U sklopu Mediteranskoga festivala knjige koji se od 3. do 7. svibnja održava u Splitu, u petak, 5. svibnja održan je Mediteranski brevijar Kršćanske sadašnjosti na kojem su o temi „Mediteranstvo u misli i djelu pape Franje" govorili dr. sc. Edvard Punda s KBF Sveučilišta u Splitu i don Anton Šuljić iz KS-a. Moderatorica je bila lic. theol. Silvana Burilović Crnov.

Govornici su se najprije zadržali na najvažnijim odrednicama mediteranstva u koje se kao u kulturni milje utkalo kršćanstvo. Mediteran je kolijevka najvažnijih europskih kultura, od egipatske preko feničanske pa sve do grčke, rimske i logično ranokršćanske, srednjovjekovnoga susreta s islamskom kulturom. Zatim, tu su nastala najvažnija poznata pisma, od, ponovno, egipatskoga preko feničanskoga, hebrejskoga, grčkoga, latinskoga, staroslavenskoga. Mediteran je, međutim, i kolijevka najvažnijih monoteističkih religija: židovstva, kršćanstva i islama. Uzme li se sve to u obzir te ima li se na pameti da su ljudi na Mediteranu po naravi stvari bili usmjereni jedni na druge, da su kolale ideje i vrijednosti, robe i utjecaji, da se na Mediteranu radovalo životu i da je ljepota utkana u pore svakome Mediterancu, pa ako se još pridoda gastronomija i ljubav prema pjesmi i zabavi - Mediteran kao okvir u kojem kršćanstvo počinje djelovati i širiti se te koristiti kulturalni i filozofijski obrazac za navještaj, ali i za razumijevanje samog sebe, tada je jasno da Mediteran jest neka vrsta ishodišta. U tom kontekstu osoba pape Franje na svojevrstan način, već i izborom imena, ali i korijenima (često spominje svoju baku koja je rođena u Italiji), jest Mediteranac premda je rođenjem Argentinac. Njegova igrivost, sklonost iznenađenjima, prisnost i radost života, njegova neposrednost – posebice u susretu s običnim ljudima, poznavanje novinara po imenu, čak njihovih obitelji – sve to upućuje na papu kojem je Mediteran u venama, ali i ne samo u venama, nego još više u nauku koji se čita osobito u njegovim enciklikama, i još posebnije u „Laudato si", rekao je Šuljić. Pokazavši na raznim papinim tekstovima, ali i gestama tu notu mediteranskog – kao vjerskog i kulturološkog obrasca, rekao je da ovaj papa Mediteranu ponovno otkriva njegovu izvornu bit, ali i još više, njegovu izvronu povezanost s kršćanstvom.

Pred nama su dvije stvarnosti, Mediteran i katoličanstvo, rekao je, među ostalim dr. Punda, na početku svoga izlaganja. Mediteranski i katolički svakako nisu istoznačnice, ali poveznice među njima su očite. Katoličanstvo samo sebe shvaća kao sveopće (u geografskom, kulturalnom i povijesnom smislu). Ne može se, stoga, reducirati ni na koju posebnu naciju, misao, čak ni duhovnost. Ipak, nije smiono reći da je katoličanstvo najviše određeno Mediteranom. Ono je započelo na Mediteranu, najsnažnije se širilo Mediteranom; svoju najsnažniju kulturu razvilo je na Mediteranu i ostavilo je, povjerilo Mediteranu najveće plodove svoga duha i svojih talenata.

S druge strane, Mediteran nije samo katolički. Ne samo povijesno, nego nadasve kulturalno, Mediteran obuhvaća puno više od katoličkog. Ipak, ništa nije tako mediteransko kao katoličanstvo. Mediteran je „kolijevka ljudskosti" – spoj svjetova, civilizacija, kultura, religija… Povijest Mediterana jest povijest suživota, upućenosti jednih na druge, susreta, ali i sukoba, oprečnosti… Kao takav, Mediteran nije samo geografija, nego antropologija. Upravo u tome smislu, Punda vidi važnu poveznicu između Mediterana i pape Franje.

Papa Franjo dolazi „s drugog kraja svijeta", dakle, geografski ne pripada Mediteranu (premda su mu korijeni mediteranski). Ipak, u sebi nosi mediteranski duh – duh otvorenosti, gostoljubivosti, kreativnosti, spontanosti, ali i spremnosti na suprotstavljena mišljenja, kritike... To proizlazi iz Franjine teologije naroda, iz življenja i promišljanja s narodom i iz naroda.

On se opire svakom elitizmu, klijentelizmu, karijerizmu, korupciji, ali otvoreno progovara i protiv mafije. Sve su to negativni trendovi ukorijenjeni u Mediteranu. Papa Franjo koji je kritika Crkve iz Crkve, ujedno je i poziv društvu u cjelini da se mijenja, da iziđe iz sebe i otvori se drugima. U tome smislu Punda vidi providonosnu ulogu Pape Franje za današnje vrijeme. Očito je bilo potrebno da dođe Papa Ne-Mediteranac i Ne-Europljanin, da p(r)ozove „baku Europu" da iziđe iz svoje zatvorenosti i instaliranosti. Jednako tako, ističe Punda, „vidim providonosnu ulogu Pape Franje u jednom mediteranskom pozivu kršćanstvu i Crkvi; kršćanstvo koje se odveć europeiziralo, potrebno je mediteranskog duha. Zapravo, potrebno je vratiti se sebi, vratiti se evanđelju".

Otvorenost, suživot, izići u susret drugima, na periferije… nije laka misija! Ona za svakoga zahtjeva ozbiljno razračunavanje sa samim sobom. Ili rječnikom evanđelja, potrebno je obraćenje: kod Franje vidimo da ono nije samo moralno, nego i ekonomsko ali i ekološko obraćenje, rekao je.

Premda je riječ o prvome festivalu knjige u Splitu i budući da se susret održao u kasnim poslijepodnevnim satima, nazočni su izvrsno prihvatili razgovor te je organizator izrazio želju da se ovakvi susreti i ovakve teme nastave i sljedećih godina.