Kardinal Raymond Leo Burke posjetio je u utorak, 25. listopada, grad Split te je u splitskoj prvostolnici sv. Dujma predvodio misno slavlje u koncelebraciji sa splitsko-makarskim nadbiskupom Marinom Barišićem, generalnim vikarom mons. Miroslavom Vidovićem i još devet svećenika. Pjevanje su predvodili splitski bogoslovi i sjemeništarci.

Uvodeći u misu, koja se slavila na latinskom jeziku, nadbiskup Barišić je podsjetio na dugu i bogatu povijest splitske katedrale, kao građevine najstarije katedrale na svijetu, i njezina zaštitnika sv. Dujma, solinskoga biskupa i mučenika. „Kao što reče sv. Ivan Pavao II. na ovome mjestu: 'Ovdje povijest nije šutjela', jednako tako možemo reći da ni Dujmova povijest ne šuti. Slavimo otajstva naše vjere, slavimo ljubav koja nije šutjela niti će šutjeti. O toj ljubavi govori i kardinalova knjiga, koju će večeras kardinal Burke predstaviti“, kazao je nadbiskup Barišić.

U istom je duhu započeo svoju homiliju mons. Burke kazavši: „Uzevši u obzir bogatu povijest ove drevne katedrale, zahvaljujem Bogu na evangelizaciji Hrvatske i na svemu što je Hrvatska učinila, i još uvijek čini u novoj evangelizaciji unutar Crkve, ali i diljem cijeloga svijeta. Današnju svetu Misu prikazujem za hrvatski narod, a iznad svega za vjernike Splitske nadbiskupije, povjeravajući pritom sve vaše nakane zagovoru Blažene Djevice Marije i svetog Dujma, svetaca zaštitnika vašega grada i ove katedralne crkve.“ U svojoj je propovijedi stavio naglasak na sakrament ženidbe naglasivši da „u samom središtu spasenja po kojem je naš Gospodin Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, došao na ovaj svijet, leži davanje Božanske ljubavi onima koji su pozvani na bračni život. Prvo čudo našega Gospodina Isusa Krista, prvi znak kojim je otkrio veliko otajstvo Božjega dolaska među nas kako bi s nama zauvijek prebivao, izveo je na dobrobit mladog bračnog para u Kani Galilejskoj. Svojim naukom i svojim djelima, Krist je razjasnio kako je poziv i misija onih pozvanih na bračni život da budu temelj života Crkve, njegovog živućeg Tijela, prva stanica u životu Crkve. Novi dom, stvoren bračnom zajednicom muškarca i žene, s pravom se naziva 'kućnom Crkvom', odnosno Crkvom unutar vlastitoga doma.“ Bračnim vezom, muškarac i žena postaju naravni sakrament Božje isključive, trajne i plodonosne ljubavi prema čitavom ljudskom rodu.

Govoreći o životnome pozivu roditelja kazao je da je kršćanski dom, brakom formiran, prema čudesnom Božjem spasiteljskom naumu „sigurno utočište u kome se novi ljudski život bezuvjetno pozdravlja, štiti i njeguje. Po ljubavi svojih roditelja, djeca po prvi puta uče ljubiti Boga i svoje bližnje, onako kako ih Krist ljubi. 'Riječ Kristove' prebiva u kršćanskom domu. Roditelji i djeca su pozvani da kršćanskom ljubavlju oblikuju svoje svakodnevne živote, prakticirajući kreposti koje sv. Pavao opisuje u svom hvalospjevu ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima. Upravo se u vlastitom domu djeca odgajaju za spoznavanje Božje volje, naročito u odnosu na njihov životni poziv, i na prihvaćanje Božje volje svim svojim srcem. Ustvari, vjerna, ustrajna i plodonosna ljubav, koja je oblik braka i obiteljskog života, treba biti oblik svakoga životnoga poziva.“

Kardinal Burke naglasio je neraskidivost ženidbenog veza u vjernosti i ljubavi kazavši da „milošću sakramenta svete ženidbe, supružnici ulaze u novi zajednički život kao 'jedno tijelo' koje je u Kristu začeto, u Kristu živi i u Kristu ostaje sve dok ih Bog ne pozove k Sebi.“ Uzvišeni poziv bračne ljubavi u Kristu znači nositi križ zajedno s Kristom, i slijediti ga na putu čiste i nesebične ljubavi. Na dan svoje ženidbe supružnici obećavaju jedno drugom „vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti“. U tom je surječju upozorio da nam današnje sekularizirano društvo zapravo govori „da takva ljubav nije moguća, da je ona puki san koji nema temelja u stvarnosti, ili da je ona ideal kojemu možemo težiti, ali ga u stvarnosti ne možemo postići. No kada padnemo u iskušenje da posumnjamo u snagu milosti svete ženidbene veze, moramo se sjetiti da je sam Krist učinio supružnike 'jednim tijelom',da je Krist uvijek s njima, i da u ovom svijetu nema ničega stvarnijeg od Njegove ljubavi koja živo djeluje u njihovom braku.“

Na kraju svoje homilije nazočne je pozvao da usmjere svoj pogled euharistijskom Isusu istaknuvši da „nam se Gospodin potpuno predaje u Crkvi, i naročito po svojoj euharistijskoj žrtvi, prepoznajmo u Njemu puninu Božje neizmjerne i neprekidne ljubavi prema nama, i predajmo se potpuno Njemu i u Njemu, našim bližnjima, a naročito onim bližnjima koji su najpotrebitiji. Kako nam daje neprispodobivi plod svoje Žrtve u svetoj Pričesti, neka nas Duh Sveti očisti i ojača, kako bismo Ga uvijek slijedili u svemu što mislimo, govorimo i činimo.“ Propovijed je završio molitvenim zazivima Srcu Isusovu, Bezgrješnom Srcu Marijinu, Svetomu Josipu, Svetome Duji i blaženom Alojziju Stepincu.

Potom je u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu upriličeno predstavljanje hrvatskoga izdanja kardinalove knjige "I Božja ljubav tijelom postala - Sveta Euharistija kao sakrament ljubavi", koja je objavljena u nakladi "Sofijina kuća" iz Visa. Knjigu je predstavio sam kardinal Burke. Na početku je zahvalio nadbiskupu Barišiću za iznimnu gostoljubivost kao i don Juri Bjelišu, ravnatelju Nadbiskupskog sjemeništa koje je ugostilo predstavljanje hrvatskog prijevoda njegove knjige o Euharistiji. Nakon što je ukazao na važnost koju je euharistijska pobožnost imala na njegovo duhovno oblikovanje u djetinjoj dobi te u vrijeme boravka u malom sjemeništu, kardinal je – između ostaloga - kazao da se promjena dogodila u vrijeme kada je imao 17-18 godina, tj. završetkom II. vatikanskog koncila. U USA crkve su bile devastirane, iz njih su izbacivani oltari, liturgija se je veoma promijenila, tako da se je ponekad pitao: je li uopće bio na misnom slavlju. To, dakako, nije bila nakana II. vatikanskog koncila ni koncilskih otaca, nego je bila plod pogrješnoga tumačenja koncilskih dokumenata i prijekid sa višestoljetnom crkvenom tradicijom. Na takvu su situaciju, nastavio je kardinal Burke, u kojoj je došlo do rapidnog opadanja vjere u Kristovu prisutnost u Euharistiji, reagirali pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Prvi je napisao encikliku „Ecclesia de Eucharistia“ (2003.),  a drugi je objavio postsinodalnu pobudnicu „Sacramentum caritatis“ (2007.). I on sam, kao biskup i nadbiskup, nastojao je učiniti nešto kako bi iznova oživio vjeru u euharistijskog Isusa te kako bi, kao pastir duša, pomogao svojim vjernicima u razumijevanju Euharistije. Tako je u biskupijskom glasilu počeo objavljivati komentare ta dva važna dokumenta posvećena Euharistiji. Prvih 6 meditacija posvećeno je enciklici „Ecclesia de Eucharistia“, a sljedećih 16 pobudnici „Sacramentum caritatis“, koje zajedno skupljene tvore knjigu koja se sada nalazi i u hrvatskom prijevodu.