U petak, 10. studenoga u dječjem vrtiću sv. Pavla apostola na splitskim Pujankama održano je i posljednje predavanje u sklopu obilježavanja 20-te godišnjice vrtića. Predavanje je pripremila i održala Asja Podrug, prof. defektolog te specijalist rane intervencije djece s posebnim potrebama  iz DV Kaštela.

Iz svoga bogatog iskustva, radeći prethodno i u Centru za autizam u Splitu, a sada kao defektolog istaknula je brojne prednosti integracije i inkluzije djece s poteškoćama u redoviti sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja kako za samu djecu, njihove roditelje, odgojitelje tako i za ostatak skupine u kojoj dijete boravi ali i cijelo njegovo okruženje. Naglasila je kako nas zakonske regulative gotovo obvezuju na uključivanje ovakve djece u vrtiće ali i niz popratnih probleme s kojima se susreću svi sudionici. Jedan od njih svakako je i nedostatak asistenata odnosno pomagača za dijete čiji bi boravak u skupini svakako olakšao cjelokupan proces (adaptaciju, socijalizaciju, suradničko učenje, kretanje i sl.) no, nažalost, još nije reguliran zakonski za predškolski odgoj.

Ono što možemo i moramo poduzeti svakako je takvo dijete po dolasku prihvatiti kao ravnopravnog člana zajednice, s jednakim poštovanjem, ljubavlju i povjerenjem kao i svu ostalu djecu, pripremiti okruženje u kojem će boraviti, drugu djecu i njihove roditelje na njegov dolazak. Samim time napravili smo prvi veliki korak u uključivanju djeteta u svijet njegovih vršnjaka, a roditelju pružili ruku u odgoju i naobrazbi. Uzmemo li u obzir brojne poteškoće na koje nailaze roditelji djece s poteškoćama u razvoju kao što su prije svega prihvaćanje i suočavanje s bolnom istinom da je njihovo dijete drugačije, lutanja od jednog do drugog stručnjaka često puta bez adekvatnih savjeta i konkretne pomoći, izostanku podrške od strane prijatelja, obitelji, nerazumijevanje i neprihvaćanje djeteta od strane drugih,pitam se imamo li mi kao odgojno-obrazovni djelatnici i nadasve kao ljudi pravo od takve djece odustati, ostaviti ih same na njihovu putu, dići ruke, ne čuti njihov vapaj za pomoć?

Ne želimo li svi biti prihvaćeni i sretni? Ne želimo li svi s prijateljima proslavljati rođendane, igrati se u pijesku, smijati se? Zadaća nam je za njih se borit, ostvarivati njihova prava i potrebe, biti ruka podrške! Nažalost, danas mnogi vrtići, pa ni naš, nema stručni tim (defektolog, logoped, psiholog, rehabilitator, fizioterapeut i sl.) koji bi odgojitelju bio pomoć pri izradi i realizaciji individualiziranog plana rada za dijete, koji bi redovito pratio i stručno dokumentirao djetetov napredak, ali odgojitelj kao ključna osoba u procesu, jer s djetetom provodi i najviše vremena, uz svoje postojeće stručne kompetencije, kontinuirano i planski osmišljeno stručno usavršavanje, bezuvjetnu ljubav i prihvaćanje te potporu svog tima može i mora dati veliki dio sebe radeći s takvim djetetom, a rezultati takvog rada zasigurno neće izostati.

Kako smo čuli iz iskustava prisutnih, to je moguće ostvariti. Uz bezuvjetnu ljubav, podršku i rad svih članova obitelji, bez ikakve stručne pomoći osoba sa Down sindromom ne samo da je kvalitetno funkcionirala, dapače i samostalno, nego je doživjela i visoku kronološku dob, čak 66 godina što se za ovakav slučaj može smatrati medicinskim i pedagoškim čudom.

Iako je predviđeno vrijeme predavanje bilo oko 45 min, ono je potrajalo znatno duže, cijeli sat i pol. Sudionici su sudjelovali u raspravi, kazujući svoja iskustva, iznoseći svoje primjere, što dovoljno govori o važnosti ove tematike, potrebi roditelja za novim saznanjima i traženjima načina pomoći svojoj djeci. U vrlo ugodnoj i opuštajućoj atmosferi, završen je ciklus predavanja namijenjenih roditeljima  i  odgojiteljicama.