenzivni tečaj za obrazovanje kateheta koji su zatim preuzimali nastavu vjeronauka u osnovnim i srednjim školama diljem Nadbiskupije. Institut za teološku kulturu, osnovan godine 1970., s dvogodišnjim nastavnim programom, preustrojen je 1990. u Teološko-katehetski institut s četverogodišnjim programom.

Konačno, za njegova nadbiskupovanja ustanovljen je 30. rujna 1997. Katolički bogoslovni fakultet nastao ujedinjenjem Teologije u Splitu, Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj i već spomenutoga Teološko-katehetskog instituta. Splitski KBF je 9. srpnja 1999. odlukom Sveučilišta u Splitu i odobrenjem Ministarstva znanosti Republike Hrvatske uključen u Sveučilište u Splitu.

Nema nikakve sumnje da je posebni dar kojim je Božja providnost obdarila nadbiskupa Jurića bio posjet pape Ivan Pavla II. Splitu i Solinu 1998. godine. Na misnom slavlju na splitskomu Žnjanu 4. listopada 1998. izreći će sljedeće riječi:

S Ivanom Pavlom II. na ulazu u splitsku katedralu

»Pozdravljam Vas u ime sve braće u biskupstvu, svećenika, redovnika i redovnica te cijelog Božjeg naroda okupljenog danas oko Vas u ovom gradu koji slavi svojih 17 stoljeća, a nasljednik je grada Salone, danas Solina. U svojoj dugoj povijesti ni Split, ni Salona ili Solin, nisu imali ovu sreću da kao najdražeg gosta prime rimskog biskupa i Petrova nasljednika.«

Toga velikog i svetog Papu nadbiskup će, nakon slavlja na Žnjanu, dopratiti i u splitsku katedralu te će ga ponovno, u popodnevnim satima istoga dana, pozdraviti na susretu s mladim vjernicima i članovima duhovnih pokreta u Gospinu prasvetištu u Solinu:

»U ime svih prisutnih, ali i cijelog naroda koji je s nama u duhu sjedinjen, ja Vam Sveti Oče kličem: dobro nam došli na ovu svetu kršćansku i hrvatsku grudu. Vaš dolazak ovdje, Vaša molitva, Vaša riječ i Vaš blagoslov učinit će ovu grudu za svako vjerničko srce još svetijom, još milijom, još privlačnijom. A ovo naše drago Gospino prasvetište, koje čuva uspomene na naše kršćanske i narodne svetinje, koje je vidjelo i upamtilo u svojoj dugoj povijesti tolike divne osobe i upisalo njihova imena, zapamtit će i upisati zlatnim slovima ime najvećeg posjetitelja pape Ivana Pavla II.«

Sljedeće će 1999. od 5. do 9. travnja predvoditi zahvalno hodočašće vjernika Splitsko-makarske nadbiskupije u Rim te će se u toj prigodi opet susresti s Ivanom Pavlom II. Pisac ovih redaka, tada student u Rimu, nazočio je i osobno je svjedočio velikom oduševljenju brojnih studenata, profesora i gostiju kojim je bilo primljeno predavanje nadbiskupa Jurića o hrvatskim mučenicima u Drugom svjetskom ratu i poraću, koje je 4. svibnja jubilarne 2000. godine održao na rimskom papinskom učilištu »Regina Apostolorum«.

Konačno, valja ovdje također istaknuti kako je nadbiskup Jurić s velikim simpatijama i nadama podržavao nove crkvene pokrete, napose pak Neokatekumenski put. Taj mu je Put i njegova karizma i djelovanje bio osobito pri srcu.

»Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru« (Heb 13,7)

U skladu s crkvenim propisima nadbiskup Jurić je 1997., navršenjem 75. godine svoga života, predao papi Ivanu Pavlu II. molbu za umirovljenje. Ona će biti prihvaćena istom tri godine poslije, 21. lipnja 2000., kada će novim splitsko-makarskim nadbiskupom i metropolitom biti imenovan dotadašnji njegov pomoćni biskup mons. Marin Barišić. Kleru će i vjernicima u Oproštajnoj okružnici iz kolovoza 2000. među ostalim poručiti i ovo:

»Iako neću biti više Vaš natpastir, ostat ću i dalje među Vama i nositi Vas u svom srcu kao i do sada.«

 Za nekog ljetog odmora, s ribarskom mrežom, na Kornatima

I nakon umirovljenja nadbiskup Jurić je ostao prisutan u svojoj Nadbiskupiji. Boravio je u splitskom svećeničkom domu s umirovljenim svećenicima. Rado je pomagao novom nadbiskupu, napose za podjelu sakramenta sv. potvrde. Nedjeljom i blagdanima, kad je to mogao, odlazio je slaviti sv. misu u raznim župama. Vrlo se rado odazvao pozivu da preuzme službu duhovnika u međunarodnom bogoslovnom sjemeništu Redemptoris Mater u Puli. To je pod njegove stare dane bio i neki njegov povratak takvoj svojoj dužnosti – odgojnom radu sa splitskim sjemeništarcima i bogoslovima – u mladenačkim godinama.

Tu će ga i zateći Gospodinov poziv da iz ovoga smrtnog života prijeđe u vječnost. Na blagdan sv. Josipa, zaštitnika Crkve, Domovine i umirućih, iz sjemeništa je u Puli svojim kolegama i prijateljima koji nose ime ovoga velikog svetca telefonski čestitao imendane. U noći pak s 19. na 20. ožujka 2012. osjetit će veće srčane smetnje. Pri potpunoj svijesti pozvao je rektora sjemeništa i zamolio ga da mu posljednji put podijeli svete sakramente te je malo zatim, tiho, upravo onako kako je živio i kako je govorio, preminuo.

Sprovod nadbiskupa Jurića

Njegovo će tijelo u splitsku konkatedralu sv. Petra iz Pule biti dovezeno u popodnevnim satima 23. ožujka. Sutradan, 24. ožujka, bit će ovdje održani svečani sprovodni obredi koje je predvodio nadbiskup mons. Marin Barišić, nakon kojih će njegovo tijelo biti položeno u kriptu konkatedrale sv. Petra, pokraj tijela njegova prethodnika mons. Frane Franića. Deset godina poslije, u ožujku 2022. godine, njihova su tijela prenesena i sahranjena u kripti nove bazilike sv. Obitelji u Solinu. Tu njih obojica čekaju Uskrsnuće. Jer, obojica bijahu nadbiskupi splitsko-makarski olim salonitani – nekoć solinski.

Kad je našega don Franu Bulića njegov brat upitao što će on to nakon pustih škola koje je pohađao biti, odgovorio mu je: »Čovik!« I to je on u svakom smislu i bio. I to veliki čovik. A baš riječi ćoviće, ili: ćoviće Božji, bijahu čestom uzrečicom pokojnog splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita mons. Ante Jurića. Sagledavajući njegov život, sa zahvalnošću ga se spominjemo, a promatrajući mu kraj, možemo nasljedovati njegovu vjeru. I za njega se doista, kao i za njegova velikog sumještanina don Franu, može mirne duše kazati: Bio je čovik. Dapače: bio je to Božji čovik.