Na trogirskom gradskom groblju pokopana je u ponedjeljak, 12. prosinca Majka Marija Josipa (Kata) Runje, OSB. Sprovodnu misu i obred sahrane u samostanskoj crkvi predvodio je splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić u koncelebraciji s oko petnaest svećenika, a pjevanje je predvodio zbor pod ravnanjem mo. Vinka Buble. Nad lijesom je zapjevao i don Marijo Čagalj. Nadbiskup Barišić je u propovijedi govorio o pokojnoj M. Josipi iznoseći svoje zapažanje kroz susrete s njom, kako je bila mudra osoba koja je znala lijepo zboriti ali je najviše govorila šuteći.

„Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Ovu veliku istinu reče sv. Pavao. Ali je ova istina toliko duboka, jer nadilazi ovu našu pripadnost i povezanost rodbinsku zemaljsku“, naglasio je nadbiskup dodavši da je najveća istina o našem životu to da pripadamo Kristu i živeći i umirući. Pripadamo mu kao zaručnica, a Krist je Zaručnik i to je odnos pripadnosti u ljubavi. Poziv biti redovnica, osoba posvećenog života, klauzurna sestra nije ništa drugo doli biti snažan glas osobnoga svjedočanstva pripadnosti Kristu, kazao je mons. Barišić.

Govoreći o došašću, vremenu iščekivanja istaknuo je da je to „vrijeme najdinamičnije budnosti, čekanja susreta sa Zaručnikom.“ S. Josipa zasigurno je dočekala taj susret s upaljenom svjetiljkom. U tu svjetiljku nadolijevala je ulje da se ne ugasi ljubav prema Bogu. A ulje je riječ Božja, euharistija, sakramenti, molitva (za druge, svijet i Crkvu) i dobra djela. Toga je bilo u izobilju u njezinom životu, tako da je njezina svjetiljka gorila neprestano i osvjetljavala sredinu u kojoj je boravila i djelovala. To najbolje mogu posvjedočiti sestre benediktinke koje su s njom živjele ovdje u najstarijem ženskom benediktinskom samostanu u Hrvatskoj, naglasio je splitsko-makarski nadbiskup.

S. Josipa imala je lice i srce koje je znalo slušati drugoga, darovati mu pozornost i pažnju te mu dati prostora. Tek kada bi riječ drugoga utihnula, onda bi ona progovorila. Kratko i mudro. Vidjelo se da ta njezina riječ izlazi iz iskustva ljubavi. Bila je slična onome čije je ime nosila. Sv. Josip bio je šutljiv, koliko znamo iz evanđelja, ali vjerujemo da je znao slušati, pokloniti pažnju drugome i uvažiti ga. Riječi ga nisu zatrpavale niti poništavale nego ga podizale. One su bile plamen te ljubavi, kazao je mons. Barišić zamolivši s. Josipu i ostale pokojne benediktinke da i dalje svojim zagovorom prate samostan koji već 952 godine živi i diše s gradom Trogirom. Samostan sv. Nikole, koji je prije nosio naziv sv. Dujma, osnovao je davne 1064. godine sv. Ivan Trogirski, te je tako taj samostan postao simbolom i znakom prepoznatljivosti grada Trogira.         

U ime pokojničine rodne župe Gospe Sinjske i rodnog mjesta Karakašice nekoliko riječi o pokojnici ispripovjedio je njezin sumještanin dr. sc. Domagoj Runje. „U uspomeni svoje župe ostala je kao ona koja stupa na čelu procesije noseći barjak Kćeri Marijinih. Tako mi je rekla jedna naša mještanka: 'Još vidim Katu Runjinu kako ponosno nosi onaj teški barjak koji nitko slabiji ne bi mogao nositi. Istakla se i u obnovi crkve Gospe Sinjske, koja je bila bombardirana za vrijeme Drugoga svjetskog rata i to 11. rujna 1944. uoči blagdana Imena Marijina. Trebalo je za sutra pripremiti crkvu i ona je bolje nego mnogi muški iznosila pale grede, kamenja i sve ostalo što je popadalo po crkvi da bi se koliko toliko mogla urediti za euharistijska slavlja i pobožnost'“, kazao je dr. Runje te nastavio: „Ali najljepša uspomena od svih je slika koju je Majka Josipa kroz čitav život pokazivala svojim likom, a koja je u nama, koji smo rođeni i odrasli u Karakašici tako bliska, draga i svakodnevna, a to je žena koja – nakon što je završila sve svoje redovite poslove – sjedne, uzme u ruke tinjele, žicu i zrnca i radi krunice. I ne samo da radi krunice, nego i miče usnama, tako da istovremeno i moli i radi. Tako je od najranijega djetinjstva, i ne znajući, živjela Pravilo sv. Benedikta, koje glasi: 'Moli i radi'. I budući da je M. Josipa u svome životu molila i radila za Božju stvar, za svoga Oca nebeskoga, rekli bismo da je za nju pripravio lijepi stan na onome mjestu gdje ima mnogo stanova“, poručio je dr. Runje.

Župnik župe sv. Lovre u Trogiru don Vinko Sanader pročitao je tekst o pokojničinom životu koji su napisale njezine sestre u samostanu. M. Marija Josipa (Kata) Runje rođena je 5. siječnja 1927. god. u Karakašici kod Sinja kao četvrto od sedmero djece Ivana i Anđe, rođene Boko. Od najranijeg djetinjstva njegovala je ljubav prema Bogu i Blaženoj Djevici Mariji. Bila je zauzeta u životu župe, a osobito kao pripadnica Marijine kongregacije. U njoj je sve više rasla želja da se preda Bogu u posvećenom životu. Željela je dati Bogu baš sve, a smatrala je da to može ostvariti jedino u skrovitom životu klauzurnog samostana. Molila je Devetnicu na čast Blažene Djevice Marije da joj ona pokaže put do ostvarenja te želje. Posljednjeg dana Devetnice jedna ju je mještanka zamolila da pođe s njom u Trogir, gdje je u komunističkom zatvoru robijao franjevac fra Bernardin Topić. Trebale su pronaći nekoga tko bi njemu prao odjeću i donosio hranu u zatvor. Tako ih je Providnost namjerila na ovaj benediktinski samostan sv. Nikole, gdje su se koludrice zauzele da će mu one to činiti. Za toga kratkog posjeta Kata je osjetila Božji poziv te je zamolila koludrice da ju prime u samostan.

U samostan je ušla na svetkovinu sv. Josipa 19. ožujka 1946, u novicijat 1947., prve trogodišnje zavjete položila je 1948., a posvetu je imala 1951. godine. Sve do smrti predano je služila Gospodinu obnašajući razne službe. Duže razdoblje bila je priora i opatica u svom samostanu, a godinu dana bila je priora u samostanu u Rabu. Kao ekonoma u vremenu komunizma trudila se sestrama osigurati pristojan život. Nije se libila ni prokopati zid do nacionaliziranog dijela samostana i osloboditi ga od „uljeza“. Bila je milostivog srca, a osobito prema siromasima i ožalošćenima. Najviše ju je boljela činjenica da se svi ljudi neće spasiti unatoč Božjoj ponudi spasenja, pa je na osobiti način upravljala svoje molitve i žrtve za spas neumrlih duša. Svaku drugu službu (primjerice, u kuhinji, na vratima i sl.) obavljala je s radošću i trudila se podmetati svoja leđa tamo gdje je najviše trebalo. Nadasve je bila revna u molitvi i istinski se radovala susretu sa svojim Zaručnikom u vječnosti. „Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština.“. Ove i slične riječi navirale su iz srca i usta M. Josipe dok je jakim glasom u dubokoj uronjenosti zahvaljivala Bogu neposredno prije svoje smrti. Preminula je 10. prosinca 2016.