U Bračnom i obiteljskom savjetovalištu Splitsko-makarske nadbiskupije, 27. studenog, održana je tribina za bračne parove, roditelje, stručne suradnike i odgojitelje na temu „Uporišta i zgarišta obiteljske ljubavi“.

Prvo predavanje na temu ,,Uzroci rastave i posljedice rastave na djecu“ održala je Žarka Karoglan, sveučilišni specijalist pastorala obitelji.

Najprije je donijela kratki prikaz ženidbenog nauka Starog i Novog zavjeta te razvoj crkvenog učenja o ženidbi kroz povijest. Naglasila je kako, prema istraživanjima kod hrvatskih građana, ni brak ni obitelj nisu zastarjele ustanove, ali prolaze različite krize, uslijed čega je jedna od najvećih opasnosti za obitelj razvod braka koji je sve češći epilog bračnoga života. Nažalost, broj rastava brakova i obitelji rapidno se povećava, tako da je njihov broj dosegnuo granicu rastave svakog trećeg braka, tj. 30% od ukupno sklopljenih brakova. To je vrlo nepovoljan pokazatelj koji upućuje na to da, nažalost, veliki broj bračnih parova svoje poteškoće i poremećene odnose rješavaju rastavom. Zabrinjava to što, nakon rastave i razvoda, rijetki traže duhovnu i stručnu pomoć od savjetodavnih službi kako bi prošli proces žalovanja te formirali koliko toliko normalan život. Za svaku osobu pogođenu rastavom, ovo je dugotrajni proces stresova koji postaju trauma koja je gotovo neizlječiva. Ako se u Hrvatskoj rastavlja svaki treći brak, nastaje pitanje koliko je kod nas katolika brak svet i koliko ga se prihvaća kao od Boga zadanu stvarnost?

Istaknula je kako kod mnogih autora izostaje činjenica da su u rastave uključena i djeca pa se radi i o rastavama obitelji. Prosječno, barem 2/3 brakova su imali djecu. Kod sudskih rješenja djeca su uglavnom dodijeljena majkama, a očevi su obvezni plaćati alimentaciju i imaju pravo susretati djecu. Ovaj vidik rastave obitelji ne uzima se dovoljno u obzir ni u društvenom ni u crkvenom kontekstu. Za svako je dijete rastava njegovih roditelja veliki  stres te ih pogađa ih traumatično, duboko i dugotrajno. Dijete na razvod braka svojih roditelja najčešće reagira šokom i osjećajem gubitka te proživljava različite reakcije kao što su strah od napuštanja, zabrinutost za roditelje, osjećaj tuge i snuždenosti, osjećaj usamljenosti, osjećaj odbačenosti, konflikt lojalnosti, bijes i agresiju.

Na kraju je naglasila kako svaku svaku obitelji prije svega treba slušati s poštovanjem i ljubavlju postajući suputnicima na putu poput Krista s učenicima na putu u Emaus. Za te situacije na osobit način vrijede riječi pape Franje iz enciklike Evangelii gaudium, br. 169: ,,Crkva će svoje članove – svećenike, redovnike i vjernike laike – morati uvesti u to „umijeće praćenja drugoga“, kako bi svi naučili izuti svoje sandale pred svetim tlom drugoga (usp. Izl 3,5)“. Ritam toga praćenja mora biti odmjeren i ohrabrujući, odražavajući našu bliskost i pogled pun poštovanja i suosjećanja, koji ujedno ozdravlja, oslobađa i potiče rast u kršćanskom životu.

U drugom dijelu tribine dr. Anita Strujić Vladanović, voditeljica BiOS-a, govorila je o uporištima, „stupovima“ obiteljske ljubavi: osobnoj i zajedničkoj duhovnosti, kvalitetnoj komunikaciji, svakodnevnim odlukama za dobro bračnog druga, strpljivosti u usklađivanju, prihvaćanju različitosti, dogovaranju, uvažavanju drugoga, stavu praštanja po uzoru na Krista, čijeg smo oproštenja svakodnevno svi potrebni.