Homilija u misi za primanje palija

Palij koji sam primio od Svetog Oca u Rimu na blagdan apostolskih prvaka Petra i Pavla službeno mi uručen na početku ove svete Mise po Apostolskom Nunciju, papinu predstavniku u našoj domovini.

Palij označava metropolitansku vlast i pastirsku službu jednog biskupa mjesne Crkve, a budući da ga podjeljuje direktno Sveti Otac, on označava, na poseban način vez jedinstva s Apostolskom Stolicom i rimskim Prvosvećenikom.

Palij je, prije predanja biskupima metropolitima, bio čuvan na grobu svetog Petra što mu daje obilježje svojevrsne relikvije. Zbog blizine Palija moćima svetog Petra uvriježilo se govoriti da je Palij uzet od tijela svetog Petra, jasno u duhovnom smislu.

Zadržat ćemo se kratko na meditaciji Božje riječi koja nam je ponuđena za ovaj dan. Čuli smo odlomak iz Pavlove poslanice Efežanima u kojem Pavao govori o ulozi svakog pojedinca u otajstvu Crkve. Pavao veli: „Svakomu je pojedincu od nas dana milost po onoj mjeri po kojoj je Krist htio dati svoj dar“.

Pavao želi istaknuti i podsvijestiti svakome od nas istinu da sve što imamo je prije svega milost Božja, a ne naše postignuće. Bog nam daje svoje milosti po svom kriteriju, a ne po našem. Ti Božji kriteriji za nas ostaju misterij i pitati se zašto je Bog nekome povjerio ovu ili onu ulogu u Crkvi, nekoga pozvao na ovu ili onu službu, je beskorisno jer do tog otkrića nećemo doći. Zato najstariji evanđelist, razmišljajući o tom Božjem misteriju, daje na to vrlo kratak odgovor kada govori o Isusovu izboru učenika. On veli: „Isus pozva k sebi one koje je htio“ (Mk 3,13). A zašto je baš htio ove a ne one, evanđelist ne pojašnjava.

Evanđelist je svjestan da te osobe koje je Isus izabrao za svoje učenike nisu bile u tom vremenu ni najuzornije, ni najpobožnije, ni najinteligentnije. Zašto Isus nije uzeo za učenike neke druge koji su imali, u tom smislu, bolje karakteristike, reklo bi se danas puno više bodova, … evanđelist ne zna.

U prvoj poslanici Korinćanima i apostol Pavao razmišlja o tom Božjem misteriju i naglašava kako Bog nije birao osobe po kriteriju intelektualnih sposobnosti, talentiranosti, mudrosti, staleškog ugleda, bogatstva i moći. Ništa od toga. A da je to zbilja tako, Pavao poručuje prvim kršćanima da je dovoljno da pogledaju sami sebe i da će odmah uočiti jak dokaz da je istina ono što govori.  

Apostol navodi razlog tome, a taj je „da se ni jedan čovjek ne bi mogao ponositi pred Bogom“, tj. uvjeriti se da je od Boga pozvan zato što je bio jako sposoban i spretan, dobar i krepostan, i da Bog na neki način nije mogao njega ne pozvati. Tako se Božji darovi pretvaraju u vlastite zasluge, a to je promašaj.

Jako mi se sviđa natpis koji je don Frane Bulić sam stavio na svoj sarkofag, a on glasi: „Ovdje počiva Frane, grešnik i nedostojan svećenik“.

Uvjeren sam da je to napisao do kraja iskreno, duboko svjestan da sve što je bio i sve što je činio, daje to od Boga primio kao dar. Da bude svećenik nije zaslužio, nego milošću Božjom pozvan. Kako je lijepo nositi tu svijest do smrti.

Blaženi Alojzije Stepinac, naziva don Franu Bulića „velikim čovjekom“, i dodaje: „Taj veliki čovjek na mene je učinio silan utisak već kad sam ga prvi puta upoznao. S njegova lica čitao sam neograničenu iskrenost, otvorenost karaktera, ljubav prema pravdi i istini“ (str. 287). A don Frane, vidimo, sebe definira grešnikom i nedostojnim svećenikom. To je osobina Božjeg čovjeka, ponizna čovjeka, čovjeka vjere.

I u evanđeoskom odlomku koji smo čuli susrećemo se s tim misterijem Božjih odluka. Isus govori o teškim stradanjima nekih ljudi, stvarnost koja je bila jako poznata Isusovim suvremenicima, ali naglašava da ti stradali ljudi nisu bili grešniji od drugih koji nisu stradali. A zašto su oni stradali, a nisu drugi, ne kaže se. Ostaje u domeni Božjeg misterija.

Pavao, nadalje, u istom odlomku veli da Krist „dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje … za izgradnju Kristova Tijela“, Crkve. Naglasak je za izgradnju Kristova tijela, Crkve.

Svatko može dati svoj doprinos u toj izgradnji. Svatko je primio dovoljno da ima što dati. Nije pitanje koliko dati, nego s kakvom ljubavlju davati. Zakopati Božje darove najveća je izdaja.

Apostol upućuje konkretan poziv svim kršćanima, a napose onima kojima su povjerena posebna poslanja, da ne budu „igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi“.

Vidimo kako tih opasnosti nikada nije nedostajalo, a nedostaje niti danas. Vjetrovi različitih nauka vidljivi su i danas. Nije bezazlena prijetnja da ti vjertovi postanu i uragani u nekim krajevima Crkve. Prijevarnih igara, koje lukavo krče put zabludi, poznaje i naše vrijeme. Kako nam je potrebna Božja mudrost da znamo raspoznati što je Njegova istina, a što je ljudska prijevarna igra koja lukavo krči put zabludi.

Pavao je imao te mudrosti. Dolazio je do te mudrosti molitvom i ustrajnim traženjem volje Božje. Zato je mogao radosno izjaviti da je sačuvao autentičnu vjeru, ali i dodati da je za to morao biti dobar boj. On nam poručuje: „Provodimo u život istinu u ljubavi, i tako učinimo da sve uzraste u njega koji je Glava, u Krista“.

Samo je ovakav život za Pavla jamstvo povezanosti cijelog mističnog Tijela Kristova, njegove Crkve. Kako je ovo važno za sve kršćane, a osobito nas pastire!

U evanđeoskom odlomku Isus govori o neplodnoj smokvi. On redovito smokvu predstavlja kao simbol čovjeka i njegova života. Sjećamo se događaja koji donose evanđelisti Matej i Marko kada Isus proklinje smokvu na kojoj nije našao ploda. Evanđelist Marko tu scenu ne komentira nego samo zaključuje riječima: „To su čuli njegovi učenici“ (11,14).

Isti evanđelist nadodaje da nije bilo vrijeme smokava kada je Isus, gladan, došao tražiti plodove. Ali budući da je za Isusa smokva simbol čovjeka za koga ne mogu postojati godišnja doba u kojima ne donosi plodove, zato je i takva njegova reakcija. Smokva bez plodova, ili čovjek bez ploda, beskoristan je.

Isus je, kako vele evanđelisti, na smokvi našao samo lišće. Ali on ne želi da smokva bude samo neko ukrasno stablo, ili stablo koje ljeti daje dobru zaštitu od sunca, nego stablo koje donosi plodove.

Ova prispodoba je ozbiljno upozorenje za naš kršćanski, svećenički, redovnički i biskupski život. Ne možemo izbjeći pitanje koje nam nameće ova prispodoba: da li to što živimo daje dobre plodove ili je možda samo neko lišće koje nikome ne može utažiti glad? Kako je važno da su „To čuli njegovi učenici“.

Bog od nas očekuje nekada i ono što mi smatramo nemogućim. To nas ne smije uplašiti, nego i radovati. Jer nas Bog smatra sposobnim i za nemoguće. Bog od nas traži sve. Ima s nama neizmjerno strpljenje, kao što smo čuli o prispodobi sa smokvom, ali to Njegovo čekanje ne ide do besmisla. Ne smijemo zaboraviti da i „posjeći“ ulazi u Božju pedagogiju.

Neka Gospodin ne dopusti da ikada postanemo Božje razočaranje. Amen.