Godišnja duhovna obnova na koju se okupilo preko 100 vjeroučitelja laika Splitsko-makarske nadbiskupije održana je 19. ožujka 2016. godine u nadbiskupijskom marijanskom svetištu Vepric, posvećenom Majci Božjoj Lurdskoj.

U tijeku redovitosti vremena i obveza postoje i oni trenutci kada čovjek malo zastane kako bi se susreo sa samim sobom, otvorio srce i pronašao Boga u sebi. Vepric je izvanredan za takvo nešto jer u prvi plan stavlja Mariju kao putokaz služenja Bogu i njegovu planu spasenja. Dodatni poticaj i primjer osluškivanja Božje riječi dolazio nam je od sveca dana - svetog Josipa koji je s Marijom razmatrao jedinstvene događaje našega spasenja. Da bismo poput Josipa i Marije sjedinili ono kontemplativno i aktivno u jedinstveni vid služenja Bogu i ljudima, pomogao nam je animator duhovne obnove don Ivan Ćubelić, župnik župe Kraljice mira u Makarskoj.

Nakon susreta sa samim sobom, jasnije možemo vidjeti Kristovo lice i čuti njegovu riječ. Na tom tragu je bio duhovni nagovor i tumačenje odlomka iz Ivanova evanđelja o Pomazanju u Betaniji. Don Ivan je pred nas stavio Martu kao uzor zahvalnosti i ljubavi prema Isusu, ali i kao odgovor na Isusovu gestu pranja nogu: „Isus se sagiba i pred vama vjeroučiteljima. I vi ste poput apostola. Tko mu je draži od vas? Koji je vaš odgovor? Trebao bi biti poput Martinog koja se sva daje Isusu. Korizma je vrijeme kada trebamo pronaći način kako možemo poput Marte oprati Isusu noge. Ne trebamo izmišljati križeve jer imamo svoj križ, a vama to su vjeroučenici kojima predajete“.

Fotografije: Damir Šamija

U daljnjem nagovoru bili smo potaknuti iskazati milosrđe u odgovornosti za druge. Prvo pitanje koje je čovjek uputio Bogu: „Zar sam ja čuvar brata svojega?“ postalo je i naše pitanje. Odgovor nam dolazi od Boga. Pokazujući po Isusu odgovornost za cijeli svijet, Bog nam govori što nam je činiti. Naše vjeroučiteljsko služenje znači držati trajno otvorena vrata između neba i zemlje, između čovjeka i Boga i omogućiti da svjetlo prodire u ovaj svijet.

Kako bismo drugima držali otvorena vrata i donijeli svjetlo i sami smo, kroz pokorničko bogoslužje i ispit savjesti, otkrivali vlastitu tamu. Prošli smo kroz Vrata milosrđa i našli se na mjestu povratka u Očevu kuću - u jednom od jubilejskih svetišta za dobivanje potpunog oprosta. U susretu sa samim sobom trebali smo u sebi pronaći „rasipnog sina“ što nije bilo baš jednostavno. „Majstori smo vidjeti tuđi grijeh, a za svoj vidjeti potreban je susret s Božjom milošću“, rekao je don Ivan i pozvao nas na molitvu i razmišljanje o dvjema zapovijedima ljubavi. Uslijedila je pojedinačna sveta ispovijed čiji će plodovi biti najbolji pokazatelj učinkovitosti naše korizmene obnove.

Pomireni s Bogom i ljudima okupili smo se, u najtješnjoj povezanosti s Kristom, na slavlju euharistije. Don Ivan Ćubelić stavio je pred nas lik svetog Josipa kao uzor našeg odnosa prema Bogu i suradnika u djelu našeg otkupljenja. Kroz poticajne riječi homilije o Božjem ulasku u Marijin i Josipov odnos, mogli smo ispitati i naše odnose s Bogom i ljudima. U riječima duhovnog animatora otkrivali smo stvarnu veličinu svetog Josipa. On je s Djevicom Marijom imao plan, čudio se, razmišljao i tražio rješenja koja ne ponižavaju, ne vrijeđaju već pružaju izvrstan primjer kako se s Bogom lako rješavaju stvari.

Nakon dara euharistije, nastavljali smo biti jedni drugima dar. Poznato je da stol drži obitelj na okupu. Za stolom postaju jasne i rane i ljepote u obitelji, baš kao što je to postalo jasno i nama kada smo se poput velike obitelji okupili na zajedničkom ručku. Umjesto zatvaranja u sebe, vidjelo se da smo zajednica koja je sposobna svijetu vratiti kvasac druželjubivosti. Da su životne sitnice boje života, prepoznali smo na licu našega predstojnika kojega su vjeroučitelji u čast njegova imendana počastili tortama.

Kratko sabiranje između stabala, u ovom prekrasnom marijanskom svetištu, bio je dodir s opipljivim znakom one životne snage koju je Stvoritelj izlio u prirodu i u nas same. Stablo doziva u sjećanje i stablo spoznaje dobra i zla, ali i križ koji postaje sveto stablo među svim stablima. U tom križu je razlivena sva Božja ljubav i milosrđe, a mi smo je osjetili u pobožnosti Križnog puta koji su predmolili predstojnik don Josip Periš i vjeroučiteljica Matilda Mužinić. Riječi nadahnute djelima milosrđa polako su skidale zastor s naše osobne stvarnosti i vodile nas k središtu. Tiha prisutnost u svakoj postaji Križnog puta i naša učiteljica milosrđa bila je Blažena Djevica Marija.

Odlazak iz „hrvatskog Lurda“ i hod stazama dočaravao nam je životni put koji se često sastoji od zapletenih staza sve dok ne preobrazimo dušu i pronađemo Boga kao središte svoga života. Vjerujem da smo u tome uspjeli jer samo onaj tko preobrazi svoju dušu može preobraziti duše svojih učenika.