Mons. FRANE FRANIĆ

Frane Franić rođen je 29. prosinca 1912. u Kaštel Kambelovcu. U rodnom je mjestu pohađao osnovnu školu od 1919. do 1923., a gimnaziju u Biskupskom sjemeništu u Splitu od 1923. do 1931. U Splitu je završio i filozofsko-teološki studij. Svećenički red primio je 25. prosinca 1936. U jesen 1938. stigao je u Rim na poslijediplomski studij, gdje je na Papinskom sveučilištu Gregorijana 1941. postigao doktorat iz dogmatske teologije i promoviran u doktora teoloških znanosti. U središtu njegova znanstvenog istraživanja bila je tema pravednosti i istočnoga grijeha prema naučavanju Dunsa Škota. Naslov radnje je De iustitia originali et de peccato originali secundum Duns Scotum.

Dr. Frane Franić zaređen je za pomoćnog biskupa Splitsko-makarske biskupije 17. prosinca 1950. u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu, u 38. godini života. Kao pomoćnom biskupu bila mu je povjerena služba generalnog vikara, a nakon odreknuća biskupa dr. Kvirina Klementa Bonefačića 26. lipnja 1954. preuzeo je upravu biskupije kao apostolski upravitelj. Rezidencijalni splitsko-makarski biskup postao je 1960., a nakon obnove Splitske metropolije godine 1969. i splitsko-makarski nadbiskup i metropolit. Umirovljen je 26. lipnja 1988. Nakon umirovljenja živio je u konkatedralnoj župi sv. Petra, koju je sagradio u vrlo teškim vremenima za Crkvu. Preminuo je u subotu 17. ožujka 2007. u Kliničkoj bolnici Firule u Splitu, u 95. godini života, 71. svećeništva i 57. biskupstva. Sprovodni obredi i ukop obavljeni su u srijedu 21. ožujka 2007. u konkatedralnoj crkvi sv. Petra.

Frane Franić je kao svećenik i biskup vršio više službi. Najprije je po povratku iz Rima imenovan profesorom filozofije i vjeronauka u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji u Splitu. Talijanske vlasti zabranile su mu poučavanje. Bio je bibliotekar u sjemeništu i kapelan zatvora sv. Roka u Splitu (1941. – 1943.). Uz te službe biskup Kvirin Klement Bonefačić imenovao ga je 1942. odgojiteljem u sjemeništu. Bio je podravnatelj (1945. – 1950.) i ravnatelj Centralnoga bogoslovskog sjemeništa (1950. – 1965.), dugogodišnji profesor (1944. – 1980.) i veliki rektor (1954. – 1980.) splitske Teologije.

Frane Franić bio je jedan od najprogonjenijih hrvatskih biskupa. Pokazao se nepokolebljiv u obrani Crkve usprotivivši se širenju staleških svećeničkih udruženja preko kojih su komunističke vlasti nastojale razbiti crkveno jedinstvo. Osnivanje staleških udruženja unijelo je nemir među biskupe pa su na Biskupskoj konferenciji 26. travnja 1950. donijeli odluku da se članstvo u udruženjima ne preporučuje, tj. Non expedit. Potom su biskupi 26. rujna 1952. jednoglasno donijeli i izjavu Non licet, tj. zabranjuje se, kojom su izričito zabranili osnivanje staleških udruženja i učlanjivanje u njih. Najhrabriji promotori tih dviju odluka bila su tri srednjodalmatinska biskupa: šibenski Ćiril Banić, splitski Kvirin Klement Bonefačić i hvarski Miho Pušić, zbog čega su trpili teške progone, posebno biskup Banić koji je bio protjeran iz Šibenika i doživio infarkt srca, a potom moždani udar i samu smrt.

Tijekom 1952. i 1953. biskup Kvirin Klement Bonefačić bio je često ispitivan u uredu Okružnoga javnog tužitelja u Splitu. Zbog svog stava prema udruženjima bio je kažnjen novčanom kaznom od 5000 dinara. Politički pritisci i poodmakla dob prisilili su biskupa Bonefačića da pitanje udruženja prepusti biskupu Franiću, koji je u dogovoru s njim u katedrali na blagdan Krista Kralja 7. srpnja 1953. prije propovijedi obznanio Non licet. Na reakciju komunističkih vlasti nije trebalo dugo čekati. Gdjegod se biskup Franić pojavio uslijedile bi »spontane« demonstracije, zastrašivanja i fizički napadi u Metkoviću, Makarskoj, Omišu i Splitu.

Kotarski sud u Splitu osudio je biskupa Franića 9. listopada 1954. zbog toga što je kaznio nekoliko splitskih svećenika koji su se učlanili u svećeničko udruženje, čime je prema mišljenju suda »kao vjerski predstavnik zloupotrebio slobodu vršenja vjerskih poslova u svrhe protivne Ustavnom poredku«.

Uvrede na Franićev račun stizale su i od nekoliko svećenika sklonih udruženjima, a vrlo teško je podnosio i neodlučnost pojedinih biskupa u primjeni izjave Non licet. Franiću je, kako je zapisao u svojim sjećanjima, suspenzija četvorice svećenika bila gotovo najteži trenutak dok je bio na čelu splitske Crkve.

U arhivu Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu pronašao sam prije nekoliko godina zabilješku na listu papira. Njezin sadržaj prenosim po sjećanju, budući da mi tada nije bila u središtu znanstvenog istraživanja. U bilješci je zapisano da je biskup Franić svojim bogoslovima prigodom susreta postavio pitanje jesu li dužni slušati svoga biskupa. Oni su, razumljivo, odgovorili da to nije upitno. Potom ih je priupitao trebaju li ga slušati i u slučaju da im on naredi stupiti u svećeničko udruženje. Dio pokolebanih bogoslova je zašutio, a dio je odgovorio da ga trebaju slušati uvijek pa tako i u tom slučaju. No biskup im je odvratio da bi mu oni u slučaju njegove naredbe da stupe u udruženje trebali otkazati poslušnost.

Novi udar na biskupa Franića bilo je zatvaranje središnjih ustanova i dvojice svećenika. Presuda je donešena 1. kolovoza 1956. na Okružnom sudu u Splitu. Prema presudi, bivši profesor Visoke bogoslovske škole u Splitu dr. Ante Pilepić osuđen je na kaznu strogog zatvora u trajanju od pet i po godina, a don Zdravko Ostojić, bivši profesor Biskupske klasične gimnazije u Splitu, na kaznu strogog zatvora u trajanju od četiri i pol godine. Tom presudom određeno je i zatvaranje Visoke bogoslovske škole u Splitu na osam godina, Centralnoga bogoslovskog sjemeništa u Splitu na osam godina, Biskupske klasične gimnazije u Splitu, Biskupskog sjemeništa u Splitu i Franjevačkog sjemeništa u Splitu na Poljudu na šest godina. Uskoro su uslijedili i novi napadi na biskupa, najprije pred župnom crkvom u Gradcu 16. kolovoza 1956. te u župi Okruk 16. rujna 1956. godine. Biskup je više puta spominjao kako mu je u tim teškim vremenima pred očima bio lik i odlučnost zagrebačkog nadbiskupa, blaženika Alojzija Stepinca, koji mu je po isusovačkom provincijalu Ivanu Kukuli uputio pismo podrške 9. lipnja 1957. godine.

U pismu od 17. lipnja 2005. umirovljeni biskup Franić zahvaljuje splitskom novinaru Ivanu Ugrinu koji u svojoj knjizi Hrvati to znaju govori o njegovoj majci Ivanici, rođenoj Krokar: »Velika Vam hvala za tako lijepe riječi i priznanje, osobito za one riječi moje majke kojima je ona mene sokolila da ne ‘popustim komunistima, radije neka me ubiju’.«

Početkom osamdesetih godina 20. stoljeća biskup Franić hrabro se usprotivio i radu Teološkog društva Kršćanska sadašnjost, koje je djelovalo pod nadzorom Komunističke partije.

Frane Franić je kao (nad)biskup i metropolit vršio brojne službe koje su bile značajne za domaću i opću Crkvu. Bio je istinski rodoljub i snažno se zalagao za hrvatsku slobodu i samostalnost. Njegov biskupski grb, u kojeg je uklopljen hrvatski grb, to i simbolički pokazuje. On je potaknuo i pomogao organiziranje nekoliko znanstvenih simpozija o nacionalnoj i crkvenoj povijesti i bio je jedan od najzaslužnijih za organizaciju velikih nacionalnih jubileja.

U vrlo složenim crkveno-političkim okolnostima u Sinju je 1965. obilježena 250. obljetnica obrane Sinja od turske vojske 1715. godine. Bilo je to prvo masovno okupljanje vjernika u Hrvatskoj nakon završetka Drugoga svjetskog rata. U izvješćima UDB-e biskupa Franića se optužuje da je u raznim prigodama kardinala Franju Šepera, koji je predvodio središnje euharistijsko slavlje, nazivao »naš hrvatski kardinal«.

Jubilejska proslava Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata organizirana je u Solinu 12. rujna 1976. Radi bolje priprave biskupi su proglasili Godinu velikoga zavjeta tijekom koje su u Solin, od 8. rujna 1975. do završne proslave, dolazila hodočašća iz svih biskupija Crkve u Hrvata na čelu sa svojim biskupima i svećenicima. Na završnom jubilejskom slavlju 12. rujna 1976. obilježene su i dvije važne obljetnice iz hrvatske povijesti: 1000 godina od smrti kraljice Jelene (976. - 1976.), te 900 godina od krunidbe hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira u Solinu (1076. - 1976.). Na jubilejskom misnom slavlju bilo je oko 800 svećenika, 30 biskupa i mnoštvo vjernika. Jubilejska proslava Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata završila je veličanstvenim Nacionalnim euharistijskim kongresom u Zagrebu i Mariji Bistrici 1984., kada se na jednom mjestu okupilo više od petsto tisuća Hrvata. Sve spomenute proslave utjecale su na jačanje nacionalnog jedinstva, zbog čega i ne čudi da su bile pod budnim okom službenika UDB-e.

Franić je obišao cijelu (nad)biskupiju na konju, u neretvanskoj lađi i u automobilu. U pastoralnim susretima sa svećenicima i vjernicima pokazivao je pastirsku brigu i hrabrost i stalno ih je poticao da svjedoče svoje kršćansko poslanje. Osobito se brinuo za svećenički podmladak. Za njegova biskupovanja podignuto je više župnih i filijalnih crkava i osnovano nekoliko župa. U nekim prigodama usprkos komunističkim zabranama odlučio se za kupnju i gradnju »obiteljskih kuća« za liturgijsku službu. Među sakralnim objektima koji su sagrađeni za vrijeme njegova upravljanja izdvaja se pastoralni konkatedralni centar sv. Petra, koji je on nakon višegodišnjih ucjena i mučnih pregovaranja s komunističkom vlašću uspio podići uz pomoć o. Roberta Baczvaryja.

Split je imao status nadbiskupskog i metropolitanskog sjedišta do 1828. kada je sveden na status biskupije. Zauzimanjem biskupa Franića papa Pavao VI. bulom Qui vicariam od 27. srpnja 1969. uspostavio je Splitsko-makarsku nadbiskupiju i Splitsku metropoliju. U sastav novouspostavljene Splitske crkvene pokrajine ušle su Dubrovačka biskupija, Hvarsko-bračka-viška biskupija, Šibenska biskupija i Kotorska biskupija, ali je Zadar ostao neposredno podvrgnut Svetoj Stolici, dakle izuzet od Splitske metropolije. To stanje ostalo je nepromijenjeno i nakon uspostave Republike Hrvatske 1991. godine.

Biskup Franić je davne 1953. ponovno pokrenuo Vjesnik Splitsko-makarske (nad)biskupije. Bio je otvoren suradnji s vjernicima laicima te je u toj nakani osnovao časopis Crkva u svijetu i bio njegov prvi odgovorni urednik (1966. - 1969.). Pod vodstvom biskupa Franića održana je 55. splitska dijecezanska sinoda (1986. - 1987.), prva u Jugoslaviji poslije rata. Akti Sinode tiskani su 1988. godine. Biskup je u duhu Drugoga vatikanskog koncila ustanovio nadbiskupijski Caritas i Institut za teološku kulturu laika. Svoju brigu za hrvatske radnike na radu u Europi i skrb za hrvatske iseljenike širom svijeta pokazao je obilazeći ih u raznim prigodama i šaljući im svećenike i misionare.

Mladim je vjernicima pomogao da ožive zamrlu akademsku crkvu sv. Filipa u blizini splitske katedrale i pokrenu pokorničko hodočašće mladih od Gospe od Otoka do svetišta Gospe Sinjske. Osnovao je Nadbiskupijsko vijeće za pastoral mladih koje i danas djeluje, a hodočašće mladih iz Solina u Sinj traje neprekidno već četrdeset godina. Bio je otvorena duha i za karizmatske zajednice, a stao je u obranu Gospinih ukazanja u Međugorju s početka osamdesetih. Prema pismu datiranom 22. kolovoza 2003., u Međugorje je hodočastio 65 puta.

Bio je potpredsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije, predsjednik Vijeća za katehizaciju, predsjednik Vijeća za sjemeništa i kler i predsjednik Vijeća za nauk vjere. Pola godine bio je i upravitelj Kotorske biskupije. Na planu opće Crkve dva puta je bio član Sinode biskupa u Rimu, član Kongregacije za proglašenje svetih i Kongregacije za sjemeništa. Drugi vatikanski koncil (1962. - 1965.) pratio je već od njegovih priprema kao član Pripravne teološke komisije, a za vrijeme Koncila bio je član Doktrinarne komisije. Na Koncilu je sudjelovao u brojnim interventima koje je sam sastavljao na latinskom jeziku, osobno izgovarao ili pak napisane predavao Tajništvu Koncila. Svoje intervente objavio je u djelu Crkva, stup istine. Među prvima u našoj domovini počeo je primjenjivati smjernice Koncila u upravljanju biskupijom, o čemu svjedoče brojna osnovana vijeća.

Frane Franić bio je čovjek široka duha i kulture, borac za ljudska prava, socijalnu pravdu i dijalog. Zbog svoje biskupske službe ponekad je bio neshvaćen i kritiziran, što nikako ne umanjuje njegovu povijesnu vrijednost. On će, između ostaloga, u našoj povijesti ostati poznat i kao zanimljiv kroničar koji je svoj rad zabilježio u nekoliko svezaka Kronike, koji će jednom kada se obrade i objave potvrditi sve ovo što je o njemu zapisano, ali i više od toga.