U Galeriji „Vinko Draganja OP“ Dominikanskog samostana u Splitu u subotu, 11. ožujka predstavljena je u pjesničkoj ediciji Media Kršćanske sadašnjosti kao dvadeset četvrta knjiga akademika Jakše Fiamenga, zbirka pjesama „Božji Hlad“.

O knjizi su uz autora govorili fra Ivan Iko Mateljan i urednik Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika. Riječ je o knjizi malog formata 7,5 x 11 centimetara „za svaki džep“. Na 210 stranica Petrač je uspio sastaviti izbor iz ukupnog, velikog Fiamengova opusa. Jakša Fiamengo danas sigurno pripada nizu klasika hrvatskoga pjesništva, odnosno njegov se pjesnički opus jamačno može smatrati klasičnim mjestom unutar suvremene hrvatske poezije i naglasio: „Posebne stranice, odnosno pjesme duboke duhovnosti nalazimo i u svim zbirkama Fiamengovih soneta: nije mu dakle bilo dovoljno samo slobodnim stihom spajati, prožimati i isprepletati različita vremena hrvatske i europske povijesti sa sadašnjošću, nisu mu bili dovoljni biblijski verseti da duboko prožme svu tradiciju s duhom svoga vremena, nego se utekao sonetnu obliku kao idealnoj formi kroz koju će snažnije slaviti svjetlost življenja, kojom će istančanije izricati harmoniju čovjeka, svijeta i svemira, kojom će, naposljetku, oduhoviti ljudsku potragu za smislenim i produhovljenim životom i osnažiti zajedništvo Stvoritelja, stvorenja i svega stvorenoga te ukazivati na blagoslovljene i milosne trenutke čovjekova života“, rekao je Petrač, te nabrojao neke od pjesama koje se nalaze u predstavljenoj zbirci pjesama, „Božji hlad“ i o njima govorio: Pjesme Blistanje, Božić na moru, Gospa Gusarica, Kuzmine vratnice, Moj mali samostan, Lucija iz Jurandvora, Zadnja zima, Bog nad Pjacom, Božji hlad, Korizmena, Božji ribar, Procesija sv. Ante, Kuća kruha, Aleja glagoljaša, Slovim i glagoljam, Zrnevlje od zvona, Betlehem u našoj kući, Ta sveta punoća, U zrnju Božjem, Pjesma o dobrom šumu ili Molitva za dobrotu. Sve one, kazao je Petrač pripadaju u sam vrh hrvatskoga duhovnoga pjesništva po kojima se Fiamengo znatno razlikuje od pjesnika sličnih nagnuća ili istovjetnih nadahnuća. „Za razliku od niza drugih pjesnika, Fiamengo ne potiskuje Boga objavljene vjere i ne ustoličuje na njegovo mjesto kakva druga nepoznata i nedokučiva boga koji se krije i koji prebiva u kakvim nedostižnim, nedohvatljivim i nerazumljivim daljinama, dalek od čovjeka i svijeta: njegov je Bog onaj prisutan na Dulčićevim slikama, u kruhu i vinu, u blagoslovljenoj radosti obiteljskoga stola, u rječitoj šutnji i razgovoru očima s ocem i majkom pod okriljem neugasive svjetlosti. Poezija nije samo vrt uzbuđenja, vrt ljepote, posvetno mjesto unutar profanoga svijeta: ona je, barem što se poezije Jakše Fiamenga tiče, prostor koji i iz kojega se posvećuje svijet i sve ono ljudsko“, kazao je Petrač, da bi na kraju naglasio kako u Fiamengovim stihovima duhovnoga karaktera, u stihovima u kojima se naslućuju religiozni impulsi svijetli i ostaje ono što je svjetlom pisano, a pjesnik je zaista svoju poeziju najčešće pisao u sjenicama Božjega hlada, obasjan milosnom svjetlošću.

U glazbenom djelu programa sudjelovala je ženska klapa “Ćuvite” iz grohota na Šolti, a stihove iz knjige govorili su Ksenija prohaska, prvakinja hrvatskog glumišta te Milan Laktoš I Prošper Miličić, članovi Hvarskog pučkog kazališta iz Hvara.